Na početku bijaše – figura

Pojam katahreza (ili katakreza) relativno se često pojavljuje u retoričkim, stilističkim, jezikoslovnim i književnoteorijskim raspravama. Ovisno o prigodi, autoru i njegovu istraživačkom profilu, njime se označavaju različite stvari. Pojam pripada u klasično retoričko nasljeđe. Izveden je iz grčke riječi katákhręsis (zlouporaba, kriva upotreba), a latinski mu je parnjak abusio.

Prisilni trop

Prvo i najraširenije shvaćanje katahreze, koje se uostalom podudara i s njezinom etimologijom, govori nam da je ona prisilni trop, trop iz nužde, nužna zloporaba. Katahreza je, dakle, upotreba postojeće riječi za stvari i ideje koje nemaju vlastitoga imena u jeziku. Riječ dobiva drugo značenje, koje najizrazitije upućuje na neoznačene stvari i ideje. To drugo značenje može biti slikovito (temeljeno na metafori) ili preneseno (temeljeno na metonimiji i sinegdohi). Kada je, primjerice, izumljen avion, riječ krilo – uz ptičji organ – počela je označivati i dio avionske konstrukcije. Prijenos je metaforičan, jer se zasniva na sličnosti ptice i aviona. Ista je riječ uporište još nekolicine katahrestičkih upotreba: krilo zgrade, političke stranke, sportske ekipe, vojne organizacije, ali i plućno, šatorsko ili prozorsko krilo. Iznimno učestale katahreze su i: noga stola, list papira, jezik, srce olovke, pasti na ispitu, grlo boce, voćna salata, staklena vuna, plodovi mora itd.

Jacques Derrida

Pierre Fontanier (1830) ističe da se katahrezu ne može nazivati figurom, nego nepravim, ekstenzivnim tropom zato što predstavlja samo jednu ideju, potpuno golu i bez prerušavanja, za razliku od pravih tropa, koji uvijek – hotimice – prikazuju dvije ideje, i to jednu pod slikom druge ili jednu pokraj druge. Katahrezu pokreće nužda, a metaforu i ostale trope mogućnost izbora koju aktualizira govornikova invencija.

Možemo li uvijek naći riječ koja nam treba?

Katahreza se često ostvaruje kao uvođenje novog značenja, koje se specijalizira za novo tehnološko rješenje. Tako je, među inim, izveden dobar dio računalnoga nazivlja: miš, virus, crv, prozor, kliknuti, pretraživati, spasiti (tekst), baciti tekst u smeće i sl.

„Posoliti šećerom“

Drugo shvaćanje pretpostavlja da je katahreza zapravo upotreba neprikladnih metafora ili izraza koji se protive načelima oblikovanja slike i logičkome povezivanju stvari i ideja. Izostaje sličnost kao načelo povezivanja, diskurzivna ili logička bliskost kao načelo zamjenjivanja. Npr.:

Koliko bi priča mogle pričati te staze, taj krvlju, znojem i suzama natopljeni kamen. (kronika.hr)

Prosuto vino – sreća na putu.

Odlikovao se svim mogućim manama.

Ugasite glazbu da bismo mogli razgovarati.

Slikovitost je u navedenim primjerima narušena uspostavljanjem realno nemogućih odnosa: kamen, naime, ne može biti natopljen; doslovno se prosipa što zrnato ili sipko (ne i tekuće); glagol odlikovati se nosi sa sobom pozitivnu vrijednosnu karakterizaciju, te ga je prikladno upotrijebiti uz vrline, a ne uz mane; glagol ugasiti mogao bi se rabiti uz svjetlo, a ne uz glazbu, jer između vatre i glazbe – kako ističe i Luka Zima (1880) – nema prave sličnosti. Ovamo bi se mogli ubrojiti i izrazi poput brati krumpir, posoliti šećerom, pomastiti uljem, oženjena cura, ružan krasopis i sl. Kada su takvi izrazi neosviješteni, u pitanju su stilske nezgrapnosti. Miroslav Krleža je u tekstu svoga polemičkog protivnika, kritičara Rudolfa Maixnera, uočio nelogičan izraz treća polovina. Najprije je citirao dio rečenice u kojemu se sporni izraz pojavljuje da bi potom analizu tog dijela rečenice pretvorio u žestoki polemički napad:

Jezik Dečakove drame je:

međunarodan, kao što su bile i lovorike Napoleonove slave, to jest u kome je tek treća polovina hrvatska. DEČAK, „KONFLANSKI HUSARI”. „OBZOR”, 24. V. 1928.

– Kakvo je to stanje razuma u kome se čovjeku pričinja da jedno cijelo ima tri polovine?

– Zašto bi Napoleonove lovorike bile međunarodne? Zato jer je u njima treća polovina bila hrvatska? (M. Krleža, Moj obračun s njima)

Katahreza i avangarda

Kada su osviješteni, neočekivani sitagmatski spojevi približavaju se logici oksimorona. Igor Smirnov (1984) određuje katahrezu kao spajanje leksičkih značenja koja se isključuju, te tvrdi da je tako shvaćena katahreza dominantni strukturalni princip bilo koje avangardne umjetnosti. Ona upućuje na proturječnost unutar cjeline, katahrestički pogled na svijet „izdiže u prvi plan najrazličitije vidove slučajnosti“, likovima katahrestičkih tekstova „namijenjene su uloge glasnika, širitelja glasina i otrcanih priča, ljubitelja parabola i anegdota, nosilaca profesionalnih žargona i dijalekata, čuvara obiteljskih i drugih predanja, stranaca koji su dospjeli u tuđu lingvističku sredinu, znalaca knjiške mudrosti, izuzetnih ličnosti koje su doživjele otkrovenje, kršitelja jezične pristojnosti itd.” Wolfgang Kayser (1973) ustvrđuje da je oksimoron zapravo pojačanje katahreze, te da je združeno pojavljivanje tih dviju figura stilsko obilježje kitnjastoga srednjovjekovnog pjesništva i petrarkističkog pjesništva, koji obiluju spojevima kakvi su gorka slast (ljubavi), slatka gorčina, živa smrt, mračno sunce i sl. U hrvatskih je petrarkista obilje potvrda toga disjunktivnog stila. Subjekt pjesme Knjiga Ivana Bunića Vučića svoju odvojenost od ljubljene gospoje naglašava izrazima oganj u ledu, mrklo sunce, rados mu dotrudi, žalos obljubi:

