Jasna ili Srijemčevo novo ruho

Izdavanjem rukopisa Ilije Okrugića nadoknađuje se stoljetno nepoznavanje vrsnoga versifikatora, kao i filološke nejasnosti oko ilirskoga književnog jezika i pravopisa. Aktualnim čitanjem Jasne Melvinger Okrugić postaje tekstološka i jezična činjenica, što struci nudi otvaranje novih smjerova u promišljanju hrvatske književne baštine

Prije mjesec-dva poštom mi je iz Novoga Sada stigla pošiljka s trima knjigama Ilije Okrugića Srijemca. Moje iznenađenje bilo je dvojako: komu je još do Ilije Okrugića i otkud Jasna Melvinger, ugledna lingvistica i pjesnikinja, u toj književnoj priči. Znatiželju je podgrijavao razdragani Petkov (Vojnića Purčara) glas s druge strane žice, koji je ponavljao da ću vidjeti nešto čudesno.

Jasna Melvinger znalački je oživila Srijemca

Nije da nekoga vraga ne znam o Iliji Okrugiću Srijemcu, a nešto znam i o Jasni Melvinger. Što se Ilije tiče, možda znam i malo više, jer se na njegovo ime nerijetko spotičem po starim časopisima čudom se čudeći toj sonetici, tj. boljetici od soneta u toga dičnoga Srijemca. I ne čudio se, jer moja fascinacija npr. Lukom Ilićem Oriovčaninom ili Stjepanom Marjanovićem Brođaninom, da ne spominjem znanije poput Antuna Nemčića, Ivana Kukuljevića ili Ljubomira Vukotinovića, odavna je tolika da sam i pokojnome Branimiru Donatu, Sherlocku Holmesu naše književnosti, morao dati za pravo kad bi ponavljao kako nam je književnost nepročitana – bez obzira što smo se baš u čitanju razlikovali.

A kakvo čitanje je čitanje, neka Jasna pokaže!

Tri drame i rekordnih 295 soneta

Čitanje prvo ili Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne drame, priredila i predgovor napisala Jasna Melvinger. Koja priopćuje kako se u ostavštini Ilije Okrugića u Matici srpskoj čuvaju rukopisi triju povijesnih drama: Miroslava (1852), Varadinka Mara (1887) i Dojčin Petar (1891), te dodaje kako je poznato da je Okrugić napisao još dva povijesna komada te kako mu za života ni jedan nije izveden osim Varadinke Mare.

To što je Miroslava ostala nepoznata nije razlog da ne bude pročitana i situirana u povijest hrvatske dramske književnosti, jer – ističe – od četiri povijesne drame napisane ilirskim književnim jezikom u desetercu čak su dvije Okrugićeve. Varadinka Mara i Dojčin Petar po mjestu radnje petrovaradinski su diptih koji se oslanja na topografiju srijemskog zemljovida. U Varadinki dominiraju lirski simetrični deseterci jampske tendencije, čime se Okrugić uvelike – ističe Jasna – pridružuje Franji Markoviću, koji je jamb uveo u hrvatsko pjesništvo, itd.

Okrugićevi kazališni komadi ovdje se prvi put objavljuju izvorno da budu vjerodostojnim gradivom za proučavanje i jezika Okrugićeva djela i hrvatske književnosti u Srijemu. Nije zgorega, kad se već u povijestima može pročitati kako je Okrugićev jezik „tipičan za srijemsku sredinu, mješavina njemačke, madžarske i hrvatske morfologije“ (Miroslav Šicel, 2004). A Okrugić, podučava Jasna, činio je samo ono što i drugi naši dramski pisci kad jezikom karakteriziraju svoje likove, inače je pisao ilirskim književnim jezikom i pravopisom držeći se legitimne norme 19. stoljeća.

