Bachov golemi opus za orgulje jedan je od najvećih dosega zapadnoeuropske stvaralačke misli uopće
U travnju ove godine zagrebački orguljaši Ante Knešaurek i Pavao Mašić započeli su zamašan ciklus (17 koncerata!) posvećen cjelokupnom orguljskom opusu Johanna Sebastiana Bacha. Ne sumnjajući u umjetničku pozvanost vrsnih koncertanata i sveobuhvatno obrazovanih glazbenika, jedino sam strepio kakav će biti odaziv zagrebačke publike, koja crkvene korove i oltarne podije ne percipira kao jednakovrijedne koncertne prostore, što je tužno nasljeđe iz vremena neslobode. Premda je ulaz na koncerte slobodan, ponajmanje je zato u tim nedjeljnim večerima Bazilika Presvetoga Srca Isusova uvijek dupkom puna, jer konzumacija besplatnog prvosvibanjskog graha u Maksimiru i blagovanje Bachove glazbe u Palmotićevoj podrazumijevaju, dakako, posve drukčije napore i apetite. To golemo i šareno društvo starih i mladih, glazbenih znalaca i početnika radoznalaca, vjernika i namjernika na njihovim nedjeljnim okupljanjima u Bazilici sjedinjuje čudesna moć Bachove glazbe, kojoj izvanredni Knešaurek i Mašić služe sa samozatajnošću onih što su duboko proniknuli u Majstorov misaoni svijet. Stoga vam osobito preporučujem sedmi koncert ciklusa znakovito naslovljen Kroz crkvenu godinu – Božić (nedjelja, 26. prosinca u 20.00 sati).
Ante Knešaurek i Pavao Mašić / Snimio: Branko Hrkač
Zašto ste se odlučili na integralnu izvedbu Bachova orguljskog opusa i jeste li očekivali ovako veliko zanimanje zagrebačke publike?
Knešaurek: Ideja da se pokrene ovaj Bachov ciklus samo se na prvi pogled spontano začela u našoj obiteljskoj sredini, jer godinama sam zapravo razmišljao o tome na koji bi način valjalo osvježiti hrvatsku ne baš najsretniju orguljašku scenu. Svoju zamisao prvo sam priopćio šogoru i prijatelju Pavlu Mašiću, koji je objeručke prihvatio prijedlog. Prvi nam je korak bio razdioba programa po koncertima; kako kronološka po vremenu nastanka – iako se u muzičkoj historiografiji o tome još pouzdano ne zna sve – tako i kronološka po liturgijskoj uporabi pojedinih skladbi unutar crkvene godine. Priprema projekta nije bila nimalo jednostavna, jer smo taj zamašan projekt na svakome od planova željeli dovesti do one razine za koju mislimo da bi u Hrvatskoj trebala postati standardom, a ne tek iznimkom, kako to na našoj orguljaškoj sceni najčešće, nažalost, biva! Pritom smo pazili da se u svakome od koncertnih programa nađu i one kompozicije koje su virtuozne, otprve dojmljive i donekle poznate slušateljima; na taj način i manje upućenoj publici želimo otkriti i približiti raznovrsne majstorije Bachova skladateljskog pera. Dok smo raspodjeljivali skladbe među sobom, pomno smo osluškivali i uvažavali različite osobne afinitete i želje, jer ako se svaki od nas na koncertu doista osjeća ugodno i pronalazi i dio sebe u onome što svira, time se ostvaruje jedna od bitnih pretpostavki za cjelovit uspjeh zajedničkoga pothvata. Više od petstotinjak posjetitelja na svakome od dosadašnjih šest koncerata ciklusa velik nam je poticaj, ali i obveza; Zagreb očito znade da je Bachov golemi opus za orgulje jedan od najvećih dosega zapadnoeuropske stvaralačke misli uopće.
Razvrstavajući Bachove orguljske skladbe na sedamnaest koncertnih termina niste se rukovodili samo njihovom formalnom srodnošću ili pak pukom kronološkom podudarnošću, nego ste ih grupirali na osebujan način, koji najvećeg orguljaša uopće osvjetljava kao genijalnoga skladatelja, sviračkoga virtuoza, crkvenoga praktičara i istinskog vjernika. Pojasnite nam bit svoje programske koncepcije.
