Hladnoća u ljudima i oko njih

Daroviti scenarist i redatelj Dalibor Matanić, čije sazrijevanje i usavršavanje pratimo s praktički svakim novim filmom, posjeduje tri istaknute osobine. Pored izražene redateljske vještine u oblikovanju nenametljivo stiliziranih i estetiziranih urbanih priča i tema, Matanića odlikuje istančan senzibilitet za izbor intrigantnih, često angažiranih te društveno aktualnih i relevantnih tema, kao i prilično razvijen osjećaj za marketing. U određenoj mjeri zahvaljujući i (auto)ironijskom odmaku te sposobnosti za spretnim poigravanjem stereotipima, Matanić jako dobro zna kako na inteligentan i promišljen način isprovocirati i antagionizirati većinski konzervativne i u domaćem filmu na provokacije ne baš spremne gledatelje, zbog čega se uz njegova redovito socijalno angažirana ostvarenja lijepi barem pridjev kontroverzan, a u slučaju nedavnog Kina Lika i šokantan. Nakon što se u prethodnim djelima pozabavio mizoginijom, patrijarhalnim nazorima, licemjernim konzervativizmom, poslijeratnim traumama, homofobijom, problematičnim životom zlatne mladeži, antagonizmom purgera i Hercegovaca te još nekoliko provokativnih i(li) tabu tema, na temelju dvjema Zlatnim Arenama ovjenčana Kina Lika bilo je razvidno da Mataniću ne leže ruralne priče, pa se autor u recentnoj Majci asfalta vratio u milje urbanoga Zagreba, što je jasno i iz naslova.

Krešimir Mikić u Majci asfalta

Pred nama je psihološka obiteljska egzistencijalna drama, nelagodna, sigurno i sugestivno režirana te dojmljivo atmosferična i tjeskobna storija o obiteljskom nasilju, disfunkcionalnim obiteljima i (urbanoj) otuđenosti. U žarištu je priče emotivna Mare, majka dječaka Brune i žena povučenoga, šutljivog i grubog Janka, koja sve teže podnosi muževu hladnoću i distanciranost. Da sve bude gore, Mare je koji dan prije Božića dobila otkaz na poslu, a obiteljski sklad ne uspijeva glumiti ni pred zajedničkim prijateljima Ozrenom i njegovom suprugom Ivom. Nakon što je Janko na samu Badnju večer žestoko premlati, Mare smjesta s Brunom sjedne u automobil i kao privremeno rješenje odabere sklanjanje kod najbolje prijateljice Višnje i njezina muža Alena. No tu je stanje identično jer i Višnja trpi Alenove grubosti i zlostavljanje, pri čemu ona njegove udarce pokušava opravdati riječima „znaš kako je, ponekad mu poleti ruka, dogodi se“. Zbog toga razočarana Mare opet s Brunom sjeda u auto, čime započinje njihova zimska odiseja hladnim zagrebačkim ulicama. Nakon što jednu noć provedu u hotelu, a drugu u uredu njezine bivše tvrtke, Mare i Bruno zbog besparice završe na parkiralištu nekog šoping-centra. U tom centru kao noćni čuvar radi Milan, naizgled susretljiv i dobrodušan, no zapravo vrlo introvertan, nesiguran i asocijalan mladić, koji će Mari i djetetu ponuditi privremeni smještaj u šoping-centru. Dakako, vrlo brzo na vidjelo će isplivati Milanova prava psihopatska narav, a Mare i Bruno opet će se naći u opasnosti.

Dojmljiva je vještina kojom Matanić, oslanjajući se na sjajan snimateljski rad Vanje Černjula, koji Milana često snima iz daljine, kroz prozorsko staklo tramvaja ili nekoliko ostakljenih površina u kafiću, te na sigurne glumačke nastupe (izvrsna Marija Škaričić u Puli je nagrađena Zlatnom Arenom za najbolju žensku ulogu, a junak brojnih sapunica Janko Popović Volarić pravo je glumačko otkriće), kreira turobnu i naglašenim mračnim bojama oslikanu priču o raspadu obitelji koja je dramski vrlo efektno kontekstualizirana u vrijeme Božića, u dane (formalnog) slavljenja obitelji, dobrote i plemenitosti te neobuzdana kiča i potrošačke groznice. Ničega od toga u Majci asfalta nema, svi su odrasli likovi nesretni, frustrirani i mučeni različitim osobnim demonima, obiteljsko je nasilje gotovo pravilo, a ne iznimka, a i Zagreb se doima negostoljubivim, pustim i hladnim gradom poput neke skandinavske metropole. Ni to nije slučajno, jer čitav film u sjećanje priziva germansku hladnoću Austrijanca Michaela Hanekea ili gotovo skandinavsku distanciranost Belgijanaca Jean-Pierrea i Luca Dardennea. Takav Matanićev postupak i naglašeni pesimizam koji tek na samu kraju krije blagu naznaku mogućeg optimizma, nekim bi gledateljima mogao biti i odbojan. Matanić sugeriranjem moguće postbožićne obnove protagonistove obitelji cjelinu obogaćuje i posrednom religijskom simbolikom, što je zacijelo tek zatišje do nove bure i lomova koje daruje tek prividni optimizam filmu. Ukratko, unatoč tomu što u posljednjoj trećini popušta pod dramaturškim konvencijama i ponešto gubi dramski naboj, Majka asfalta film je koji nikako ne biste smjeli propustiti.