Državnici novoga kova?

Pogled na hrvatsku politiku posljednjega desetljeća otkriva velike strukturne promjene, kojih rezultate i učinke budućnost tek treba potvrditi

Novo vrijeme, nove promjene, novi diskursi. Hrvatska politika nakon 2000. nije bila imuna na dječje bolesti tranzicijske demokracije. Jasan rez prema devedesetima više je bio deklarativan nego stvaran, ali je diskurs o ugroženosti i sigurnosti zemlje skrenut prema izgradnji učinkovitih institucija i konkurentnog gospodarstva. Taj se pravac ponekad naziva detuđmanizacijom, iako nije jasno što bi trebala biti tuđmanizacija Hrvatske.

Tko će ispuniti Sabor?

Šesteročlana koalicija zasjela je na čelo Hrvatske 3. siječnja 2000, a prisegnuo je i drugi hrvatski predsjednik od osamostaljenja, Stjepan Mesić. Time je smijenjena cijela jedna elita, predvođena HDZ-om, te je postavljena nova, socijaldemokratsko-liberalna, koja je imala sve osobitosti oporbenoga pokreta, a ne koalicije stranaka. Šestorka se slagala samo u jednome, naime, da se HDZ skine s vlasti. Nije bio jasan smjer ni program koalicijske vlade, što je dovelo do smanjivanja koalicije za jednog člana (IDS), a potom i povlačenja te cijepljenja HSLS-a te postavljanja pitanja povjerenja vladi. Odnosi unutar koalicije postali su taoci Račanova podilaženja svim drugim stranačkim čelnicima kako bi se sačuvala koalicija, a nezadovoljstvo Dražena Budiše stalno je prijetilo padu vlade. Nesigurnost i ograničeni manevarski prostor Ivice Račana doveli su do velikog poraza izbornog eksperimenta lijeve koalicije.

S trećesiječanjskom vladom Hrvatska je krenula u niz koalicijskih vlada. Istodobno je smanjena fragmentacija stranačkoga sustava u parlamentu. Polarizacija stranačkog prostora na HDZ i SDP postala je znatnija tek kasnije, ali ni jedna ni druga stranka nisu imale dovoljno glasova da sami tvore izvršnu vlast. Nitko nije postavio pitanje mogućnosti davanja mandata i povjerenja manjinskoj vladi, koju bi činila pojedinačno najjača stranka u Saboru. Očito je hrvatska stranačka demokracija daleko od one skandinavske te je obilježavaju velike stranke koje se na vlasti održavaju potporom malih, ucjenjivačkih ili klijentelističkih stranaka.

Ideje i programi – nevažni

Ustavne promjene najvažniji su korak Račanove vlade. One su za cilj imale uvođenje parlamentarnoga sustava u kojemu će jednodomni Sabor imati potpunu prevlast nad Vladom, a predsjednik Republike bit će sveden na sukreatora vanjske i sigurnosne politike te vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske. Stvaraoci novog Ustava unijeli su i niz drugih izmjena i dopuna temeljnoga dokumenta hrvatske države. No, iako je riječ o dalekosežnim promjenama, one nisu stvorile potpuno parlamentarni sustav, jer se zadržalo izravno biranje predsjednika RH. Takva mogućnost u parlamentarnim demokracijama ne postoji, predsjednika naime bira posebni parlamentarni odbor.

Pojedinačno i dalje najjača hrvatska stranka, HDZ se tijekom prve tri godine novog desetljeća transformirao iznutra. Cijepanja unutar stranke pokazala su podijeljenost HDZ-a pa su iznjedrila dva glavna pravca Hrvatska demokratske zajednice koje su utjelovili Ivić Pašalić, kao čelnik desnog krila, i Ivo Sanader, kao predvodnik centrističkih struja. Na poznatom Saboru HDZ-a, uz potporu Šeksa i Glavaša, pobjedu je odnio Ivo Sanader. Njegov je put bio prožet protuvladinim protestima, osobito na slavnom skupu na splitskoj rivi, ali ubrzo mijenja svoje tonove prema euroatlantskim integracijama i prevladavanju radikalizacije političkoga prostora.

Druga koalicijska vlada, predvođena HDZ-om, prvi put je dovela do kohabitacije u izvršnoj vlasti. Iako Predsjednik RH nema stranačku pripadnost, bilo je jasno da je Mesić istaknuo svoju pripadnost lijevim i centraškim načelima. Ipak, Mesić i Sanader postajali su sve bliskijima u stavovima. Sanader je uveo i snažnu premijerizaciju vlasti, gdje ni parlament ni predsjednik nisu mogli konkurirati povećanju moći premijera. Ona je imala potporu u nizu zaokreta novoga premijera. Prije svega, to je bila odlučna okrenutost euroatlantskim integracijama. Hrvatska je za vrijeme njegova prvog mandata postigla odlučne korake u približavanju EU i NATO-u. Uz snažne reforme, Sanaderova prva vlada postigla je nacionalni konsenzus oko suradnje s Haaškim sudom i predajom traženih hrvatskih časnika. Nerazmjernim povećanjem predstavljenosti srpske nacionalne manjine i koaliranjem sa SDSS-om te javnim čestitanjima pravoslavnih blagdana, Sanader je neupitnim ostavio i odnos hrvatske države prema pravima nacionalnih manjina, unatoč sporadičnim i lokaliziranim incidentima. Istodobno je Sanaderova vlada uspjela suzbiti lijevi i desni radikalizam, tako uspješno da je na idućim parlamentarnim izborima samo HSP uspio dobiti jedno jedino mjesto u Saboru. U Hrvatskoj je provedena konvergencija parlamentarnih stranaka, gdje su ideje i programi postali nevažne razlike između stranaka.

