Posveta sjenama

Priču o Tilli Durieux čuli su oni koji su Zagrebačko kazalište mladih pratili u vrijeme kad je njime ravnateljevao Slobodan Šnajder, i to od Nenada Popovića, izdavača koji zna što radi i koji misli o onome što radi na način malo drukčiji od ostalih u toj branši. Njezin kovčeg, s pisanim, a ne onim drugim ostacima, našao se u njegovu posjedu, a s obzirom da ga je i otvorio, pa i objavio njezinu autobiografiju, njegova nakladnička kuća danas nosi prezime velike glumice. Bilo je tek pitanje vremena kad će se još netko iz istog ili sličnog kruga sjetiti osobe koja ovdje tek treba postati povijesna i, barem, njezinih zagrebačkih godina.

Priča zaista jest zanimljiva. Kao velika glumica, sa svime što te dvije riječi zajedno znače, i pritom još u kulturi koja drži do sebe, kakva je njemačka, Tilla Durieux jedna je od onih koji na svoju štetu nisu pristali, nego su skupocjenom metodom vlastite kože odlučili podnijeti težinu svojih izbora. Slijedom svega što je Europu i Njemačku, pa onda i Hrvatsku, zadesilo od kraja tridesetih do kraja četrdesetih godina prošloga stoljeća, velika glumica tavorila u Zagrebu, između ostaloga i u tišini, svog i tuđeg jezika, šijući lutke u onome što će poslije postati upravo Zagrebačko kazalište lutaka. O svemu tome govori Draga Tilla Durieux, drama Slobodana Šnajdera koju je u suradnji ZKL-a i Hochschule für Schauspielkunst Ernst Busch iz Berlina, na svoj specifičan način postavila Kruna Tarle. Iskustveno nasljeđe plesa, sklonost neverbalnom u kazalištu i naglašenoj vizualnosti teatra predmeta, karakteristike su i rada kojim proslavila ili barem afirmirala u određenom užem krugu ljubitelja i poznavatelja kazališta koje nije ni dramsko niti lutkarsko, iako jest i prvo i drugo. Kao što i Tilla i jest i nije lutkarska predstava.

Prizor iz predstave Draga Tilla Durieux

Slobodan Šnajder specijalizirao se za dramske razgovore sjena, kad uglavnom kanonizirani pokojnici divane s još donekle živima, ili živima koji još ne znaju da su umrli. I većinom u nekoj povijesnoj perspektivi, tražeći u prošlosti istinu koja se itekako odnosi na sadašnjost, a pomalo i na budućnost. Ova drama tako zaista jest i mogući intimni zapis osamljene tragetkinje koja je odlučila stoički otrpjeti, ali – ne na pozornici. Njezin razgovor s Heinrichom Heineom, novim simbolom u Šnajderovu dramskom teatru sjena i još jednim u nizu otpadnika koji su vlastitoj kulturi i domovini morali okrenuti leđa kako bi se u nju još veći vratili, osamljenička je fikcija i provjera savjesti, preispitivanje odluka u koje jest uvjerena, ali ili nije sigurna da će izdržati ili će u tom svijetu koji ipak nije njezin poživjeti i preživjeti. Introspektivni moment, zauzdavanje i hrabrosti i prkosa prema njemačkim vlastima u Zagrebu ranih četrdesetih, sustavno je potkopan živošću Heineova duha koji ludički komentira stanja žive glumice koja se odlučila na smrt za scenu. On joj istovremeno povlađuje, u romantičnim sjećanjima na Berlin, i kritizira njezinu bijeg u Aziju, gdje se „ne pjeva bitku već krumpiru“. A to su pak klasični brehtijanski Šnajderovi kalamburi, kojima se nemilice služi u esejistici i kolumnistici jednako kao i u drami.

Vizualno dojmljiva zbog vještih prijelaza, uporabe predmeta i gotovo nikakve, a efektne scenografije svedena na okvire, predstava izvođački jest primarno lutkarska, jer u podjeli je ansambl ZKL-a, pa možda ne treba ni očekivati neke veće pomake. Dio ansambla kvalitetno je obavio ono što lutkari i inače rade – prepustiti riječ i gestu lutkama, u ovom slučaju solidnim kreacijama Melanie Sowa, Marija Hohmanna, Alexandera Szaliesa i Vesne Balabanić. Međutim, u interpretaciji naslovne role, koju tumači Mira Bosanac, ima neke logike, oprimjerene i time što jedino u funkciji te uloge na pozornici supostoje i glumica i lutka. Iako patetična i pretjerana u gesti, izvođačica je istodobno i refleksija i reakcija kako, na jednoj dimenziji, nemogućnosti lutke kao izražajnoga sredstva, tako, na drugoj, nemogućnosti lika, koja je opet glumica, da to zaista bude izvan svoje kulture i jezika. Pojačanu gestu nosi i Siniša Miletić kao Heine, iako bitno manje očitu jer njegov je veseli mrtvac ionako samo duh kojem je sve dopušteno, pogotovo imati svoj pogled na zbilju kad ga se više i ne tiče. Zato taj lik jedini nema svojega drvenog avatara, i glumac igra s glumicom u tom podsvjesnom dijelu predstave, življi kao duhovi i u duhu nego u svijetu okruženu drvenim lutkama.

Taj zanimljiv izvođački obrat ipak ne pomaže predstavi, nastavku hvalevrijedne ZKL-ove težnje vraćanja digniteta odraslosti lutkarstvu, da na koncu bude mnogo više od redateljičine vještine sa scenskim slikama i autorovih duhovitih elipsi. I, naravno, odavno potrebne posvete jednoj individualnoj hrabrosti.