Sred ognja u ledu život svoj boravi,

nije mu slas u medu, ni lijeka u travi.

Opusti njega san, a smrtno zaspo je,

nije mu bio dan, sunce mu mrklo je;

rados mu dotrudi, a žalos obljubi,

i tebe čim žudi, sam sebe izgubi

Katahreza je izrazito česta u esejističkom, publicističkom i akademskom diskurzu. Istraživači posežu za leksikaliziranim metaforama, metonimijama i sinegdohama za koje bi teško bilo naći doslovne zamjene. Primjerice, povjesničar Tomislav Raukar u knjizi Hrvatsko srednjovjekovlje u oslonce svoga izlaganja pretvara izraze: plodnost historiografske baštine, problemski sklop, istraživački obzor, suvremeni obzor istraživanja, znanstveno ozračje, gibanje prema novim gledištima, gibanje prema sintezi, odlučujuća gibanja, politički lomovi, opseg povijesne spoznaje, metodološka zrelost, razvojni luk srednjovjekovlja, pisana vrela, riječ vrela, dugi muk vrela, šutnja vrela, u tišini vrela i sl. K tome, nisu rijetkost ni rečenice u kojima se rabi i po nekoliko katahrestičkih formulacija:

A hrvatski srednji vijek jest i bit će vječni, nepresušni izazov novim istraživanjima i drugačijim osvjetljavanjima.

Takve su rečenice prije pravilo nego iznimka. Katahrestičnost je važno obilježje akademskoga diskurza općenito.

Bijela mitologija

Od antike do danas više je puta naglašavano da je katahreza na samom izvorištu jezika, tj. da se, kako piše Jonathan Culler, “ono što zovemo doslovnim jezikom sastoji od figura čija je figurativna, slikovita priroda zaboravljena”, što zapravo znači da “ne postoji razlika između doslovnoga i slikovitoga, prenesenog značenja, nego da su tropi i figure temeljne strukture jezika, a ne iznimke i iskrivljenja.”

Marko Tulije Ciceron

Još je Ciceron (54. pr. Kr.) primijetio da je poraba riječi u prenesenom značenju nastala iz nužde, pod pritiskom oskudice i nestašice, a da se potom počela „češće rabiti zahvaljujući zanimljivosti i ugodi“. Ciceron potom pribjegava omiljenoj usporedbi odjeće i jezika: „Kao što je odjeća prvo izmišljena da bismo odagnali hladnoću, a poslije se počela rabiti i za ukras tijela i ljepotu, tako je i prenesena riječ ustanovljena zbog nedostatka, a češće se počela rabiti radi zadovoljstva. (...) Naime, kad se prenesenom riječju izrazi nešto što jedva da se može iskazati doslovnim nazivom, značenje za koje smo htjeli da se razumije razjašnjava sličnost stvari koju smo izrazili stranom riječju. Ta prenošenja značenja nešto su, dakle, poput posudbe, kad ono što nemaš uzmeš od drugud; malo su smjelija ona koja ne otklanjaju manjak, nego govoru priskrbljuju stanovit sjaj.“ Nije teško dokučiti da je Ciceronov prijenos značenja potaknut jezičnom oskudicom zapravo katahreza, za razliku od istinskog metaforičkog prijenosa koji smjera ugodi i sjaju.

Katahrestičkom su se prirodom jezika u suvremeno doba posebice bavili filozofi jezika i poststrukturalisti. Max Black se priklanja mišljenju da je katahreza metafora koja popunjava prazna mjesta u jeziku, stavljajući nove smislove u stare riječi (analizira ju na izrazu zečja usna). Njezina je sudbina, zaključuje Black, da nestaje onoga trenutka kada uspije. Poststrukturalisti su, pak, katahrezu proglasili „temeljem jezika, držeći da se jezični znak načelno konstituira oko praznog ili odsutnog označenog“, tj. da „put od označitelja do označenog vodi uvijek preko obilaznice drugog označitelja“ te „da je imenovanje (jednog označitelja drugim) preduvjet značenja.” (Biti) U studiji Bijela mitologija (1972), Jacques Derrida, interpretirajući Aristototelovu teoriju metafore i Fontanierov opis katahreze, ustvrđuje da metafora angažira sveukupnu upotrebu filozofskoga jezika, koji je zapravo „sistem katahreze, kapital ‘nategnutih metafora’“. S neprikrivenom sklonošću ponavlja Fontanierov stav da su katahreze definirajući tropi, koji su prethodili svakoj filozofskoj retorici i proizveli filozofeme, te da su metafore-katahreze (svjetlost za jasnoću duha ili razum; sljepilo za pomračenje uma i sl.) one riječi čija je važnost najveća. Iako ne proizlazi iz jezika, iako ne stvara nove znakove niti obogaćuje kod, katahreza – tvrdi Derrida – preokreće funkcioniranje tog koda, i to proizvodeći od postojećeg materijala nova pravila razmjene, nove vrijednosti.