Čitanje drugo ili Ilija Okrugić Srijemac, Glasinke, priredila i pogovorila Jasna Melvinger. Koja kroz Jovana Hranilovića podsjeća da se Okrugić rado koristio sonetom, tehnički pravilno, te da za sonet ima i možda vlastitu prevedenicu glasinka. Pa potom kako je u Sriemskoj vili (1863) ciklus od 26 soneta, te kako mu jedan od dva sonetna vijenca nikada nije objavljen, taj objavljeni da ima muške i ženske strane poput Pavićeva Hazarskog rečnika, dok mu je pjesnički najbolja Glasinke srčanice (1874), u kojoj srčanica označuje pjesme ispjevane u znaku osjećajnosti srca koja je i obilježila europski romantizam. No pitanje je zašto su Glasinke tiskane anonimno. Zbog svećeničkih halja i erotičkog lirskog naboja ili je ključnom bila jedna zabranjena scenska prigodnica? A u tim Glasinkama 295 soneta – hrvatski rekord, dok se drukčije ne dokaže! Oni su sinteza petrarkističkog soneta i narodnoga deseterca – tipično za ilirce, a tipično je i to da u odnosu na narodni epski deseterac, unose svi i nove versifikacijske postupke, npr. opkoračenje, pa tako čini i Jasnin Okrugić, itd.

Jasna ne propušta istaknuti najnovija zanimanja za pjesnika Srijemca, jedno iz pera talijanistice Natke Badurine, koja je s pravom zadivljena Okrugićevom književnom kulturom, a Jasna sugerira i Baudelaireovu rezonancu u Glasinkama, drugo iz pera komparatista Mirka Tomasovića, koji je – da budemo iskreni – najviše otišao u revalorizaciji naših romantičara.

Umijeće u parodiji

Čitanje treće ili Ilija Okrugić Srijemac, Šaljive poeme, priredila i predgovorila Jasna Melvinger, koja u ovoj knjizi prvi put u cjelini objelodanjuje pet šaljivih poema Ilije Okrugića, čiji se autografi čuvaju u Matici srpskoj. Tri poeme već naslovima na tragu Palmotićeve Govnaide spjevane i napisane da bi nasmijale prijatelja mu Jurja Tordinca, tj. Direkciju, kako ga je nazivao, a ovaj njega Ilija – Alija.

Bucanijada je parodija pogrebne pjesme, tugovanka za nastradalim Tordinčevim psom Buckom, koji je uginuo jer ga je otrovao zlobni susjed, tj. nenavidnost, pakost kleta onih koji ne mogu podnijeti nečiju slavu, a koja je zagorčavala život i samu autoru, domeće Jasna. Varošijadu je Okrugić datirao u obližnjoj Levanjskoj Varoši, započinje opisom jednog svojega posjeta Đakovu od glavnog protagonista Ilije u kojem prepoznajemo sama autora. Humor na tragu domaće i svjetske komediografske literature, od Plauta i Držića naovamo, uz dodatak – zapaža Jasna – Okrugićeve autoironije.

Varadinijadu je Okrugić napisao u Petrovaradinu, gdje je službovao do smrti, opet imajući u vidu prijatelja Tordinca i njegovu diskreciju, pa se odvažio unijeti i erotskog sadržaja. Iznosi pikanterije o ljubavnom životu vojnika po gradskim haustorima i bračnim ložnicama, tj. cijeli repertoar ponuda po novosadskim javnim inštitutima i privatnim kućama. Ne zazire Okrugić ni od zornih opisa svega onoga što se može vidjeti ispod zadignute ženske krinoline, a ne libi se progovoriti ni o muškoj fascinaciji svim osobitostima ženskoga spolnog organa. Sve to iz pera konzervativca koji u ženskome miješanju u muške razgovore o politici vidi nezadovoljenu erotsku žudnju! Jasni pada na um Balzac, a mora da je u rukama Ilija imao Karadžićeve pjesmarice kako sugerira jedna umetnuta erotska pjesma o djevojci koju majka kara jer je bila u šiškanju…

Pantina družina sa slijepim guslarom Pantelijom, jednim od utemeljitelja sljepačke akademije, poznat iz Okrugićeve Saćurice i šubare. Svojevrsna varijacija lika sama autora poeme, koji u svojoj rodoljubnoj književničkoj misiji želi naglasiti koliko mu je stalo do pučke guslarske tradicije. No ovdje su rimovani distisi, ističe Jasna, čak i leoninski srok, tj. ritam žestoko uskovitlan da čitatelja zadivljuje versifikacijskim umijećem.

