Jedno ugodno iznenađenje

Tek početkom prosinca splitska je Drama predstavila svoje prve adute za kaotičnu sezonu koja je, zbog produljena izbora intendanta – koji i dalje traje – kombinacija improvizacije i krpanja. U nekoliko dana premijerno su izvedeni Povišica Georgesa Pereca (4. prosinca) u režiji Gorana Golovka, na Maloj sceni HNK, i Konj Sirkku Peltole (9. prosinca) u režiji Nenni Delmestre na velikoj sceni.

Zašto je Konj uopće stavljen na repertoar, posve je upitno. Navodni veliki uspjeh finske dramatičarke tanak je komad, pun klišeja i tipskih lica koji lokalizacijom u Dalmatinsku zagoru dodatno gubi. Ne znam gdje su se dogodili ti svjetski uspjesi Finskog konja, jer je prema dostupnim podacima komad izvan Finske igran u marginalnom teatru u Santa Barbari i Finskom kazalištu u Londonu. Zašto svjetskog uspjeha i nema, jasno je kad se komad čita ili gleda: riječ je o osrednjoj drami, koja ni jednog trenutka ne doseže dramsku ozbiljnost, a loše joj ide i zabavljanje publike. Drama o finskom seljaku čiji je život zagorčao ulaz u Europsku Uniju i koji pokušava manipulirati poticajima i snalaziti se na razne poluzakonite načine, tek povremeno dotakne bit, da bi zatim od nje brzo pobjegla u konvencionalnost i predvidljiv humor.

I kao što se ova drama ne može zapravo odlučiti što bi žanrovski bila, tako se i režija Nenni Delmestre našla na vjetrometini. Lokalizacija u je dodatno zaplela stvari, jer ovakav komad u taj milje nije sjeo, a izgubio je i potencijalnu snagu lociranja u finsku Nigdjezemsku.

Posebno je bolno za produkciju što splitska pozornica dobro pamti dramu Elvisa Bošnjaka Nosi nas rijeka, u režiji iste redateljice, koja je obilježila jedno razdoblje, a koja se prema Konju, u svim segmentima odnosi kao Shakespeare prema diletantskom uratku.

Glumcima u ovakvoj dramskoj građi nije preostalo mnogo, a oni iskusniji bitno su se bolje snašli, jer jedino iskustvo pomaže u borbi s tankim predloškom. Zoja Odak kao dominantna mater familias uspješno se glumom izvukla iz ponora konvencionalnosti, čak i banalnosti koju drama nudi, a i Trpimir Jurkić (Lovre) i Snježana Sinovčić Šiškov, kao njegova bivša žena s kojom još živi, rutinski su i korektno našli svoje karaktere. Mladima je očito bilo teže: Duje Grubišić kao lokalni luzer i mangup ostao je u predvidljivu klišeju teškog metalca kakav drama nudi, Matea Elezović i Milena Blažanović kao kći tinejdžerica i njezina prijateljica bile su nevidljive, tek je Andrea Mladinić (Lovrina djevojka) povremeno uspjela nešto pronaći u tipskim karakteristikama njezina lika.

Paradi neinventivnosti na velikoj sceni nadmoćna je bila produkcija na Sceni 55. Povišica, drama koju je u nas nažalost sasvim nepoznat francuski pisac Georges Perec (1936–1982) napisao još 1970. po svom romanu Kako kod šefa užicati povišicu, u ovoj se scenskoj verziji doima kao hrabar eksperiment s pozitivnim ishodom. Modernist i eksperimentator riječima, Perec karaktere u drami naziva Prijedlog, Alternativa, Pozitivna pretpostavka, Negativna pretpostavka, Izbor, Zaključak i Ospice, a kvalitetan i inovativan prijevod Vjenceslava Kapurala postavlja temelj za smiono scensko istraživanje.

A upravo to čini redatelj Goran Golovko, koji na scenu dovodi troje glumaca, od kojih su zapravo samo dvoje glumci u pravom smislu riječi (Anastasija Jankovska i Goran Marković), dok je treći lik, Alen Čelić, nijemi komentator. Golovko se tekstom služi vrlo slobodno, ali uspijeva u predstavi zadržati dva bitna elementa na kojima se temelji Perecov tekst, apsurd i kritiku korporacijskoga kapitalizma. Povišica je na neki način suvremena reinterpretacija Queneauovih Stilskih vježbi, s dodatnom satiričkom oštricom, dijalog s Queneauom koji je Perecu bio uzor i prijatelj, a Golovko tako i pristupa scenskoj interpretaciji. Uz znatnu pomoć Alena Čelića, splitska je Povišica dinamična produkcija koja različite varijante traženja povišice od šefa pretvara u često apsurdne scenske situacije. Izgovaranje teksta uz dinamičan scenski pokret pravi je izazov za glumce, manje-više sličan tekst izgovara se u različitim situacijama, potpuno neovisnima od uredskoga konteksta u kojem se drama odvija. Dvoje mladih glumaca, Goran Marković i Anastasija Jankovska, u prilično sivoj situaciji ansambla splitske Drame svedena na osamnaest glumaca, ipak nude nadu da dolaze bolja vremena. Oni, čini se, mogu sve: savršeno svladati zahtjevan dramski pokret, pritom izgovarati tekst i još ostaviti prostora za sitan geg i inteligentnu glumu.

U cijeli koncept vrlo su mudro uklopljeni kostimi Marije Mace Žarak, koji sugeriraju korporacijska uniformnost, ali pokazuju i apsurdnost situacije, dok je scenografija svedena na pozadinski pano. Tihomir Snitko kombinira ikone dvadesetoga stoljeća s korporacijskim simbolima, čime se uklapa u dobro promišljen koncept predstave.

Dakle, ako je Konj podbacio, Povišica bi – premda u ovakvoj konstelaciji djeluje kao eksces, a ne logično repertoarno pravilo – mogla najaviti bolje dane. Iskreno, nakon dobro izvedenih, ali predvidljivih produkcija Opere i Baleta, Povišica je najugodnije iznenađenje na sceni HNK od početka sezone.