Postojane poetske silnice

U Podravsko-prigorskom ogranku Društva hrvatskih književnika objavljene su, u biblioteci Rukopis, dvije knjige pjesama: Nebo Maje Gjerek i Riječ do riječi Enerike Bijač, književnice i slikarice. Ogranci DHK-a u županijama Lijepe naše marljivo tiskaju knjige koje nadilaze tzv. provincijsku auru i to je dobro, jer svijet ne počinje i ne završava samo u metropoli. Zato i ovaj pothvat novoga ogranka valja pozdraviti.

Pjesnikinja Enerika Bijač oblikovala je knjigu u deset ciklusa sa po sedam pjesama i upravo to ponavljanje broja sedam asocira na neku drevnu mitsku simboliku kojom se pjesnikinja zaodijeva. Ili još preciznije: ona prisebno, s prepoznatljivom duhovnošću čuva pjesmu i bdije nad njom. Ona izriče i traži znak raspoznavanja, uzbudljivi poetski identitet pjesme. Kreirajući pjesmu osmislila je čaroliju poetskog kazivanja u izravnom, otvorenom odnosu koji egzistira između zvuka riječi i njezina značenja:

Riječ do riječi ja sam

okrhak kamena, kap vode

što slapimice pretače me dok prebivam

između uma i srca život moj

stalno između,

u znaku broja sedam – unatoč svemu

i baš zato radosna svjetlost sja,

u krugu obnavlja život…

(Riječ do riječi)

Izbjegavajući patetične tonove, pjesnikinja ostaje vjerna jasnu izričaju u kojem nema mjesta nerazumljivosti ni semantičnom mudrovanju. Njezin pjesmotvor „u krugu obnavlja život / što vrti se svojim kozmičkim / redom u vremenu“. Slijedeći auru jedinstvenosti i spajanja, rađanja i umiranja, ona troši to vrijeme u kretanju i mijenama da bi funkcioniranje postojanja ritmički odijelila stihom, naglašavajući vrijednost malih stvari, radost uobičajenih pokreta : „ Jutro moje drago / koje se budiš na broju sedam / ojutri mi dan zrnom svjetlosti / svoje ponesi, / osvijetli i ostavi trag. / Na mome stolu sitnice iste / čekaju te / stare stvari: kava, i papir“ (Akvamarin).

Pjesme Enerike Bijač teku esencijom vječnih istina. One se ne predaju, već se okreću bivstvovanju: moru, kapima vode, svjetlosti sunca, mjesečini. U svemu se osjeća izvoran okus života, u kojem jedinka ne bi smjela biti izdvojeno biće, već treba biti povezana s iskonskim postojanjem svijeta koji je okružuje : „Bit će…pa već će biti…/ samo strpljivo/ i podatno/ cijeli svijet ću srcem / obgrliti…“(Sedam kola).

Pjesme Emerike Bijač zvuče blagdanski spokojno. Ni poremećeno funkcioniranje svijeta ne može tim pjesmama oduzeti njihov unutrašnji mir, spokojstvo same pjesnikinje koja obogaćena iskustvom života poziva na svetkovinu života („Nazdravimo životu – da traje! / nije neumjesno, danas, / nazdraviti životu – na Zemlji da traje“.)

Neki stihovi pjesnikinje zvuče kao maksime: „Vrijeme ne briše naše slabosti / ne mogu isprati / ni kiše“/; „kako prepoznati sebe, kako / prave poruke“ /; „ sve je u tebi, odmjeri svijet / za to mjera postoji“/.

U ovim pjesmama egzistira život onakav kakav jest, neuhvatljiv i zamršen, ali ipak vedrinom zaigran i primamljiv. Slutnje o Putu onkraj života nazočne su, ali ne dominiraju ovom zbirkom. Enerika Bijač izgovara riječ da bi osmislila život, i to „oblu, ispranu, / burom i kišom oljuštenu, / borom i smiješkom na licu“ / u ovom vremenu „rasapa, zaboravljenog smijeha, / stiska ruke / i riječi“.