Povratak kući

U 60. obljetnici postojanja Kazalište Komedija briše prašinu s nekoć legendarnih naslova svojega repertoara. Tako je izbor pao i na Đerdan Jakova Gotovca, popularnoga Malog Eru, kako se iz milja naziva taj glazbeni igrokaz u pet slika zbog slična folklornog zvukolika, ambijenta i ikonografije. Poput Ere, i Đerdan je slikovita razglednica Dalmatinske zagore. Ero je remek-djelo četrdesetogodišnjeg Gotovca na vrhuncu nesputane stvaralačke moći i slobode izražavanja iz godine 1935. i nije slučajno da je upravo taj naslov postavljen u devedesetak opernih kuća diljem Europe u prijevodu na devet jezika. 1955. mijenjaju se i vremena, a ni Gotovac nije više isti. Preživio je ratne strahote i poslijeratna poniženja, poput onoga na premijeri opere Kamenik, uz oštri prijekor službene kritike: „Radnici se u ovome djelu pretvaraju gotovo u statiste, štoviše postupaju kolebljivo, nesigurno, bez ikakva osjećaja klasne svijesti“. Stoga se za petu obljetnicu Kazališta Komedija rehabilitirani skladatelj priklanja diktatu režimske estetike i stvara bajkovitu naivnu priču s doduše žarkim bojama scenografije slikara Josipa Generalića, ali u prilično plošnoj crno-bijeloj klasno-etičkoj polarizaciji likova.

Prizor iz Đerdana

Poticaj za nastanak djela Gotovac je dobio 1948. od Komedijina glumca Cvjetka Jakelića da iz novela Đerdan i Alkar Dinka Šimunovića izvuče tinjajuće glazbenoscenske potencijale. Sa Cvjetičaninom je počeo raditi na libretu, a dovršio ga je sam, nakon iznenadne glumčeve smrti 1951, prilagođavajući djelo komornim mogućnostima užega kazališnog prostora i ukusu širih masa. Premijera 29. studenog 1955. bila je tek početak trajne prisutnosti Đerdana na repertoaru Komedije, koji je u svakom desetljeću nakon toga doživio novo uprizorenje i za 55. obljetnicu praizvedbe i 60. obljetnicu kazališta u nizu od šest premijera i dvjesto predstava. Za svečani je jubilej obnovljena Komedijina produkcija redatelja Richarda Simonellija iz 1984, koja je nakon višestrukih nagrada s velikim uspjehom obnovljena i 1992. U partituri je skladatelj dotadašnji opus temeljen na umjetničkom procesuiranju autohtonoga folklora Dalmatinske zagore i priobalja, protkavši svoj zanatski klasični slog pučkim napitnicama i rugalicama, pastirskim pjesmama, naricaljkama i ojkalicama (upravo nedavno uvrštenima na UNESCO-ov popis svjetske nematerijalne kulturne baštine).

Tekstovno i glazbeno karakterističan, Đerdan je pravi izazov svake izvedbe. Richard Simonelli za svoju je treću režiju istog naslova u igrokaz s elementima opere i mjuzikla unio dodatni moment autentičnosti u radu s glumcima-pjevačima na izvornom narječju uz svesrdnu pomoć jezične savjetnice Đurđe Škavić. Glazbenu su izvornost podcrtali plesači Folklornog ansambla SKUD-a Ivan Goran Kovačić, čiji su se glasovi stopili sa Zborom Kazališta Komedija koji je pripremio Branko Starc, a plesni su ulomci ovdje podijeljeni na folklorniju (Djevojačko i Završno kolo u koreografiji folklorne plesne pedagoginje Jasenke Blažeković) i umjetničkiju inačicu (Ciganski ples u koreografiji nekadašnjega svjetskog plesnog prvaka, koreografa i baletnog direktora Dinka Bogdanića). Glavni ženski lik Petrice s najviše pjevanih dijelova u obliku opernih arija dao je priliku za debi mladoj splitskoj sopranistici Ani Zebić, koja je publiku oduševila zvonkim pjevom i uvjerljivim scenskim nastupom. Njezina se dotjeranost izvedbe skladno uklopila u mnoge uspješne kreacije glumačko-pjevačkih redova stalnoga Komedijina ansambla: Larisa Marak (Petričina prijateljica Boja), Đani Stipaničev (odabranik Petrična srca Ivo), Ervin Baučić (seoski kovač Vice), Dražen Bratulić (seljak Šime), Jasna Palić Picukarić (njegova žena Luca), Adalbert Turner (Fra Jere), Saša Buneta (trgovac Ile), Ranko Tihomirović (bogati seljak Gare), Jasna Bilušić (Petričina majka Marta), Nada Abrus (siromašna seljanka Manda), Vinko Kraljević (seljak Luka), Davor Svedružić (lugar Rade), Sanja Marin (krčmarica Maša), Vlatka Burić (Ciganka) i Dario Štulić (Momak). Živopisne je kostime prema narodnoj nošnji Cetinske krajine iz polovice 19. stoljeća kreirala dugogodišnja Komedijina stalna kostimografkinja Ljubica Wagner, dok je najveći pljesak publike i ansambla na premijeri dobio mladi osječki dirigent Krešimir Batinić, koji je odlično povezao glazbene i govorne dijelove te orkestralne i pjevačke nastupe te na samu početku svoje prve sezone kao stalni dirigent ansambla dokazao da se na njega može računati.