Šaljivu, gozbenu pjesmu Na Ilijin rođendan Jasna krsti, jer je i bez naslova, i nedatirana, ali radnja ukazuje na u župni dvor u Petrovaradinu krajem 19. stoljeća sa središnjim likom nezvana gosta na Ilijinu slavu, a može se shvatiti i kao parodija na nesporazum oko njegova rukopisa Sveti Ivan Kapistran u čijoj pozadini je bio, čini se, zlo obaviješten biskup Strossmayer. Leksik slojevit i bogat, s očekivanim turcizmima, ali ponajprije pun germanizama, hungarizama te romanizama i grecizama, usvojenim možda najviše posredovanjem Cincara, što svjedoči o multikulturnosti Okrugićeva zavičajnog Srijema, itd.

Zaključuje da šaljive poeme Okrugićeve živo korespondiraju sa suvremenim žanrovski im bliskim književnim djelima te ih ne treba zanemarivati kao dio korpusa hrvatske humorističke literature, kako to čini, primjerice, Antologija hrvatskog humora (1975) u kojoj su i Pecija Petrović i Iso Velikanović, ne bez razloga, ali nema rodonačelnika hrvatske humorističke književnosti u Srijemu, tj. Ilije Okrugića. Nepravdu valja ispraviti tako da se Srijemčeva djela pročitavaju, proučavaju, a onda i revaloriziraju.

Tko tu koga čita

Moj zaključak, za ovu prigodu, u najkraćem: Jasne je Melvinger Ilija Okrugić Srijemac najvećim dijelom dosad bio nepoznanica, sveden na opće relativno zamućeno mjesto unutar književne produkcije našega preporoda, a sada je napokon postao filološka, tj. tekstološka, jezikoslovna i književna jasna činjenica koju svako ozbiljno čitanje mora uzeti u obzir. Jasna ga reaktualizira apsolutno modernom i relevantnom interpretacijom koja obvezuje književnu struku. Njezino čitanje potiče niz filoloških, književnopovijesnih, metodoloških i teorijskih pitanja, a jedno od njih je i pitanje čitanja književne baštine.

Koje je čitanje uvijek ne samo selektivno već i zato uvijek drukčije, pa se i tradicija uvijek iznova oblikuje i ukazuje u skladu s tim promjenama. Ostaje zato trajno otvorenim pitanje koje bi, primijenjeno na Jasninu redakciju djela jednoga davnog hrvatskog romantičara, moglo ovako glasiti: sad kada nam je golemi književni opus Ilije Okrugića Srijemca angažmanom rasne moderne filologinje Jasne Melvinger najednom bljesnuo pred očima, je li nam taj isti Ilija Okrugić Srijemac drukčiji, nov, možda i originalniji autor, veći romantičar, da ne kažem, i bolji pisac od onoga kakva već poznajemo?

Jasnino čitanje tek je još jedan primjer moguće promjene čitanja i prezentiranja književne baštine, a ona je – da ponovim – redovito uvijek odraz promjena u trenutku čitanja, tj. u suvremenosti.

Zato je priređivačica, pogovaračica i predgovaračica triju knjiga Ilije Okrugića Srijemca u svim trima govorila zapravo o Jasni Melvinger, pa moj naslov na kraju treba glasiti:

Ilija Okrugić Srijemac ili Jasnino novo ruho.