Hedonizam pripovijedanja

U izdanju Frakture nedavno je iz tiska izašla zanimljiva knjiga priča Predraga Jirsaka, autora čiji je širok raspon djelovanja od prevodilaštva, novinarstva, dugogodišnjih predavanja češke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sada obogaćen i osebujnim pripovjedačkim ostvarenjem pomalo igriva naslova Lugarinka i Grdelin. Knjiga je to, kako u podnaslovu stoji, „petnaest priča o tajanstvu, nasilju, spolnosti i prijateljstvu s prijeloma tisućljeća“ koju krasi odmjeren i brižljiv, a ponegdje i humorističan stil svojstven pripovjedaču koji, uglavnom osvrćući se na protekle događaje, u svojoj poziciji gimnazijskog profesora engleskog jezika i književnosti, rekapitulira „stanje nakon“ u kojemu se „ventilacija nostalgije“ svako toliko uključi kao pokretač pripovjednog (pro)toka priče.

Iza svake od priča nalazi se i godina u kojoj je pojedina priča napisana te se iz toga može vidjeti široki vremenski raspon u kojem su priče nastajale, a riječ je o tridesetak godina (od 1972. do 2008). Unatoč tomu što se provodna nit kroz pripovjedačev lik i njegovo dosljedno otvoreno (ispovjedno) obraćanje čitatelju može rekonstruirati, priče koje za svoj predložak imaju ratno iskustvo iz devedesetih godina prošloga stoljeća i pripovjedačevo sudjelovanje bilo u ratu ili pak ratom obilježenim preokupacijama ipak odudaraju od priča koje su obilježene zgodama i nezgodama nestašnoga pripovjedača. Razlika je to koja nije toliko kvalitativna, koliko tipološka, budući da su priča i ton pripovijedanja, dakako, nužno drukčiji ima li se za predmet iskazivanja ratno iskustvo, profesorsko-predavačko (Štosna baba Ofelija) ili pak ljubavno (Miris crnogorice ili Lugarinka i Grdelin). Poslužimo li se citatom iz knjige koji bi mogao ilustrirati tu razliku, rečenica iz naslovne priče, „Borati, (...) dobro je biti živ i biti muško“ u ratnom kontekstu počinje nositi sasvim drugo značenje od frajerskog iskazivanja muškog vitalizma u navedenoj priči. Te razlike kao da je i sam pripovjedač svjestan te je ponekad odlučuje staviti u prvi plan. Tako u jednoj od najboljih priča naslova Pritok odbacivanja čitateljevu pozornost pripovjedač pobuđuje već prvom rečenicom: „Nikome nisam pričao o tome kako me razdjevičila naša služavka Olga“ da bi potom uslijedio niz sjećanja, asocijacija i (ratnih) uspomena uzrokovanih nezgodom pri brijanju gdje kapljica krvi usmjerava priču u potpuno drugom smjeru. Tako se „pritok odbacivanja“ očituje u izostanku „potrebe da se ispriča priča o razdjevičenju“ jer ona, ratnom traumom, postaje bespredmetna.

Pa ipak, Jirsakovu bi se prozu teško moglo vezivati uz pretjeranu melankoliju, depresiju ili pesimizam. Upravo suprotno, stilski hedonizam jezika (i u jeziku) očituje se u pripovjednoj igri s različitim stilizacijskim izrazima, od dijalektalizama, žargonizama do tuđica i arhaizama. S druge pak strane, nepresušni vitalizam pripovjedača, koji je „uvijek u akciji“, bilo da je stvara, bilo da je njome zahvaćen, daju knjizi kako vedrinu hrabalovske hotimične izmještenosti koja rezultira drukčijom perspektivom i autoironijom, tako i šoljanovsko-slamnigovsku poziciju zafrkanta kojemu je, prije obavljanja nekog ozbiljnijeg zadatka, u glavi „bacanje platonske lire“ zgodnim kustosicama ili pak, uživanje u kakvom „prženom brancinu“ (Knjižara Gibert). U pozadini se takvih pripovjedačkih manevara nalazi uglavnom prisjećajući pripovjedni glas profesora treće dobi koji se odmah na početku prve priče legitimira simptomatičnom nepouzdanošću, budući da tobože nije pisac, prije je „zadovoljan položajem bivanja piscu sučelice“, odnosno svjedokom zbivanja. No unatoč narativnim naznakama kojima Jirsak pokušava zametnuti trag pripovjednom glasu, igrajući se s različitim pozicijama pripovijedanja, kao i različitim narativnim tehnikama (primjerice, pronađeni rukopis u Vakancama dijaboličnog listonoše), stječe se dojam da se Jirsakov pripovjedač najbolje osjeća u pripovijedanju vođenu unutardijegetičkom pozicijom koja omogućuje, tu i tamo, i sugestivno čavrljanje s čitateljem.

Lugarinka i Grdelin zbirka je priča koja obiluje raznolikom građom, vođena je pripovjedačem kojemu, prije ostalih, užitak pisanja zauzima povlašteno mjesto te se ponekad zbog toga (autopoetičkog) užitka dogode i znatnija udaljavanja od priče, što ne bi bilo loše ukoliko bi opseg priča bio veći. Nadalje, unatoč inače dobroj i dosljednoj organizaciji fabule, priče bi bile još uvjerljivije kada se ne bi događale neke pogreške kao npr. u priči Knjižara Gibert u kojoj u maniri krimi-zapleta, Kaz, pripovjedačev prijatelj, nestaje uputivši se „svojom novom crvenom mazdom“ na putovanje prema Starigradu da bi poslije odjednom bio pronađen njegov „stari tutač, bijeli opel“. Isto tako, obilje referencija i ideološki zaoštrenih i u tom vremenu snažnih demarkacija primjerice komunističkog sistema ili ratnih neprijatelja iz današnje perspektive nepotrebno opterećuju priču, tim više što se Jirsak pokazao kao zanimljiv pripovjedač i stilist koji i bez toga povijesno-političkoga kolorita uspijeva autentično prenijeti ratno iskustvo u jezgru priče. To se pogotovo vidi u pričama Pritok odbacivanja i Ostaci koštice u kojima tragiku pojedinca-ratnog veterana u kolopletu vremena pripovjedač snažno p(r)okazuje kao jedan od najozbiljnijih problema aktualnoga poraća.

Knjigom priča Lugarinka i Grdelin Predragu Jirsaku uspjelo je napisati ujednačenu, stilski osebujnu i sadržajno bogatu knjigu priča. Ukoliko je ova knjiga test za formom i sadržajem zahtjevniji roman, autor je pokazao da se uspješno nosi s naracijom koja, uz ležernost i užitak stilizacijski iznijansirana pisanja, može zajamčiti i užitak čitanja.