Digresije jednog vremena

Protimbe su isušena kaljuža naših umova, naše duše, ali i hrvatske povijesti i hrvatske sadašnjosti! Rođene iz nereda, no sjajno uobličene i dorađene, sa strašću koja je jednaka strasti umirućeg Janka Polića Kamova. Do te strasti Novak je došao posve drugim putem – zasićen stilskom savršenošću i mediteranskom odmjerenošću preokrenuo je cijeli svoj umjetnički postupak i ištipao je hartiju... Rezultat je remek-djelo!

Slobodan Novak objavio je Mirise, zlato i tamjan 1968, a Dragoslav Mihailović iste godine Kad su cvetale tikve. Novak je dobio tada najugledniju državnu nagradu za roman, onu beogradskog NIN-a, no samo zato što se čaršija nije usudila dodijeliti je Mihailoviću! Grad koji se stoljećima zvao Dar al Jihad, odnosno Vrata Svetog Rata, nadogradio je bizantsku prijetvornost turskom diplomatskom vještinom. Novakova knjiga napisana je neusporedivo elegantnije, suptilnije, dorađenije i urbanije, no Mihailovićeva je do danas doživjela sasvim pristojnih 27 izdanja, i prodana je u više od 250.000 primjeraka! Uz prijevode na trinaest jezika... A NIN-ovu nagradu dobio je tek nakon smrti voljenog vođe, 1983. za roman Čizmaši...

Novak je u Protimbama dodirnuo sve nesigurne korake i iskorake Hrvatske

Obje knjige zaživjele su vrlo uspješno i na pozornici, pri čemu je Tikve zabranio osobno Josip Broz Tito 1969. Oba romana bave se na metaforičnoj razini nasmiješenim diktatorom, i to im je, uz godinu izdanja, ključna poveznica. Upravo alegorijsko iščitavanje Mirisa i – moguće – izrugivanje ocvalom dikatoru, Ostapu Benderu balkanskih komunističkih gudura, donijelo je Novaku uglednu nagradu! Iz intervjua tiskana u NIN-u potkraj veljače 1969, u povodu dodjele nagrade, vidi se da Čaršiju najviše muči koliko je roman satira i tko je zapravo Madona?! Neodumice je pojačala i ironična zahvala autora koji je rekao: „...kako mu je drago što su mu je dodijelili ljudi kojima je toliko strana tema, a još više i daleka sredina u kojoj je roman nastao.“ (!) (Protimbe, str. 315)

Spomenuta dva djela ulaze među najvažnije romane hrvatske, odnosno srpske književnosti druge polovice 20. stoljeća, romane koji oblikuju duh vremena i duh dviju nacija. Netko je jednom rekao da su hrvatski i srpski dva vrlo slična jezika razdvojena pukotinom dubokom tisuću godina. Griješi svatko tko razliku traži u gramatici ili općenito na površini, jer mi se razumijemo, ali se ne shvaćamo. Čujmo glas s početka istog, nesretnog i krvavog 20. stoljeća...

„Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice… Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna i građanska (ili aristokratska), njihova je demokratska i tradicionalna…

Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novca, kod nas više konfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su skorojevići, mi smo gentlemani. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbiju ne smatramo zemljom hrvatskom.“

Tekst A. G. Matoša nastao je početkom ožujka 1907, a opet je nešto u njemu toliko aktualno i upozoravajuće, da mi je gotovo razumljivo zašto nitko taj ulomak ne citira. A morao bi se navoditi prilikom svake rasprave o razlici između hrvatskog i srpskog jezika, jer je tu razgolićena bit. Naravno, kao i kod ananasa, sredina je neprobavljiva, no nužna da bi plod bio zdrav.

Ugodno je iznenađenje da Srpska akademija nauka i umjetnosti i dalje izdaje Rječnik srpskohrvatskog jezika (aktualna je knjiga XVII) i da ga planira dovršiti do 2020. godine! Nadam se da će i Snježana Kordić dati svoj doprinos tom velebnom naumu. Dragoslav Mihailović, član SANU, iskreni srpski nacionalist i čovjek koji Hrvatsku najbolje poznaje preko Golog otoka, na koji ga je, u ranoj mladosti, poslao ranije spomenuti nasmiješeni diktator, žestoko je protiv tog projekta jer ga smatra prijetvornim, izlišnim, besmislenim i što je najzanimljivije – štetnim za Srbe!

Protimbe slobode

S Golim otokom završava Mihailovićeva inzularnost, a ta ogoljena stijena između Krka i Raba još je jedna spona dvojice, u svojoj umjetničkoj biti, beskrajno udaljenih autora. Jer ne zaboravimo da je Rab životno i umjetnički oblikovao Novaka – kao i da na njemu provodi i po šest mjeseci godišnje.

