Iz kulturne povijesti kometa

Drevne praznovjerne strahove pred onim što bi komet mogao najavljivati sada je zamijenio strah od kometa sama. Premda ne mogu biti glasnici zemaljskih katastrofa i nedaća; poznavanje njihove fizikalne prirode otvorilo je pogled na mogućnost da kometi budu izravni uzročnici katastrofe. Dakle, prijetnja kometa kao znaka izblijedjela je, a kao stvarna prijetnja prepoznat je označitelj

Betlehemska zvijezda možda je najpoznatija astronomska pojava u kulturnoj povijesti Zapada. Prema Matejevu Evanđelju, jedinom koje o tome izvješćuje, ona je do mjesta Isusova rođenja dovela tri maga ili mudraca s Istoka. Magi su se došli pokloniti Isusu i obdariti ga kao novorođenog kralja židovskog, a u kasnijoj kršćanskoj predaji i sami su postali kraljevi. Zapravo se prvotno pod novozavjetnim magima mislilo na ugledne mitraističke svećenike-astrologe iz Perzije. Ta je pojedinost važna jer po svoj prilici znači da zvijezda Isusova rođenja nije bila lako uočljiva nebeska pojava, koju bi otprve zapazio i običan puk, nego nekakva novina na noćnom nebu koju su umjeli pravo razabrati, i protumačiti, samo stručnjaci za zvjezdoznanstvo. Unatoč tome, u likovnim prikazima, kao i u popularnim kršćanskim predodžbama općenito, betlehemska se zvijezda redovito predočuje kao iznimna i blistava nebeska pojava – u novijim stoljećima ponajčešće kao komet ili zvijezda repatica.

Zvijezda repatica

Učeni sudovi, i oni znanstveni u užem smislu, o povijesnosti betlehemske zvijezde mogu se razdijeliti u tri glave skupine. Prema jednima bio bi to natprirodan događaj kojemu ne treba tražiti materijalnoprirodno, astronomsko objašnjenje ili neovisnu potvrdu; tomu u prilog govorio bi i opis ponašanja zvijezde u Evanđelju („zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bijaše dijete”). Kako bi se usvojilo takvo gledište, valja ipak načelno vjerovati u čuda i u mogućnost njihova upletanja u povijest.

Giotto, Poklonstvo kraljeva (detalj), oko 1305.

Prema drugima, zvijezda koja je dovela mage u Betlehem bila bi stvaran i prirodno regularan nebeski događaj, premda se ne da sa sigurnošću utvrditi kakav točno. U opsežnoj literaturi o toj temi različite teorije i njihove inačice prilično su brojne: posrijedi bi bio neki komet, ili planetarna konjunkcija, ili eksplozija supernove. Nijedna od takvih dosad predloženih i razrađenih teorija ne raspolaže, ipak, uistinu čvrstim dokazima.

Napokon, za najveći dio današnje kritičke znanosti (povijesne i filološke), zvijezda je u priči o Isusovu rođenju naprosto pobožna fikcija, tekstualna tvorevina sastavljena možda od elemenata preuzetih iz drugih povijesnih događaja bliskih vremenu Isusova rođenja. Nedavno je R. M. Jenkins, u članku objavljenu 2004. u časopisu Journal of the British Astronomy Association, priču o betlehemskoj zvijezdi povezao s pojavom Halleyeva kometa 66. godine naše ere i s tadašnjim događajima u carskom Rimu: evanđelist Matej bi, pod dojmom te dobro poznate pojave, zabilježio i definitivno uobličio legendu o Isusovoj zvijezdi, slično kao što je Giotto u svoju fresku unio prikaz repatice nadahnut novom pojavom istog kometa 1301. Bilo kako bilo, sigurno je da zvijezda u priči o Isusovu rođenju ima važnu simboličku i apologijsku funkciju, jer ponajprije služi tomu da, usuprot skepticima, dodatno potkrijepi Isusov mesijanski status.

Prikazi betlehemske zvijezde kao kometa isprva su bili rijetki; najraniji primjeri potječu iz zadnje trećine srednjega vijeka. Kao što je nedavno upozorio Robert C. Fleck, najstariji poznati primjer nalazi se na romaničkom relikvijaru katedrale Majke Božje u Tournaiu u Belgiji, koji je 1205. izradio, u tehnici zvanoj champlevé, znameniti zlatar i emaljer Nikola iz Verduna. Iznad prizora Poklonstva kraljeva umjetnik je oblikovao anđela koji u rukama drži osmokraku zvijezdu sa zavojitim ispruganim repom.

