Dvojica modernista

Posljednji ovogodišnji broj Vijenca u znaku je dvojice suvremenika, pisca i slikara, koji su svoj stvaralački apogej doživjeli u dvadesetim godinama prošloga stoljeća. Riječ je o Milanu Begoviću i Marijanu Trepšeu, koje osim djelomične vremenske podudarnosti povezuje i činjenica da su jedni od inauguratora modernističkih poetika u hrvatskoj književnosti i umjetnosti.

Begović je jedan najvažnijih, ali i najpotpunijih književnika u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. U svim književnim rodovima, razvijajući se tijekom desetljeća stilski i formalno, napisao je vrhunska ostvarenja, od rane zbirke pjesama Knjiga Boccadoro (1900), preko romana Dunja u kovčegu (1921) i Giga Barićeva (1930–31) do drama koje su mu donijele međunarodne uspjehe Pustolov pred vratima (1926) i Bez trećega (1931). Begović je tako primjer stvaraoca koji se nije ustručavao okušati u raznim formama, ali koji je stilski donekle eklektičan, što je vidljivo u njegovu opusu, čiji se raspon kreće od ranog esteticizma, preko ekspresionizma do kasnijeg angažiranog realizma. Takvo, prema nekim kritičarima pomodno, mijenjanje stilova i vrsta bilo je jedan od uzroka da se Begovićeva vrijednost od sama početka istovremeno uzdizala i osporavala. Antun Barac okarakterizirao ga je „literatom“ (vještim zanatlijom, naspram umjetnika), a i Branko Gavella, premda mu je priznavao talent, prigovarao je njegovu dramaturškom lutanju u potrazi za kazališnim uspjehom.

Vijenčev temat prigoda je da se iznesu novi pogledi na Begovićev opus, koji i danas podjednako prate različite ocjene, od afirmacije zbog slojevite intertekstualnosti do kritike zbog neautentičnosti.

Premda je nezahvalno tražiti poveznice između stvaralaca različitih umjetnosti, u odnosu Marijana Trepšea i Begovića nameće se barem jedna poveznica. I Trepše je poput Begovića, premda u nešto kraćem razdoblju, prešao pa i sažeo stilski razvoj karakterističan za hrvatsku modernu, od sezanizma preko ekspresionizma do nove stvarnosti i neoklasicizma. Zvonko Maković, autor Trepšeove retrospektive u Umjetničkom paviljonu, napominje kako je Trepšea zadesila ista sudbina kao i većinu hrvatskih umjetnika, a ta je da im je stvaralački vijek vrlo kratak. Begović stvara nešto dulje od Trepšea, ali zanimljivo je da obojica, premda nisu vršnjaci – Begović je 23 godine stariji – nakon 1930. nemaju važnijih djela. Iznimka je u Begovićevu opusu donekle libreto za Gotovčevu operu Ero s onoga svijeta iz 1935, za koju je, zanimljivo, scenografiju u verističkom stilu izradio upravo Trepše, koji je u zagrebačkom HNK do umirovljenja radio kao scenograf.

Poveznice, barem one činjenične, tu prestaju. Ipak, pogled na jedan raniji i manje poznat Trepšeov rad U krčmi (na slici) otkriva još jednu, manje opipljivu, više intelektualnu sličnost, što dakako ne znači i manje relevantnu. Trepšeova slika U krčmi iz 1920/21. konstelacijom figura izrazito podsjeća na osnovnu konfiguraciju likova Begovićevih drama čiji je temelj redovito sačinjen od senzualne žene, sterilnoga konformista i vitalnog individualista, trijade u kojoj Boris Senker u svome prilogu Begovićevu tematu iščitava moderne inačice Venere, Vulkana i Marsa. Premda je u sumornoj atmosferi Trepšeove slike teško otkriti koja bi figura imala biti vitalni individualist rečenoga trokuta, sama napetost figura pobuđuje asocijacije i otkriva erotski motivirane sukobe kao stalno obilježje hrvatskog i svjetskog modernizma, bez obzira o kojoj je umjetnosti riječ.