Kad vidite kolika inercija postoji u kulturnim organizacijama, shvatite da stvari treba uzeti u svoje ruke
Ivor Martinić (1984), Splićanin rođenjem, a Bračanin po genima, student dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, u posljednje je dvije godine jedan od najviše igranih hrvatskih dramatičara u zemlji i inozemstvu. Njegova je Drama o Mirjani i onima oko nje u ovoj godini imala čak tri premijere, u Beogradu, Ljubljani i konačno u zagrebačkom HNK. Ta drama, kao i prethodna, Ovdje piše naslov drame o Anti, doživjela je niz scenskih čitanja na europskim i svjetskim scenama, a njegove drame i produkcije nastale po njima osvojile su brojne nagrade. Drame su mu prevođene i izvođene na više jezika, a s kazalištima je surađivao i kao dramaturg.
U posljednje ste vrijeme doživjeli više izvedbi vaših drama na domaćim i stranim pozornicama, što je neobično za mlada autora. Je li teško pisati drame u kazališnoj sredini koja nije osobito naklonjena mladima? Koliko biste zaista bili otkriveni da nije bilo vaše upornosti u kontaktiranju kazališta?
Hrvatsko je kazalište incestuozno te je kao i u svim malim zajednicama jako teško zadobiti povjerenje nama koji tek pokušavamo postati njegovim dijelom. Formalni čin pripajanja toj zajednici u obliku natječaja koji bi se cijenio ne postoji. Tu je i nepisano pravilo hrvatskoga kazališta da se prvo bira redatelj, a onda on bira tekst, tako da tekstovi rijetko uspijevaju biti pročitani. Ja sam imao sreću biti prevođen i igran u drugim zemljama, pa nisam razvio frustraciju. U Hrvatskoj sam, čini mi se, u pravom trenutku doživio afirmaciju. Osjećam da tek sad počinjem biti zreo kao autor.
Vaša Drama o Mirjani i onima oko nje praizvedena je u Srbiji pa Sloveniji i tek je onda igrana u zagrebačkom HNK. Zašto?
Interesi za taj tekst poklopili su se u isto vrijeme, a slobodni termini napravili su redoslijed. Zahvalan sam što ni jedno kazalište nije odustalo od toga teksta u trenutku kad su shvatili da će ta drama imati više izvođenja. Kvalitetu su pretpostavili ekskluzivnosti. Činjenica jest da je ta drama imala tri premijere u tri jako važna kazališta u samo šest mjeseci. U Jugoslovensko dramsko pozorište slao sam tekst poštom, u Mestnom gledališču odlučio me režirati redatelj Dušan Jovanović, koji je do drame došao na festivalu u Wiesbadenu, a u HNK Zagreb pročitali su me u časopisu Kazalište. Drago mi je da je praizvedba bila baš u Srbiji, jer mislim da je Mirjana Karanović i zbog sama imena i niza drugih stvari trebala biti prva Mirjana, isto onako kao što je i sjajna Alma Prica trebala biti hrvatska Mirjana.
Jednostavno: (nesretni), drama koju ste napisali prije šest godina, osvojila je nagradu Marin Držić za najbolji neobjavljeni dramski tekst još 2005. I dalje nije igrana. Jeste li je nudili, u koliko je kazališta uopće pročitana, kao i ostale nagrađene drame?
Tu sam dramu napisao na drugoj godini Akademije dramske umjetnosti. Kazalište nije nešto o čemu sam cijeloga života sanjao, tako da sam o njemu tek upisom na Akademiju počeo više razmišljati. Logično, na drugoj godini Akademije nisam znao kako stvari funkcioniraju i mislio sam da će to što je Ministarstvo kulture reklo da će sve drame poslati svim kazalištima biti istina. No poslije sam saznao da Ministarstvo nije govorilo istinu i da nije poslalo te drame kazalištima. Tek nakon što vidite kolika inercija postoji u tim organizacijama, shvatite da stvari treba uzeti u svoje ruke.
