Pjesnik moguće sudbine

Dubravko Škurla, poeta izuzetne snage i impresivna opusa koji bilježi neviđene razvojne skokove, ostao je, u čudnim igrama životnih okolnosti – nezasluženo književno zaboravljen

Dubravko Škurla (1933–1957) pjesnik je posve atipične sudbine, jedan od onih kojemu životna i književna fortuna – u času kad mu daje mnogu svoju naklonost – istodobno već oduzima sve što ima. S jedne strane, ona ga izaziva eruptivnim poetskim senzibilitetom koji izbija već u ranim tinejdžerskim godinama i nemilice ga obdaruje silovitim kvantitativnim i kvalitativnim razvojem unutar kojeg je napisao i do osamsto pjesama te, u poetičkom smislu, prešao desetljeća hrvatskoga i europskog pjesništva. Otvara mu, nadalje, naklonost u tom trenutku (kraj 1955) jednoga od vodećih nakladnika i urednika za pjesnike – Lykosa i Slavka Mihalića. Odlučeno je da se mladom pjesniku tiska prva zbirka pjesama pa je već izrađena i naslovnica za knjigu, koja je Škurlu mogla lansirati u sam pjesnički vrh tek nastupajućega krugovaškog naraštaja.

Rana smrt

No, što je jedna Fortunina ruka podastrla, druga već odnosi. Hipersenzibilni pjesnik istodobno piše svoje najbolje pjesme i biva sve teže duševno bolestan te je hospitaliziran u bolnici na zagrebačkom Rebru. U dramatičnom finalu Škurlina je poetska potencija na vrhuncu, knjiga mu je pred izlaskom, no duševna bolest kao kakvo sipino crnilo razlijeva se njegovom nutrinom i on u spomenutoj bolnici počinja samoubojstvo 10. svibnja 1957. Nakon tragičnoga finala nastupa tišina, preduboka tišina. Pjesnik je tjelesno nestao, a njegovoj poeziji nepovratno je izmaknuo kairos, u kojem je Škurla, kako je poslije vrlo točno napisao Igor Mandić, „hodao na čelu hrvatske lirike, a da toga nije bio ni svjestan“. Ne izlazi mu, naime, ni već gotovo otisnuta knjiga, čije je objavljivanje, prema Mihalićevu svjedočenju, omela pjesnikova tragična smrt, ali i spoznaja da je Škurla iza sebe ostavio nasljeđe od nekoliko stotina pjesama, koje je trebalo pregledati i eventualno objaviti opsežniju knjigu s kompetentim izborom iz cjelokupnog opusa. No nakladnička kuća Lykos doskora je prestala objavljivati poeziju, a zatim se i sama ugasila.

Dubravko Škurla

Nakon toga Škurline pjesme objavljivane su po raznim književnim časopisima, o desetogodišnjici njegove smrti (1967) Matica hrvatska u Splitu tiskala je knjigu Dvije obale s manjim izborom njegovih pjesama, a 1970, kod Matice hrvatske u Zagrebu, Mihalić napokon objavljuje vrlo kompetentan izbor iz Škurline poezije pod naslovom Kameni brid. Ta knjiga sadrži 104 pjesme, i to nastale od 1950. sve do kraja Škurlina života. Valja napomenuti da je Mihalić u nju uvrstio sve Škurline pjesme iz posljednjih dviju godina njegova života, po kojima je on tada zasigurno bio u vrhu hrvatskoga pjesništva.

Od vremena kad je spomenuta knjiga objavljena njegovo je pjesništvo imalo promjenjivu recepcijsku sudbinu. S jedne strane, povremeno su objavljivane kritike i prikazi tog pjesništva u književnoj periodici, kao i pojedini ciklusi Škurlinih pjesama, a vodeći su znalci suvremenoga hrvatskog pjesništva povremeno uvrštavali našega pjesnika u svoje sintetičke studije ili antologije. S druge strane, činjenica je da punih četrdeset godina nije oknjižen nikakav novi izbor iz Škurline poezije, u nekim važnim antologijama nije bivao zastupljen, a s vremenom bilo je i sve manje spomena o njemu kao čovjeku i o njegovoj lirici.