No nakon što je davnašnji neprijatelj – makar ga nazvali Madonom – poražen svojom smrtnošću, Novak se odlučio na prividnu predaju, u romanu Pristajanje, tom neobičnom, elegičnom, izrazito rapskom epilogu rapskih Mirisa, zlata i tamjana. Jedan panteizam odgovor je na bešćutnost života i na besmisao praznih riječi.

„Novo proljeće se razigralo, i Bogu hvala, nek smo opet jedno dočekali! Sunce se već ušuljalo u sjeverni kut vrta, gdje smo ga dočekali Uskršnja bijela ruža i ja; ona sa već nekoliko mekanih bljedunjavo smeđih izboja na vršcima, ja usporena krvotoka, sustale limfe i prozirne kože na zapešću. Njezinu sam maticu prenio s bogatom korijenovom balom iz Madonina vrta, gdje je svijetlila kao lampion još u prosincu, jedne davne zime. To mi je jedina plaća i nasljedstvo koje sam oteo, jedina uspomena na Madonu, osim onih kojih sam, s mnogo napora, tijekom godina uspio zaboraviti.“ (str. 107)

Roman je na neobičnu listu deset najboljih hrvatskih knjiga u razdoblju 2000–2009. uvrstio i novinar Miljenko Jergović, koji živi svojih stotinu godina samoće kao stalni dopisnik iz Maconda.

„Sjajan roman pisca koji je rad izvrijeđati me i kad ga hvalim. E, da mu moje pohvale ne bi naškodile pred nacionalističkim i fašističkim ološem koji ga okružuje i koji ga hvali, premda nisu čitali njegovu prozu, pošto je nemaju čime čitati! Novak je dio niza onih koji su stvarajući hrvatsku književnost stvarali i neko ljepše, plemenitije i kulturnije lice ovog naroda. Novak nema sljedbenika, njegova proza ne ostavlja utjecaja na druge pisce, jer je sva u talentu, predobra je da bi utjecala.“ (Jutarnji list)

Stvar nije tako jednostavna... Ta proza nije samo predobra za ljude poput Jergovića, već je preosobna da bi utjecala na ozbiljne pisce. Da bi se pisalo kao Novak, nužno je duboko poniranje u vlastite strahove i sumnje, nužno je ogoliti sama sebe – a to nije tako jednostavno. I tu slijedi eksplozija – Protimbe, knjiga koja daleko nadilazi sve tiskano u hrvatskoj književnosti u posljednja dva desetljeća. Protimbe su više puta dopisivane i prerađivane, a svojom snagom postaju ključno djelo Novakova opusa, ono po čemu će se sjajni i ponekad odveć odmjeren i suspregnut pisac pamtiti. Treba ih pamtiti po neodmjerenosti, jer Protimbe su dijete Strasti! Ne zaboravimo da prava umjetnost nikad nije simpatična – ona mora zadavati snažne udarce poput razjarena boksača! Protimbe su isušena kaljuža naših umova, naše duše, ali i hrvatske povijesti i hrvatske sadašnjosti! Rođene iz nereda, no sjajno uobličene i dorađene, sa strašću koja je jednaka strasti umirućega Janka Polića Kamova, koji se, prije točno stotinu godina, raspadao istovremeno od raka grla, tuberkuloze, sifilisa i slabosti srca i čija je strast bila krik umirućeg. Do te strasti, u visokoj životnoj dobi, kada se obično samo sjedi na obali i odsutno promatra mreškanje mora, Novak je došao posve drugim putem – zasićen stilskom savršenošću i mediteranskom odmjerenošću preokrenuo je cijeli svoj umjetnički postupak i ištipao je hartiju... Rezultat je remek-djelo!

Slobodan Novak približava se Thomasu Mannu nepokolebljivošću da se suprotstavlja lažima i prijetvornostima – čak i kad su one osnažene dnevnopolitičkim „istinama”

No možda nije loše parafrazirati D’Annunzija i njegov prvi riječki govor održan 12. rujna 1919. s balkona Guvernerove palače, pred dvadeset tisuća ljudi. On je od neodmjerenosti napravio maniru i svaki njegov nastup bio je osmišljeno pretjerivanje – ali i komuniciranje s masom – u čemu je bio nenadmašan.

“Hrvati Zagreba! U bezumnom i kukavičkom svijetu, Protimbe su danas simbol slobode. Protimbe su poput blistave svjetiljke što sja usred oceana podlosti!”

D’Annunzio je bio loš pisac, ali blistav govornik, no ono što je zaista važno – a više je nego zanimljivo – jest da je D’Annunzijeva privatna, fašistička, Riječka država bila prva u svijetu koja je priznala boljševičku Lenjinovu Rusiju! Jedan od komentara u tadašnjim novinama bio je: “Luđak je luđaku dao baklju i zapalit će svijet!” U riječkoj Guvernerovoj palači rođeni su svi užasi 20. stoljeća – tu je tek rođen totalitarizam prvi put zaplakao plačem nakazna djeteta.