Sad se, nakon vaših recentnih uspjeha, pojavio interes domaćih kazališta za tu ranu dramu?
Naravno, sada su se javila neka kazališta koja bi je htjela raditi, ali postaviti dramu staru šest godina u trenutku u kojem se ja razvijam kao pisac koštalo bi me previše živaca. Ne da mi se suočavati sa samim sobom od prije šest godina. Jedino što mi ponekad bude žao jest da bih se ja sigurno mnogo bolje i brže razvijao kao pisac da sam prije šest godina mogao vidjeti tu dramu postavljenu. Tek kad je drama postavljena, uviđam svoje greške.
U drami Ovdje piše naslov drame o Anti, koja je s mnogo uspjeha igrana u Gradskom kazalištu mladih u režiji Ivice Šimića, bavili ste se ozbiljnim problemom ratne traume kod djeteta, koji je u nas, kao i cijela ratna tematika, vrlo rijetka pojava na sceni. Zašto se domaća kazališta nedovoljno bave aktualnim temama?
Predstava jest bila festivalski uspješna, ali je odigrana svega desetak puta u Splitu, što mislim da je malo. Struktura je domaćih kazališta takva da je u njima najmanje zaposlenika koji se bave umjetničkim programom. Rijetka su kazališta u kojima postoje dramaturzi, a da ne govorim o čitačima, predlagateljima, lektorima, kreativnim producentima. I uloga umjetničkog vijeća trebala bi, racimo, biti veća. Onda je logično da kazališta ovise o prijedlozima izvana, ponajprije redatelja, i da tu često aktualne teme ostanu izvan domišljanja kazališta. Kada bismo imali jači programski umjetnički kadar u kazalištu, onda bi bilo i više razmišljanja o tome što neko kazalište zaista želi. U Europi su mnogi moji vršnjaci-kolege umjetnički ravnatelji kazališta. Kod nas je to još posao kojim se bave ljudi starije životne dobi. Jasno, moji kolege nemaju slobodne ruke, jer je uloga vijeća prilično jaka, no energija je, ambicija i sklonost novom, provokativnijem i uzbudljivijem veća. Jasno, ukoliko postoji vijeće koje će tu kreativnost držati pod nadzorom.
Kakva vam se uopće čini slika hrvatske kulture, a kakva su nam kazališta?
U hrvatskom društvu još postoji veliko zanimanje za kazalište. Ono se cijeni, gleda i podupire. Ono što ja želim u hrvatskom kazalištu jest veće otvaranje, povezivanje s regijom, raznolikost, uzbudljivost, veća kompleksnost. Kazalište bi trebalo biti uzbudljivo i intelektualno i intuitivno jer umjetnost jest uzbudljiva. Želim da se o projektima počinje razmišljati kao o umjetničkim oblicima koji moraju mijenjati društvo ili barem postavljati prava pitanja s obzirom na društveni kontekst. Ne vjerujem u umjetnost zbog umjetnosti. Bez obzira što kazalište možda ne može mijenjati svijet, moramo se svi skupa pretvarati da ipak može i u to duboko vjerovati.
U vaše dvije u Hrvatskoj izvedene drame ne bavite se problemima svoje generacije, jedna je o krizi srednjih godina, druga o odnosu oca i maloljetnog sina. Generacijski vam problemi nisu poticajni za dramu? Koji su uopće problemi vaše generacije?
Ja se intimno bavim svojim problemima, a to što u dramama ne prikazujem svoju generaciju, ne znači da ne pišem i o problemima svojega naraštaja. Ako ćemo se baviti samo atmosferom mojih drama, u kojima prevladava nemoć, učmalost, klaustrofobija… onda mislim da to dovoljno govori o stanju u kojem se i moja generacija nalazi.