Mašić: Bachov opus namijenjen orguljama jedan je od najopsežnijih u povijesti glazbe, pa je broj od više od tristo skladbi iziskivao osmišljavanje posebne strategije u smislenom koncipiranju ciklusa. Najprije smo se odlučili za današnjoj publici ugodne jednosatne koncerte, čime smo došli do brojke od njih sedamnaest. Koncipirali smo ih tematski, naprosto iz razloga što smo željeli zaobići podjelu toga golemog opusa po formi ili funkciji, koja nam se učinila monotona i odveć sistematizirana, poput kataloga Bachovih djela. Nasuprot tome, kako bi naša koncepcija bila dovoljno raznolika, a ujedno i uravnotežena, nastojali smo u pojedinačnim koncertnim programima kombinirati slobodne i koralne forme, kao i međusobno kontrastne glazbene vrste. Kroz ciklus tako djelomično pratimo skladateljeva različita životna razdoblja tijekom kojih su određene službe koje je obavljao izravno uvjetovale repertoar koji je skladao, uz to istovremeno pokušavamo dotaknuti skladatelje poput Vivaldija i Buxtehudea, kao velike uzore od kojih je Bach – preuzimajući njihove modele i razvijajući ih na sebi svojstven način – uvijek rado učio. Dio našeg ciklusa koji je naslovljen Kroz crkvenu godinu zapravo je ciklus u ciklusu, u okviru kojega donosimo repertoar većinom vezan uz protestantske koralne napjeve, jer se više od polovice Bachova orguljskog opusa odnosi na koralne forme, u kojima se skladatelj razotkriva kao duboki poznavatelj teoloških sadržaja koje dakako komentira na najvišoj tehničkoj i estetskoj razini.
Anđelko Klobučar
Na koji način Bachove skladbe raspodjeljujete među sobom: dogovorom ili možda BWV-oznake izvlačite iz šešira? Događa li vam se pokatkad – pored zasebnog studiranja svojih skladbi – i njihovo zajedničko interpretacijsko promišljanje?
Knešaurek: Pavao i ja smo već toliko puta razgovarali o glazbi, i s vremenom ti naši razgovori nipošto ne zamiru, nego se samo produbljuju, nadopunjuju novim spoznajama i ponekad sasvim oprečnim stajalištima. Upravo ta dinamika dijalektike temelj je zajedničkoga rada. Uzajamna prezentacija onoga što je uvježbano – prije konačne verzije koju izvodimo publici – važan je element u zahtjevnu procesu održavanja kvalitete. U tome sustvaralačkom dijalogu presudna je argumentirana potkrepa svake dobronamjerne kritike kao i demonstracija predloženog. Na način toga diskursa, kako u muzičkome pogledu tako i u smislu vježbanja presudne međuljudske komunikacije, rastemo i Pavao i ja.
Mašić: Od početka smo bili svjesni golemosti projekta u koji smo se upustili. Iako smo dio repertoara prethodno već imali u prstima, još nam je povelik dio Bachova opusa bio zapravo nepoznat; upravo stoga repertoar svakog od koncerata unaprijed smo dogovorno razdijelili među sobom. Poprilično smo različiti i po afinitetu prema određenim stilovima i po načinu pristupa interpretaciji. Mene uvelike određuje pristup kakav primjenjujem i u svojoj čembalističkoj praksi, dok je Ante senzibilniji na planu orguljske registracije (tj. orkestracije), a pored toga – kao skladatelj i vrstan improvizator – Ante posjeduje istančan osjećaj za arhitektoniku glazbenoga djela, što je zapravo proces u kojemu iz početne muzičke figure, jednoga kratkog motiva, nastaje čitava skladba. Upravo je ta odlika bitan preduvjet za ostvarenje smislene i sadržajne improvizacije, koja je kao posebno cijenjena vještina u 18. stoljeću bila neizostavni dio javnih orguljaških nastupa, a osim toga ti isti postulati u baroknoj izvedbenoj praksi ujedno su vrijedili i za glazbenu interpretaciju uopće. Od jednog do drugog koncerta našega ciklusa zapažam sve više promjena i u Antinu i u svom pristupu – vjerujem da je to u ovakvoj umjetničkoj formaciji posve prirodan razvoj, koji se ostvaruje uvelike i stoga što nas definira i obogaćuje različitost osobnosti i profesionalnih iskustava stečenih obrazovanjem u važnim glazbenim središtima Europe. U tome smislu korist je obostrana i zapravo – višestruka: zajedničkim svladavanjem svake nove skladbe istančava se naš umjetnički senzibilitet, a od svega toga u konačnici profitira i naša publika, prema kojoj, kao i prema Bachovu djelu, osjećamo iznimnu odgovornost.
Gospodine Knešaurek, kao glavni orguljaš Bazilike, zacijelo nam možete najtočnije reći udovoljavaju li te Riegerove orgulje visokim tehničkim i sadržajnim standardima Bachove glazbe?