Sljedeći je primjer stoljeće mlađi i još mnogo poznatiji. To je freska Poklonstvo kraljeva u padovanskoj kapeli Scrovegni, koju je na početku 14. stoljeća naslikao znameniti Firentinac Giotto. Tu se, tik iznad krovića što natkriva Svetu Obitelj, vidi komet s glavom nalik malom suncu i vrlo realistično i podrobno prikazanim repom što se postupno gubi u plavetnilu neba.

Nakon Sunca i Mjeseca, kometi su najdojmljivije pojedinačne nebeske pojave. Budući da se javljaju razmjerno rijetko i – sve do vremena moderne znanosti – posve neočekivano, ljudi su se od pradavnih vremena trudili da im proniknu u uzroke pojave i u tajnovita značenja. Astronomija starog i srednjeg vijeka pogrešno je svrstavala komete u pojave Zemlji bliske, sublunarne sfere, zajedno s meteorima, munjama, dugama i oblacima. Danas znamo da se sa Zemlje vidljivi kometi u većini slučajeva gibaju oko Sunca uzduž golemih eliptičnih putanja, koje ih na jednom kraju dovode vrlo blizu Suncu (perihelij ili perihel), a na drugom jako daleko od njega (aphelij ili afel). Mnogi kometi, prema tome, javljaju se iznova i periodički ulaze u bliži vidokrug Zemlje. No tek je 1705. engleski astronom Edmond Halley matematički utvrdio da se jedan od velikih povijesnih kometa pojavljuje u pravilnim razmacima i točno predvidio njegov povratak 1758.

U fizičkom pogledu, s najvećom dužinom od 15 kilometara, Halleyjev komet nije osobito velik u usporedbi s drugima. Danas je najpoznatiji od svih zbog redovito dobre vidljivosti i razmjerno kratka razdoblja povratka, u prosjeku svakih 76 godina, što znači da ga stanovit broj ljudi može vidjeti i dvaput u svome životnom vijeku. Slavan je slučaj pisca Marka Twaina, koji je rođen u vrijeme perihelija Halleyeva kometa 1835. godine, a umro samo dan nakon njegova sljedećeg perihelija 1910; potonja je podudarnost utoliko zanimljivija jer ju je pisac malo ranije bio prorekao u svojoj autobiografiji.

Fotografija Halleyjeva kometa 1910. (Yerkes Observatory, 29. svibnja 1910)

Za razliku od Twaina, koji prvu pojavu Halleyjeva kometa u svom životnom vijeku nije još bio kadar pravo vidjeti i razumjeti, a drugu više nije bio kadar opisati, neki su se dugovječni pisci u tom pogledu nalazili u vrlo povoljnu položaju. Tako je, primjerice, njemački prozaik i antimodernistički mislilac Ernst Jünger (1895–1998), koji je poživio gotovo pune 103 godine, komet iz 1910. promatrao u već odmaklu djetinjstvu, kao petnaestogodišnjak, a u vrijeme sljedećega njegova povratka 1986. otputovao je, kao neobično vitalan starac, u Maleziju, u Kuala Lumpur, sa željom da ga odande još jednom dobro promotri. Putovanje u Aziju dalo je Jüngeru gradiva da napiše dnevničku knjižicu pod naslovom Zwei Mal Halley (1987), u kojoj sam prizor kometa igra tek sporednu ulogu. Oblačno nebo gotovo je spriječilo svaki pogled na komet, a onda je 15. travnja rano ujutro domaćin probudio Jüngera s povikom da je komet na nebu: „I zaista, na nebu se vidio Halleyjev komet isto onako jasno kao onomad u Rehburgu, prije sedamdeset i šest godina, kada sam ga promatrao s roditeljima, braćom i sestrom. Ovaj put kao da je bio nešto veći, ali podjednako neimpresivan kao i onda – bez repa, rasplinut, nešto nalik na klupko. Na nebu je stajao visoko, još više nego prvi put kada sam ga vidio...”

Jedva nešto malo dirnut nebeskim prizorom, Jünger se dalje prisjeća obitelji iz koje je potekao i osobito oca, kemičara i racionalnog bezbožnika: „Tipična za epohu bila je već slika koju smo pružali: otac okružen velikom obitelji. Tako se ponašao car, tako se ponašala većina naših poznanika i seljaci iz okolice. (...) Slika je u isti mah arhaična: obitelj promatra neobičnu pojavu na nebu (...) Moj otac nije mnogo držao do zagrobnog života, a ipak sam ga vidio sa svetačkim vijencem. On je mislio da čovjek nastavlja živjeti u svojoj djeci. Ona će se njega sjećati kao što se i on sjećao svojih pradjedova i prabaka, naročito onih iz Vestfalije. Vjerojatno je bio u takvu raspoloženju kada je rekao, dok smo onda svi zajedno stajali: ‘Od svih vas možda će Wolfgang još jednom vidjeti komet’. Od djece, Wolfgang je bio najmlađi, ali je prvi umro. Ja ga, dakle, zastupam.”