Radite u Zagrebu, koliko ste ostali vezani uz Split? Kako gledate na sve ovo što se događa u Splitu, posebno cijelu priču oko izbora intendanta u HNK?
U Split svraćam rijetko, ne zadržavam se previše. Što se tiče izbora intendanta, tu ne bih govorio o političkoj strani svega toga. Programi kandidata, barem ovo što je došlo do medija, nisu bili dobri, no za to nisu krivi oni, nego je krivo Kazalište u Splitu, koje u građenju repertoara nije pokazalo kompleksnost ni inovativnost. Onda je i očekivano da će se prijaviti mnogi ljudi koji misle da je voditi kazalište lako. Prvi koraci Duška Mucala čine me optimistom. Viđam ga po premijerama u Zagrebu i vidim žar i veliku želju da shvati kazalište i da mu se što više približi i to me raduje. Zasad mu pružam apsolutnu potporu.
Žar i velika želja da se shvati kazalište meni osobno nikad nisu bili nešto što bih smatrao stručnom kvalifikacijom za obavljanje profesionalnih poslova. Oni su lijepi u amaterizmu, ali mislim da to u jednoj nacionalnoj kući ne bi trebali biti bitni kriteriji...
Rekao sam već da neću govoriti o političkim kontekstu svega toga. O umjetničkom programu sam već rekao da mislim da nije dobar, ali isto tako mislim da HNK Split ni dotad nije gradio kompleksniji ili inovativniji repertoar. Hrvatsko kazalište samo je krivo zbog mlakih umjetničkih programa koji su pristigli na natječaj. Što je sve vrijedno i inovativno proizašlo iz proteklih nekoliko godina Milana Šrtljića? Žar i velika želja su posljedice takve situacije. Imati Duška Mucala na čelu nacionalnog kazališta barem je zanimljiva i točna slika sveukupnoga hrvatskog kazališta i, ako ništa, jako me zabavlja. Eto, zato samo mogu biti optimist i pružiti mu potporu u upravljanju HNK-om Split.
Imate li se namjeru uopće vraćati u Split, postoji li u drugom gradu po veličini u Hrvatskoj ikakva perspektiva za mlada autora?
Volim što kao pisac mogu živjeti bilo gdje. Već tri godine ne radim dramaturgije. Svakodnevnica mi se sastoji od pisanja, a onda opet dosta putujem po festivalima. Zasad mi status pisca odgovara, a kada ću se i hoću li se ponovno posvetiti dramaturgiji, to ću tek vidjeti. Kao pisac stvorio sam neku vrstu egoizma prema svom tekstu i svom vremenu, no vjerujem da ću zaželjeti predah.
Mislite li da Zagreb ipak nudi mnogo više mladu čovjeku, ne samo piscu i dramaturgu? Nije li šteta za Hrvatsku ako drugi gradovi slabe jer svi žele biti u glavnom gradu? Može li se nešto napraviti da i provincija zadrži kvalitetu?
Nisam se nikada osjećao dijelom ni Zagreba ni Splita, uvijek mi se čini da sam gost u oba grada jer sam najveći dio života proveo na Braču. Ne osjećam kao da živim u Zagrebu, možda upravo zbog osamljeničke naravi svog posla. Mislim da svi trebaju živjeti ondje gdje se dobro osjećaju i u ovom slučaju političko-demografsku dimenziju ne bih stavljao iznad želja svake osobe pojedinačno.
U srednjoj školi u Splitu bili ste član Književnoga kluba mladih koji je vodila Olja Savičević Ivančević, sad ste se i vi pridružili krugu istaknutih pisaca iz Splita. Postoji li neki poseban razlog zašto Split ima tako jaku književnu scenu?
