Kazališni globus

London – Kako možeš podnijeti još jednog Leara, pitali su prijatelji poznatog engleskog kritičara Michaela Billingtona prije nego što je ušao na premijeru najnovije kazališne verzije Shakespeareova klasika i dali mu tako ozbiljan šlagvort za razmišljanje. No nakon što je Kralj Lear u Donmar Warehouseu u režiji Michaela Grandagea završio, kritičar nije imao dvojbe: Mogu, itekako. Najbitniji u toj odlično režiranoj produkciji glumačka je legenda u naslovnoj ulozi, Derek Jacobi, koji je još jednom podsjetio zašto je tako slavan. Za razliku od nedavne produkcije u Royal Shakespeare Company, koja je naglasila socijalni kontekst tragedije, dezintegriranost zemlje, ovaj Lear bavi se emocionalnim kontekstom, intimnom tragedijom staroga kralja, a tu je Jacobi superioran. Billington – i ne samo on –ispjevao mu je panegirik i svrstao ovu ulogu uz njegove legendarne kreacije Cyranoa i Peer Gynta.

Kako preživjeti krizu

Atena – U vremenima koje obilježava financijska kriza zanimljivo je vidjeti kako se ponaša nacionalno kazalište u Grčkoj, europskoj zemlji koju je kriza najdublje potresla. U rezovima javne potrošnje stradalo je i kazalište, u odnosu na prije nekoliko godina ansambl je bitno smanjen, jednogodišnji ugovori odavno su zamijenili doživotne angažmane, ali i u posebno teškoj godini Nacionalno kazalište Grčke ne predaje se i ima čak jedanaest dramskih premijera. Repertoar je kombinacija klasika (adaptacija Ilijade, Rostandov Cyrano, Čehovljev Platonov, Corneilleova Iluzija, Lessingova Emilia Galotti, Williamsova Slatka ptica mladosti, Goldonijeva Trilogija o ljetovanju), suvremene europske drame (Schimmelpfennigov Zlatni zmaj) i nove grčke drame. Ovih dana u bloku su odigrane dvije nove premijere, Cyrano de Bergerac u režiji Nikosa Karathanosa, koji iga i naslovnu ulogu, te Slatka ptica mladosti u režiji poznate glumice i redateljice Efi Theodorou. Jedino s čim grčko kazalište nema problema jest – publika, koja u kolijevci europske drame i dalje rado ide u kazalište.

Scenska fascinacija Afganistanom

New York – Engleska i američka fascinacija Afganistanom posljednjih godina sve češće nalazi mjesto i na scenama pa je napisan i praizveden niz drama na tu temu. No projekt Nicolasa Kenta umjetničkoga direktora politički angažiranog londonskog Tricycle Theatrea da naruči ciklus od dvanaest drama na tu temu nadišao je sve druge angloameričke projekte o Afganistanu. Cijeli ciklus naslovljen The Great Game (Velika igra) ovoga mjeseca gostuje u New Yorku i postao je prvorazredna političko-kazališna atrakcija. Ciklus čiji su autori Richard Bean, Lee Blessing, David Edgar, David Greig, Amit Gupta, Ron Hutchinson, Stephen Jeffreys, Abi Morgan, Ben Ockrent, Simon Stephens, Colin Teevan i Joy Wilkinson Americi je predstavljen u suradnji Public Theatera i Skirball Centrea New York Universityja. Dvanaest drama o Afganistanu ne bave se samo suvremenom američkom intervencijom u ovoj zemlji, nego pokrivaju dva stoljeća burne povijesti države u srcu Azije oko koje se oduvijek sukobljavaju interesi velikih sila.

Hollywood u sjeni Shakespearea

Los Angeles – I dok se na istoku Amerike bave političkim teatrom, zapadna obala kao dom Hollywooda na kazalište gleda malo drukčije. Shakespeareov centar u Los Angelesu već četvrt stoljeća promovira kazalište kao umjetnost u dijelu svijeta fasciniranu filmom.

Njihove produkcije po Shakespeareu često iznenađuju, a još se pamte Na tri kralja igrana na plaži i Snoviđenje u noć ivanjsku izvedeno na glavnoj gradskoj aveniji u pratnji džez-benda. Sad je na redu Mnogo vike ni za što, ne događa se ni na ulici ni na plaži, nego u teatru, ali u produkciji nastupaju dvije velike zvijezde, Helen Hunt i Lyle Lovett, pa je premijera skrenula znatnu pozornost medija inače opsjednutih filmom. Kritike su dobre, a, zanimljivo, predstava se igra u kazalištu koje nosi ime po – Kirku Douglasu!