Nakon kratka opisa okolnosti nastanka i recepcije zreloga Škurlina pjesništva, valja nam pak obratiti pozornost na sam njegov poetički razvoj pri kojem je – koracima od sedam milja – svake godine radio pomake za koje nekim drugim pjesnicima sporijega poetičkog metabolizma treba simboličkih sedam godina. S jedne strane, mnoštvo početničkih Škurlinih pjesama, nastalih u ranim tinejdžerskim godinama i još vrijednosno irelevantnih, i ne treba nužno biti predmet ozbiljnije književnokritičke rašlambe, a opis poetičkoga razvoja prikladnije je početi od Škurlinih pjesama nastalih početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, kada se naslućuje intenzivnije pjesnikovo promišljanje o vlastitoj poetici.

Od romantizma do intimizma

U prvome razdoblju (1950–1951) Škurla je još u zagrljaju tradicionalističke poetike koja, doduše iznimnom bujnošću i senzibilnošću, zapravo ponavlja gradivo, evocira lirske i retoričke topose u rasponu od romantizma, preko moderne do međuratnoga intimizma. Škurla se još koristi vezanim stihom s rimom, a oblikovna harmoniziranost odraz je određena doživljaja cjelovitosti svijeta. Ta se, doduše, cjelovitost doživljava kao romantičarska korespondencija svih stvari, a osobni se integritet ostvaruje u emotivnim i duhovnim zanosima kojima se lirski subjekt nastoji sljubiti sa svim vanjskim i unutarnjim. Takvi zanosi, svojevrstan povišen ton, baš su i nužni da bi se spomenuta sljubljivanja i mogla zbivati. Emotivna uzburkanost ujedno i narušava žuđeni sklad pa subjekt pjesme povremeno počinje i stršati u odnosu na predmet svoga opjevavanja, promeće se upravo u iskorijenjena i osamljena, u ekstremnim slučajevima i prokletoga, romantičarskog lirskog protagonista koji svijetlu emotivnost zamjenjuje veltšmercom.

U idućem razdoblju (1952–1953) Škurlina poezija zadobiva znatno sigurniji ton i stihotvoračku vještinu, koja uz dobro ovladavanje vezanim stihom sada inaugurira i slobodnije modernističke ritmove. Istodobno, postupno se oslobađa klišejiziranosti i u već bolje svladanu poetsku formu mjestimice se inkrustiraju vrlo neobične, najčešće uspjele, poetske slike – neki zameci buduće iznimno sugestivne Škurline slikovitosti bliske nadrealističkim postupcima. Nadalje, gotovo ekspresionistički izdvajaju se boje – posebice šimićevske žuta, plava i crna – koje zadobivaju simbolizacijsku i sugestivnu, upravo ekspresivnu, funkciju. Iako je predmet opjevavanja još očuvan i prepoznatljiv (ljubav, draga, eterična ženstvenost, priroda, lirski protagonist u duhovnom zanosu i klonuću), cijela atmosfera pjesme postaje sve irealnija, zasanjanija. Dapače, s duhovnoga jedinstva s prirodom i kozmosom poetički se akcent preusmjerava na snažniju simbolizaciju pri stvaranju o bilo kakvoj stvarnosti već neovisna poetskog svijeta. Cjelovitost duhovnoga i emotivnog sljubljivanja s vanjskim svijetom sad se zamjenjuje još postojećom cjelovitošću bajkovite nadstvarne vizije koju naslutaji iracionalnog crnila još ne razgrađuju, nego joj, dapače, pojačavaju sugestivnost.