Na književnoj sceni koja sada postoji u Splitu jako se dugo radilo. Upravo je Književni klub mladih formiran 2000. bio novitet, ali je ozbiljno pristupao pisanju i njegovoj prezentaciji. Sada je tu i Split Mind, splitski časopis koji je dobro prihvaćen i u drugim dijelovima Hrvatske. Općenito cijela ta književna ekipa oko Filozofskog fakulteta u Splitu radi zanimljive stvari. Trebalo je dugo da Split pokaže i svoje književno lice, no sada je s plejadom sjajnih autora iz Splita i okolice to vidljivo svima. Za mene je Književni klub mladih bio iznimno važan. Da nisu postojale te srijede navečer kada se Književni klub mladih nalazio, ja danas sigurno ne bih postojao kao pisac.
Jedan ste od osnivača portala Drama.hr, kojem je namjera promovirati upravo drame mladih, još nedovoljno poznatih autora. Vjerujete li da će taj portal pomoći izlasku mladih autora na scenu? Zašto naša kazališta slabo reagiraju na nove dramske tekstove? Je li razlog samo nepostojanje dramaturga u kazalištima?
To je jedan od glavnih razloga. Teško je očekivati da će direktori kazališta sve uspjeti pročitati, a to nije samo čitanje, nego ono što kazališta zaboravljaju, a to je da ponekad treba i uložiti u razvoj dramskoj djela. Neka od najvažnijih djela hrvatske literature nastala su na vanjski poticaj, sjetimo se samo prve drame Ive Vojnovića Psyche, koja je još 1889. pobijedila na natječaju HNK Zagreb i time napravila zaokret u hrvatskom kazalištu i književnosti. Ne sjećam se kada je neko kazalište za odrasle u Hrvatskoj zadnji put objavilo natječaj za novi dramski tekst. Poticanje je ono za što ćemo se mi pokušati zalagati organiziranjem radionica. Nije nam cilj samo biti servis drama, nego ih želimo i stvarati, a to je ono što hrvatsko kazalište zaboravlja raditi. Želimo da hrvatska drama postane kvalitetna, a to se može samo ulaganjem, poticanjem i stvaranjem konkuretnosti.
Mislite li da postoji još neki način na koji bi se moglo pomoći domaćoj drami, koliko ste zadovoljni onim što Ministarstvo kulture čini za dramu i književnost uopće?
Ministarstvo kulture za dramu ne radi mnogo. Mislim da nije u redu da su članovi žirija za dodjelu Nagrade za dramsko djelo Marin Držić odabrani na pet godina, što znači da ukoliko netko ne piše po ukusu žirija, ta će osoba pet godina biti izvan konkurencije. Umjetnost nije sport pa da postoje mjerljivi rezultati, sve ovisi o ukusu, a to Ministarstvo kulture, paradoksalno, ne razumije. Sve manji broj prijavljenih tekstova na tom jedinom natječaju svjedoči o tome da tu nešto nije u redu. Evo, prošle godine pristiglo je četrdesetak tekstova, što je za zemlju u kojoj svake godine diplomira po otprlike pet dramaturga premalo, a da ne govorim da se dramskim pismom mogu baviti svi. U protekle dvije godine više je napravljeno za razvoj filma i filmskog scenarija nego što je u posljednih petnaest napravljeno za razvoj dramskog pisanja.
Što vam se iz perspektive 26-godišnjaka čini kao najozbiljniji problem suvremenoga hrvatskog društva?
Problem nekulture, provincijalizma, ljudska i pogotovo politička i upravna glupost. Korupcija je vidljiva na svim stranama, frustracija, a onda i nasilje među mladima raste, kultura se povlači u svim segmentima, siromaštvo... Previše je problema. Mi smo tek na početku razvoja građanske svijesti, no ona mora biti jača i vidljivija. Mediji su prekriveni neznanjem, ne postoji širina mišljenja. Treba se izmaknuti, pokušati upiti što više toga i djelovati. U trenutku u kojem političari ne pokazuju znanje mi kao građani moramo pokazati da to ne trpimo.
Klikni za povratak