Dovršavajući kratko izvješće o promatranju kometa, Jünger dalje razvija istu misao i zaokružuje je usporedbom duhovnog stanja dviju epoha: „Dugo smo promatrali zvijezdu; nebo nad prašumom ostalo je vedro. Ako je netko nedostajao u ovom susretu, onda je to bio unuk kome bih mogao predati uspomenu-pozdrav za Halleyjev komet – sljedeći put on će se pojaviti 2062. godine, ako sam dobro izračunao. A ako se nešto promijenilo, promijenilo se raspoloženje – ništa nije ostalo od onog optimizma s kojim je otac izgovorio svoje proroštvo.”

Plakat o godišnjici Srijemskog podruma u Osijeku

Pojava dvaju kometâ iz 1910. (neperiodičkog u siječnju i Halleyjeva u travnju i svibnju) zasad je posljednja velika epizoda u povijesti masovnih panika pred nebeskim pojavama. Ona bi mogla biti i općenito posljednji veliki izražaj tradicionalnih oblika straha od kometa, tj. od njihove simboličke moći. Drevne praznovjerne strahove pred onim što bi komet mogao najavljivati – to jest pred njegovim značenjem – sada je dijelom zamijenio strah od kometa sama. Racionalno gledano, kao što su razlagali već renesansni mislioci, kometi ne mogu biti glasnici zemaljskih katastrofa i nedaća; poznavanje njihove fizikalne prirode, međutim, otvorilo je pogled na mogućnost da kometi budu izravni uzročnici katastrofe. Drukčije kazano, prijetnja kometa kao znaka izblijedjela je, a kao stvarna prijetnja prepoznat je označitelj.

Ko(met) za vraga

Preokret se pripremao već tijekom 19. stoljeća, ali je, po svemu sudeći, kulminirao u vezi s velikim kometima iz 1910. Dakako, atavistički strahovi, osobito u slabije obrazovanim slojevima društva, nisu ni tada posve nestali. Novi, racionalno utemeljen strah u zbilji je djelovao kao njihova nadgradnja ili dopuna, stvorivši zajedno s njima osobitu i dotad neviđenu mješavinu kolektivne astrofobije.

Možda kao nijedan drugi veliki komet, dva kometa iz 1910. polučila su brojne pažnje vrijedne književne odjeke. Uzmimo za primjer jednu minijaturu, vremenski posve blisku događaju. To je natuknica u Đavoljem rječniku (1911) Ambrosea Biercea, koja glasi: „Komet. Izgovor za to da kasno noću budete vani i da se ujutro vratite pijani kući.”

Tu se odmah udara šaljivi ton koji prevladava u književnim obradama teme. Kontrapunktnu pozadinu tom šaljivom i podsmješljivom gledanju na stvar daje ozbiljno, preplašeno raspoloženje u širokoj javnosti. Ne treba ipak zanemariti činjenicu da su književni prikazi u pravilu nastajali s manjom ili većom odgodom, kad je opasnost već minula.

No nije ni u jeku događaja baš sav izvanknjiževni svijet bio nasmrt uplašen. Sasvim je očito da je sveopći strah od katastrofe ili smaka svijeta bio tek jednim dijelom zbiljski, a drugim (možda ništa manjim) zapravo napuhan medijski proizvod: kurentna novinska roba i reklamna dosjetka. Na Bierceovu natuknicu tako se izravno nadovezuje primjer iz izvanknjiževnog života što smo ga pronašli u lokalnom izvoru – muzejskoj zbirci starih plakata. (Sličnih lokalnih varijacija na istu temu našlo bi se nedvojbeno i drugdje.) Ispod dramatične obznane „Opasnost prijeti! Halleyjev komet približuje se sve više našoj zemlji”, ilustrirane pučkošaljivim crtežem, gostioničar čika Paja (Pavao Jelić) poziva građanstvo u svoj Srijemski podrum, u Deszathyjevoj ulici u Osijeku, na proslavu godišnjice otvaranja što će se održati u nedjelju 1. svibnja. Gostima se obećava „izvrsna fruškogorska kapljica”, janjetina i odojci na ražnju te vesela svirka tamburaša. Taj građanski lokal, jamči vlasnik, sačuvat će stečeni ugled i nadalje usprkos Halleyjevu kometu. Duhovitost je slabašna, ali se sve dobro uklapa u veliku temu poziva na hedonizam u predvečerje mogućeg (ili čak sigurna) smaka svijeta. Dakako da se u istom predapokaliptičkom ozračju nigdje ne obećava besplatno točenje pića ili neka slična oproštajna velikodušnost.