Rastrojstvo osjetila

Da je, međutim, Škurla ostao samo na gore spomenutoj vrsti poezije, da se nije i dalje eruptivno razvijao, njegovo bi se stvaralaštvo ograničilo na, doduše, vrlo senzibilno i darovito, ali još ne originalno ni poetički samosvojno evociranje nekih već znatno ranije dosegnutih modela hrvatskoga pjesničkog pisma. Na odgovor, dakle, po čemu je to Škurla tada „hodao na čelu hrvatskoga pjesništva“ treba pričekati još koju godinu njegova života, i to 1954, kao godinu privremenoga prestanka pisanja poezije i, očigledno, snaženja duševne krize, te 1955, kad se, kako kaže Mihalić, „rađa potpuno novi pjesnik Dubravko Škurla koji će ostati trajna i samosvojna vrijednost u hrvatskoj poeziji“.

I uistinu, u nepune dvije godine – od ljeta 1955. sve do smrti 10. svibnja 1957. – naš će pjesnik napisati šezdesetak pjesama, od kojih nekoliko antologijskih, kojima će se probiti u novu poetiku i u hrvatskoj poeziji dotad neistražen pjesnički prostor. Taj prodor ili, kako kaže Škurla, ronjenje, simbolički je dobro opisano u pjesmi Ronilac:

Roni k usnuloj djevojci, a dno

mu izmiče.

Već je spreman da se

rastavi od sebe

i udovi mu otpadaju.

Gore ga dočekuje modro

nebo.

Dakle, u slobodnome prijevodu: lirski protagonist još nastoji evocirati svoj bajkovito-zasanjani poetski univerzum iz prethodne Škurline poetičke faze („roni k usnuloj djevojci“), no „dno mu izmiče“, odnosno više nema mogućnosti čak ni za utjehu kakve oniričke cjelovitosti. Tada preostaje tek dezintegracija („Već je spreman da se rastavi od sebe i udovi mu otpadaju“) pjesničkoga subjekta – opisana fizičkim korelativom – koja ujedno znači i dezintegraciju poetike koja bi se oslanjala na bilo koji tradicionalni potporanj. Na kraju, „gore ga“ – iako roni prema dnu! – „dočekuje modro nebo“. Nebeski azur, kako znamo, još je od Baudelairea neki, najčešće iluzorni, antipod rugobnosti i nedostatnosti zbilje, kao i simbol pjesničkoga prodora u posve iracionalni prostor u kojem jezik još nikada nije bio.

SUNCE JE ZAŠLO

ALI JOŠ ĆE PASTI

Sunce je zašlo, ali još će pasti

i to padanje s onu stranu

postati će centar smisla i mrtvi će

prozboriti opet znanom uhu.

Mi ćemo dobiti konačno

sve žlijezde, krvotok i lica prometna,

a pod naslagama osušenih cvjetova

zakopati kosti svojih mrtvaca

što dalje od mjesečina.

U mraku, koji ima sigurnu ruku

da dovede kikot do slušne opne

i objesi kožu pantera na zidove sobe –

gitaristi će s probodenim gitarama

zatvarati za sobom prozore i prolaze.

Na zvonicima će poluditi ure.

Pod stablom s mendulovim cvijetom

nezrela će djevojka spaziti svoje suze

i prestrašena poredati ih ostakljene

po vršcima svojih opruženih prstiju,

dok će mladić u crnom, zatvorena lica

žuriti kroz noć, sjekuć je na komadiće.

Na zvonicima će poluditi ure

i pokazivati i dalje vrijeme

sasvim točno razmaknuto i spojeno;

sva lica će biti uprta u njih

za tren, bliži će prethoditi;

po suhom kamenju baciti će tada

košćane kocke ljudske pravde.

Odmah potom bit će paljeni oni

koji su osuđeni.

Na vratima svake grobnice

uklesan anđeo samo će kimnuti glavom,

čim ga opali pogled preživjelih pravednika.

Nakon crnog neba, maleno će dijete

hitnuti žuti oblutak u vodu...

Nastupit će nebo plavila.

