Može i bez dirigenta

Komorni orkestri većinom gudačkoga sastava njeguju skupno muziciranje na način komorne glazbe. Premda je s dirigentom lakše, kada tu ulogu preuzima umjetnik, vrhunski izvođač, pa i karizmatični vođa, kolektiv spontano čvršće zbija redove i funkcionira kao kompaktnija cjelina.

Prava se kvaliteta određene vrste glazbala uočava u bliskom susretu s antipodima: u klasičnom instrumentariju suprotni gudačima su limeni puhači, tako da su se najbolje odlike i jednih i drugih mogle doživjeti u suradnji ansambla s trubljom solo na koncertu Komornog orkestra Franza Liszta. U ciklusu Forte fortissimo KDZ-a u Lisinskom izvrsni Gábor Boldoczki, najistaknutiji trubljač svoje generacije (već više puta nastupao u Zagrebu i Dubrovniku, publika ga dobro poznaje), nije samo iskazao svoju iznimnu virtuoznost, meku, takoreći gudačku boju trublje i nepatvorenu muzikalnost, već naglasio i jedinstven ujednačeni ton združenih gudača Komornog orkestra. Ansambl je izmjenjivao samostalne točke (Bachov 3. brandenburški koncert, Händelov Concerto grosso u obliku crkvene sonate i orkestriranu verziju Debussyjeva Gudačkog kvarteta u g-molu) s koncertantnim djelima za virtuoznu trublju. Dok je u Bachovu Koncertu za čembalo u A-duru, u vlastitoj obradbi za baroknu trublju, Boldoczki izrazio osjećaj za frazu, luk i sjenčanja u polaganim stavcima, u Koncertu za trublju Giuseppea Torellija jednostavna sloga i forme izrazio je svježu prezentnu motoriku. Bio je to jedini koncert na programu izvorno pisan za trublju, a da mu priroda sama instrumenta ne postavlja ograničenja što se tiče ostaloga glazbenog repertoara, dokazao je i svojom obradom Concertina za engleski rog i gudače Gaetana Donizettija. Meki, prozračni i koncentrirani ton gudača Komorni orkestar Franz Liszt nastavio je i u baroknim stavcima iz djela Telemanna i Caccinija u dodatku.

Gábor Boldoczki

Dok je trublja kao instrument suprotstavljena gudačima, violinist Gilles Apap, po profilu tzv. zabavljački, agilni i neuhvatljivi umjetnik među klasičarima, sasvim je suprotan ozbiljnom karakteru Zagrebačkih solista. Taj je naš najpoznatiji klasični sastav prvi pokrenuo tradiciju muziciranja bez dirigenta kada je Antonio Janigro nakon osnutka 1953. sišao s dirigentskog podija i ušao u sastav ansambla kao violončelist, sjajno uspijevajući voditi izvedbe s toga nestandardnog mjesta. Nove smjernice repertoarnog razvoja i shvaćanja koncertnih konvencija Solisti su izrazili na (tek nominalno) Božićnom humanitarnom koncertu u zajedničkoj organizaciji tri zagrebačka Rotary kluba (Zagreb, Zagreb Gradec i Zagreb Medvedgrad). U dvoipolsatnom dinamičnom i uzbudljivom programu raznorodne poznate teme u rasponu od Bacha, Vivaldija i Mozarta, preko Beatlesa i jazz-standarda do folklornih tema irskih guslača, mađarskoga čardaša i indijskih raga, povezivao je neumorni gost Zagrebačkih solista, njihov solist, a kada bi zaželio svirati s ostalima, pridružio bi se drugim violinama. Svojom je genijalnošću spontane izvedbe opremljene prije svega besprijekornom sviračkom tehnikom, a onda i neiscrpnom energičnom inovativnošću od prvog tona razbio sve ograde te maksimalno motivirao članove Zagrebačkih solista s kojima je već i prošlog ljeta surađivao na Dubrovačkim ljetnim igrama. Njihova je skupna izvrsnost bila sasvim u skladu naslova akcije Rotary za izvrsnost, pri čemu je novac od ulaznica uz priloge donatora i sponzora uložen u jednokratne stipendije studentima Ekonomskog, Filozofskog, Agronomskog, Arhitektonskog i Grafičkog fakulteta te Hrvatskih studija. Stipendisti (među njima nije bilo nikoga iz umjetničkih akademija) predstavili su se i zahvalili publici, a koncert je uz Apapove spontane, živopisne, često i onomatopejske dodatke nizao Josipovićevu Sambu brevis, Mozartov 3. violinski koncert s Apapovim kadencama u stilu world music, Breinerov 4. concerto grosso Beatles Go Baroque i Vivaldijeva Četiri godišnja doba ispresijecana raznolikim solistovim intervencijama i pljeskom oduševljenih između svakog stavka.

Trubljač Gábor Boldoczki suprotstavio se gudačima Komornog orkestra Franz Liszt, Gilles Apap kontrastirao je Zagrebačkim solistima rockerskim doživljajem koncerta kao akcije, dok je drugi ovosezonski koncert Varaždinskoga komornog orkestra donio pomirljiv način suradnje između komornog ansambla i gosta. Bio je to ponovni susret prvoga koncertnog majstora ansambla, violinista Tarasa Pechenyja i orkestra. Povjerena mu je uloga umjetničkog voditelja i solista. Taj iskusni ukrajinski glazbenik (proteklih sedamnaest godina koncertni majstor Simfonijskog orkestra HRT-a) stopio se s potezima i zvukom kolega gudača. Motivirao ih je na angažiraniju svirku u djelima Franza Schuberta (5 menueta i Koncertantni stavak) i 10. gudačkoj simfoniji Felixa Mendelssohna, dok je u središnjim solističkim točkama dao prigodu i za nastup kćeri, violinistici, Oksani Pecheny. Mlada je guslačica, inače nekadašnja studentica legendarnog violinističkog pedagoga Borisa Kushnira, sigurna scenskog nastupa i atraktivne vanjštine otkrila punu snagu i zrelost karizmatične interpretacije u obradi sonate Đavolji triler Giuseppea Tartinija (u obliku varijacija obradio Fritz Kreisler, a orkestrirao Pavle Dešpalj). Otac i kći zajedno su nastupili u stavku za dvije violine i gudače Navarra španjolskoga skladatelja Pabla de Sarasatea (u obradi Krešimira Lazara), a za dodatak samostalno su naizmjence izvodili teme ili pratnju u popularnom Paganinijevu štiklecu Karneval u Veneciji. Večer puna emocija, poleta i zdušna intimnog glazbovanja završila je u raskoši združenih gudača u Mendelssohnovoj mladenačkoj simfoniji, a publika je u dodatku izmamila i ponavljanje Finala.