Oporba Sanaderovoj prvoj vladi također je pokazala snažne zaokrete. Od stranke koja je potučena na izborima 2003, SDP se prometnuo u neupitnog izazivača vlasti, s promijenjenim imidžem, ali i vodstvom. Zoran Milanović, kao pripadnik mlade generacije političara, pokušao je osvježiti socijaldemokratsku opciju. Frakcionaštvo unutar SDP-a, neodlučnost i pogrešni politički potezi zaustavljali su Milanovića i njegove sljedbenike u dosljednoj jakoj oporbi. SDP-ov gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, pak, dosegnuo je vrhunac dovodeći metropolski populizam do krajnjih granica.

Parlamentarne izbore 2007. i formiranje vladajuće većine obilježilo je nekoliko ključnih trenutaka koji će znatno utjecati na dugoročan razvoj političkih prilika u Hrvatskoj. Uoči izbora u studenom 2007. pojavio se problem neažuriranih biračkih popisa, što je dovelo u pitanje vjerodostojnost izbornih rezultata, i ambivalentan odnos hrvatske države prema državljanima koji žive izvan Hrvatske, u prvom redu Hrvata u BiH. Donošenjem novog Zakona o prebivalištu u veljači 2010. pokušalo se stati na kraj nedorečenostima odredaba o prebivalištu i boravištu koje otvaraju prostor za izborne (i porezne) nepravilnosti, čija će se sređenost procijeniti tek na idućim izborima. Tijekom predizborne kampanje prezidencijalizacija stranke i personalizacija HDZ-a u liku stranačkoga predsjednika Ive Sanadera doživjela je vrhunac. Nakon neočekivana odlaska Sanadera i postavljanja Jadranke Kosor za premijerku upravo će zalog okrupnjivanja ovlasti i moći u osobi predsjednika stranke biti jedan od tereta novoj predsjednici vlade. Izbornu kampanju obilježilo je i dvojstvo i nedorečenost SDP-a. Neuspjela kandidatura Ljube Jurčića za premijera uz istodobno vodstvo oporbe u osobi predsjednika stranke Zorana Milanovića svjedoči o važnosti jakih stranačkih vođa za uspjeh u hrvatskom političkom životu. Predsjednik Stjepan Mesić otezanjem s povjeravanjem mandata za sastav nove vlade išao je za potvrđivanjem vlastitoga političkog autoriteta onkraj usko definiranih ustavnih ovlasti svoje funkcije.

NATO, kriza i korupcija

Drugi mandat vlade pod vodstvom Ive Sanadera obilježili su ulazak u članstvo NATO-a u travnju 2009. kao konačni ishod dugoročnog vezivanja hrvatske vanjske i sigurnosne politike za atlantske saveznike, nedosljedni i taktički nepromišljeni vanjskopolitički odnosi sa Slovenijom, Europskom komisijom i Tužiteljstvom ICTY-ja. Neodlučnost oko primjene ZERP-a na članice EU, nemogućnost uspostavljanja dijaloga sa Slovenijom uz istodobno čuvanje nacionalnih gospodarskih interesa te nekoherentan pristup Međunarodnome sudu u Haagu, proizveli su zastoje i prepreke u hrvatskom procesu pristupanja Europskoj Uniji. Bitno je napomenuti kako su ti zastoji bili ujedno posljedica postupanja hrvatskih aktera, ali i rezultat unutareuropskih prijepora oko daljeg proširenja EU i nesuglasica oko (propalog) Ustava EU te Lisabonskog ugovora, kao i ambivalentnog odnosa nekih zemalja članica prema suočavanju s ratnim događanjima u devedesetim godinama.

Svjetska financijska kriza 2007. sa zakašnjenjem od godinu dana prelila se i na hrvatsko gospodarstvo, prouzročivši pad u realnom sektoru, dok je domaći financijski sektor ostao relativno pošteđen. Gospodarsku krizu vlada je pokušala ignorirati, odnosno umanjiti njezino značenje. Znatan pad potrošnje, zaposlenosti i proizvodnje u 2009. proizveo je posredno i krizu političke legitimnosti i ukazao na istrošenost postojećih ekonomskih i socijalnih politika, kao i okoštalost stranačkih elita. Neadekvatni odgovori na gospodarsku i društvenu krizu otvorili su put lokalnim političkim akterima i jačanju populističke retorike. Na valu pada povjerenja u političke institucije i etabliranje stranke, na lokalnim izborima u proljeće 2009. pobjeđuje niz neovisnih kandidata za gradonačelnike i načelnike općina, među kojima se posebice ističe splitski veletrgovac Željko Kerum kao primjer berluskonističkog antipolitičara, aktera koji na deklamiranoj opreci naspram politike i političara kao takvih razočaranim i pauperiziranim građanima obećaje brze pozitivne ekonomske učinke. Iste godine Hrvatska je svjedočila krhkosti pravne države i nedorečenosti suočavanja s vlastitom prošlošću u kontekstu suđenja Branimiru Glavašu za ratne zločine u Osijeku te njegovim bijegom u susjednu BiH.