Knešaurek: S obzirom na činjenicu da u Zagrebu još ne postoji instrument koji bi mogao zadovoljiti najviše koncertantne standarde (tehničko-zvučna izvedba, stilska profiliranost, fizička veličina sama glazbala), odabrali smo orgulje koje su trenutno najbolje u Zagrebu. Posrijedi je instrument Bazilike Presvetog Srca Isusova, velike orgulje tvrtke Rieger iz 1905. Takvu našem izboru sada bi mnogi sa zgražanjem mogli prigovoriti kako takve orgulje s početka 20. stoljeća, po svome foničkom sastavu uopće nisu primjerene za izvođenje Bachove glazbe, no kao uvjerljiv protuargument ističemo ovdje njihovu nevjerojatnu podudarnost u dispoziciji s Trostovim, Hildebrandtovim i osobito Wagnerovim odreda baroknim orguljama, koje su sve drugo, samo nisu barokne u doslovnome smislu koji se jedino podrazumijeva na ovim našim prostorima. Poznato je kako je u bogatoj orguljaškoj praksi Bach malokad bio u potpunosti zadovoljan nekim od instrumenata. Upravo Riegerove zagrebačke orgulje – u svojoj rafiniranoj dispoziciji, a pogotovo u plenu – posjeduju onaj Gravität, masivnost za kojom je Bach toliko čeznuo. Što se tiče ostalih orgulja u Zagrebu, posebno veseli činjenica da je Isusovačka crkva na Jordanovcu prije nekoliko godina obogaćena novim, doduše manjim, ali zato izvrsnim instrumentom njemačke tvrtke Eisenbarth. Svi željno iščekujemo izgradnju novih orgulja u gornjogradskoj crkvi svetog Marka, no ostale se zagrebačke crkve – osim dakako Katedrale – ne mogu, nažalost, podičiti ni veličinom ni kvalitetom glazbala. Na golemoj potpori za ostvarenje našega zamašnog koncertnog projekta veliku zahvalnost dugujemo upravi Bazilike Presvetoga Srca Isusova na čelu s njezinim superiorom prof. dr. Marijanom Steinerom.
Uz još troje orguljaša (Ljerka Očić, Alen Kopunović, Mario Penzar), obojica ćete 21. prosinca u Dvorani Lisinski nastupiti na koncertu u počast akademiku Anđelku Klobučaru, koji će sljedeće godine navršiti osamdesetu godinu života. Jesmo li kao kulturna sredina u dovoljnoj mjeri svjesni Klobučareva nemjerljivog skladateljskog, orguljaškog i pedagoškog prinosa našoj glazbenoj kulturi?
Mašić: Budući da sam imao sreću biti student prof. Klobučara, iz prve ruke mogu svjedočiti kako je njegova veličina sadržana u posvemašnjoj jednostavnosti, što je česta odlika istinski velikih umjetnika. Nekoliko sam godina na Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku od prof. Klobučara upijao mnoga znanja o orguljskoj interpretaciji i registraciji, a nakon njegovih improvizacija na tamošnjim koncertima niste više bili sigurni je li posrijedi ono isto glazbalo koje poznajete, jer je njegovo iznimno, a opet jednostavno umijeće registriranja preobražavalo svaki instrument kojega se dotaknuo. Još nismo dokraja svjesni koliko je Klobučar važan za orguljašku sliku Hrvatske; tomu je donekle pridonijela i njegova iznimna samozatajnost te skromnost. Golem prinos našoj glazbenoj kulturi Klobučar je dao kao sjajan orguljaš, izvanredan improvizator, vrstan pedagog i nadasve – kao veliki skladatelj. Na koncertu koji priređujemo 21. prosinca u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog njemu u počast odsvirat ću izbor iz čuvene Pjesme stvorova, jedne od njegovih najopsežnijih i najvažnijih skladbi.
Knešaurek: Profesora Klobučara upoznao sam 1996, kada sam se upisao na Muzičku akademiju. Kod njega sam učio polifoniju, a njegovi dragocjeni savjeti bili su mi od velike pomoći i na planu orguljanja, improvizacije i skladanja. Nagradu, koju sam osvojio na Natjecanju u improvizaciji u Leipzigu, uvelike smatram zaslugom vrhunskoga profesora i izvrsnog čovjeka Anđelka Klobučara. Naši razgovori o povijesti orguljanja, registraciji i improvizaciji, orkestraciji i kompoziciji naposljetku su rezultirali mojim upisivanjem na studij kompozicije u razredu prof. Marka Ruždjaka, i to na preporuku sama Klobučara. Na koncertu u Dvorani Lisinski svome velikom učitelju zahvalit ću onime što mi je upravo on darovao, a to je – znanje i vještina improviziranja. Moj mladenački zanos i maštu te košmarni roj svakojakih ideja netko je tada trebao kanalizirati i pravilno usmjeriti. Učinio je to prof. Klobučar; na tome golemu trudu i velikoj žrtvi neizmjerno sam mu zahvalan.
Klikni za povratak