Ta Škurlina zrela poezija uistinu i biva autentično poprište dezintegracije subjekta, rastrojstva osjetila, diktatorske mašte, osjetilne irealnosti (većinu tih termina posuđujemo, dakako, od Huga Friedricha). Nije li, uostalom, i „modro nebo“ (koje se u najslavnijoj Škurlinoj pjesmi Sunce je zašlo, ali još će pasti pojavljuje kao „nebo plavila“) tek sinegdoha za fridrihovsku praznu transcendenciju koja nije u prvom redu odsutnost bilo kakve onkrajnosti, nego neki nespoznatljiv prostor određen tek negativnim kategorijama? Škurla je tako odjednom osvojio polje onodobnoga moderniteta, svoje pismo posve doznačio, kako kaže Mrkonjić, „otvorenosti i rizičnosti“. U njegovoj zreloj poeziji, u kojoj, dakle, prevladavaju iracionalna, nadrealna i vrlo sugestivna slikovitost, polisemičnost, asocijativni preskoci, uskraćivanje stvarnosnih referencija i jasnijeg konteksta unutar kojeg bi se značenjski mogao realizirati sam tekst, upravo zbog takve poetičke razbarušenosti česte su asocijacije na više pjesnika europskog i hrvatskog modernizma. Podudarnosti su nekad očito posve slučajne, i treba ih pripisati pjesničkoj vidovitosti (Škurla nekoliko godina nakon što je Paul Celan u svojoj čuvenoj Fugi smrti napisao „crno mlijeko zore pijemo ga uvečer“, piše stih „U ovo mlijeko što raste crno iz grla ćuka“). Nekad se više odnose na korespondenciju s općom duhovnom i poetičkom situacijom nekih pjesnika kao što su, primjerice, protoegzistencijalizam Ive Kozarčanina ili hermetizam i krajnja tjeskobnost kasnoga Viktora Vide, a pokatkad se osjeti lektirsko i poetičko posvajanje vrhunskih imena europskoga i hrvatskog modernizma (Rimbaud, Lorca, Šimić).

Poezija apokalipse

Zanimljivo je da se u posljednje dvije godine Škurlina života njegova poezija račva na dva razmjerno odijeljena tipa. S jedne je strane poezija gotovo lorkijanske pokraćenosti i sugestivnosti, odnosno pjesme sažetijeg izraza, odijeljenih slika u čijem se asocijativnom srazu postižu snažni poetski učinci, kompozicija temeljenih na paralelizmima i naglašenih poanti. U tim se pjesmama kakve svjetopogledne protege najčešće nastoje naslutiti posve neizravno, tek takozvanim pjesništvom slikovnoga mišljenja koje izbjegava svaku diskurzivnost.

Na drugoj su pak strani pjesme rapsodične intonacije, oslobođenog stiha i kompozicije, čije je temeljno načelo suprotno spomenutoj poetskoj ekonomiji. U takvim se pjesmama irealni duhovni prostor, dominantno obilježen tamnim koloritom i propasnim snoviđenjima, doseže intenzivnim retoričkim nagomilavanjem, ekspresivnom euforijom i nadrealnim slikama, kojima se razgrće plašt stvarnosti i prisvaja govor o nepoznatom. U spomenutoj euforičnoj retoričnosti i razdrtoj slikovitosti u Škurlinim pjesmama pokatkad se mogu snažno osjetiti i odjeci rapsodičnoga ekspresionizma.

U najvrsnijim, uistinu antologijskim, Škurlinim pjesmama kao da se pak događa sinteza najboljih odlika spomenutih dvaju poetskih tipova. Tako mračna apokaliptičnost pjesme Sunce je zašlo, ali još će pasti, propasna rezignacija Gehene te opipljivo otkriće praznine i dezintegracija subjekta u pjesmi Nespokojan zbog konjanika posjeduju snažnu, nadrealnu, a istodobno kontroliranu i značenjski situiranu emotivnost, slikovitost i intonaciju. Te su pjesme, uostalom, i svojevrstan Škurlin testament hrvatskome pjesništvu jer prethode nizu kasnijih crnoproročkih, apokaliptičnih stihova, rezignantnim suočavanjima s obesmišljenom i ispražnjenom egzistencijom te, napokon, s dezintegracijom pjesmovnoga protagonista, što će u kasnijim izvodima voditi u smrt poetskoga govora i dekonstrukcijsko iznašašće teksta i označiteljske prakse.