Pokušaj naknadnoga Sanaderovog povratka u politiku i izvanjskog utjecaja na rad vlade i stranke odlučno je suzbijen te je bivši premijer na kraju izbačen iz HDZ-a, čime je stranka pokrenula radikalno preispitivanje same sebe. Usporedno, mnogobrojne korupcijske afere u državnoj upravi i poduzećima u većinskom državnom vlasništvu počinju se otvarati i pravosudno procesuirati. Budući da je velik broj optuženih u tim slučajevima bio članom stranke i vlade (Polančec, Rončević), HDZ se našao u nesvakidašnjoj poziciji istodobnoga suočavanja s korupcijom u vlastitim redovima i borbe za potvrdu vlastite legitimnosti poljuljane lošim upravljanjem gospodarskom krizom i vladajućim kabinetom nepotvrđenim na izborima. Uhićenje bivšeg premijera Sanadera to zorno pokazuje.

Retorika zaokreta i praksa održavanja postojećeg

Drugi događaj koji je označio smjenu generacija i nastavak konsolidacije političkih i društvenih prilika u zemlji izbor je Ive Josipovića za novoga predsjednika. Nakon duge izborne kampanje obilježene izbornim programima u potpunom raskoraku s ustavnim ovlastima predsjednika i kulminacije populizma u liku zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, Josipović je, uvelike potpomognut naklonim mu masovnim medijima, postao prvi posttranzicijski predsjednik. Distancirajući se od svoje bivše stranke i gradeći konstruktivan odnos s novom premijerkom, predsjednik se prometnuo u faktor stabilnosti političkog sustava, nasuprot personaliziranom, voluntarističkom pristupu svojega prethodnika Mesića. Važnim vanjskopolitičkim djelovanjem u Bosni i Hercegovini i Srbiji inicirao je novi ciklus politike prošlosti i kulture sjećanja te omogućio dalju stabilizaciju odnosa u susjedstvu, koji se svakako reflektiraju i na percepciju Hrvatske u Europskoj Uniji.

Premijerka Kosor nije uspjela kapitalizirati povjerenje koje je zadobila nakon uspješna sprečavanja bivšeg premijera u njegovom pokušaju utjecaja na rad stranke i vlade. Ekonomska i socijalna politika vlade obilježena je retorikom velikog zaokreta i praksom pokušavanja održavanja zatečenog stanja. Stabilizacija odnosa sa Slovenijom i naglasak na suzbijanju i razotkrivanju korupcije omogućili su joj do neke mjere učvršćivanje političke moći, ali ne i podlogu za dugoročno djelovanje. Održavanje osjetljivih odnosa s koalicijskim partnerima spriječilo je prijevreme izbore, ali i dublje promjene u ekonomskim i socijalnim politikama. Vlada Jadranke Kosor nastavlja europeizaciju hrvatske politike, pri čemu članstvo u EU postaje cilj kojim se pokušava legitimirati za budućnost, a opravdati za sadašnjost. Europski konsenzus hrvatskih parlamentarnih stranaka krhak je, jer počiva na nerealnim očekivanjima i nedovoljnu znanju o funkcioniranju EU. S druge strane, 2010. obilježio je ulazak Hrvatske u posljednju fazu pregovora, koji pojedine domaće interesne skupine usporavaju i koče. Zbog gospodarske krize narasla je politička i društvena moć pojedinih sindikalnih čelnika. No taj novonastali moment u hrvatskoj politici nije proizveo novi socijalni dijalog ni dogovor o ekonomskom razvoju i smjernicama pozicioniranja Hrvatske unutar zajedničkog europskog kluba, već daje povod politici opiranja promjenama i izbjegavanju suočavanja sa strukturnim problemima proračunske politike, dodjele poticaja i odnosa između države i gospodarstva.

Lijeva koalicija prednost uoči izborne kampanje ne uspijeva potkrijepiti i povećanim povjerenjem građana u svoje ekonomske programe, koji su na tragu radikalne liberalizacije tržišta i poslovanja, što je raskoraku s proklamiranom socijaldemokratskom orijentacijom tog bloka stranaka.

Izmjene Ustava 2010. dodatno su učvrstile položaj saborskih zastupnika nacionalnih manjina, pojačale važnost zastupnika iz redova srpske nacionalne manjine te putem odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminala iz doba pretvorbe i privatizacije otvorile pravno-formalni put suočavanja s problemima rane tranzicije i uspostavi (naknadne) tranzicijske pravde. Teško je ipak očekivati da će naknadni sudski procesi preokrenuti društveno-ekonomske odnose nastale tijekom devedesetih godina.