Hohštapleri i zločinci

I tako stižemo do diktatora i luđaka, koncentracijskih logora i montiranih procesa, Golog otoka i likvidacija, 50 milijuna onih koje su ubili fašisti i 100 milijuna onih koji su ubili komunisti, jedni i drugi nudeći tisućgodišnja carstva! Protimbe su obračun s ideologijama i zato su nužnost, kao oslobođenje od ponizne tuposti i mirenja sa sudbinom, od pognutih glava i nerazgovijetna šaptanja! Novak je u Protimbama dodirnuo sve nesigurne korake i iskorake Hrvatske, sve njezine putove i stranputice. Početak je jednostavan.

„Otkako i ja znam za sebe govorio sam hrvatski, pa i talijanski, da sam Hrvat i samo kao takav građanin sam svijeta... Oni pak sretnici neopterećeni prošlošću, koji ne znaju što su, ni tko su – NITKO SU!...“ (str. 88)

Nastavak je nijansu složeniji...

„Dospio sam na Goli, srećom, tek nedavno – kao izletnik, na osunčanoj palubi, a ne u mraku štive... Ostali su goli zidovi radionica, upravnih i stražarskih zgrada i mučionica, i svugdje, pa i u ćelijama, deset centimetara debeo sag od svježih ovčijih brabonjaka. Nema vrata ni prozora, nema u upravnim zgradama sanitarnih i podnih pločica, počupanih parketa... Sve je to istrgnuto, popljačkano, razneseno, i ne znam čemu i gdje danas uopće može poslužiti... Kad malo razmislim, sve je to zapravo uvjerljiviji, i dramatičniji, i autentičniji spomenik od svih onih gigantskih cvjetova, stiliziranih pesnica, kozaračkih tornjeva, stećaka, zvijezda, sutjesaka, žara, monolita, poliranog mramora sa tisućama imena i vječnih plamenova... spomenik trostrukom zločinu: odgoju fanatika, mučenju tih istih fanatika-gojenaca i naknadnom, recentnom oskvrnuću ljudske patnje.“ (str. 116–117)

Jugoslavija je podigla dvadesetak tisuća spomenika važnim i manje važnim događajima iz Drugoga svjetskog rata. Mala zemlja, mnogo sjećanja i još više njihovih prilagođavanja. Često se sjetim Randolpha Churchilla (zahvaljujući kojem je tata Winston prestao pomagati četnike!) – koji je bauljao Balkanom kao pripadnik britanske tajne službe zajedno s velikim piscem Evelynom Waughom (Povratak u Brideshead) – i njegova opisa Titove pećine u Drvaru 1944. Napisao je da ga je iznenadilo što Tito ima naočale od kornjačevine i što mu je cijela pećina obložena padobranskom svilom, pa podsjeća na neku primitivnu javnu kuću! No oni koji su Tita slijedili od nejasnih moskovskih dana u hotelu Lux i beskrajnih cinkanja suboraca, sve su shvaćali.

Uređivao sam, nedavno, dugački tekst golootočkih sjećanja i moram reći da sav detaljan opis patnji zatočenika u razdoblju 1949–1953. nije na mene ostavio ni približan dojam kao Novakov ulomak. Krici ljudi utisnuli su se u ruševne zidove, dok krvnici podižu nasmiješene unuke. Najgore je kod dobro organizirana, masovnog Zla, što je ono posve obično i nezanimljivo. Manufaktura koja postaje industrija. Banalno. Neupadljivo. Depersonalizirano. Novak, naravno, zna, gdje je početak Zla i razara mit o dobrom kralju koji bi sigurno spriječio sve loše što se događalo, samo da je znao koliko ljudi pate.

„Srećom, nema danas više Titove neprocjenjive uloge. A ni mog davnog naivnog odnosa. Poodavno, kad je sve to dozrelo u meni, nastupio je stadij mržnje prema toj mašineriji, žbirima, zločincima. Tito nije dopustio sebi slavu fanatika zločina, koji to radi iz vlastodržačke naslade. On se predstavljao samo hohštaplerom, katkad i kao Ostap Bender, kao svjetski šminker i šarmer, koji sve radi olako, s cigaretom u lulici, pokazujući svoje krupno prstenje, svoj trbušni smijeh, kiteći se zlatnim širitima... Zločinački su se ponašali Ranković, Kardelj, Bakarić, Đilas i cijela kompanija nižih... Ali ne mislim da je zato Broz manje kriv od svojih pulena, on je samo beskrupulozniji cinik, koji je iskoristio njihovo vlastohleplje, njihove zločinačke porive, da bi mogao pred svijetom carski paradirati...“ (str. 117–118)

Volim elegante tiranine jer pozitivno djeluju na odijevanje onih koji prežive njihov režim... A opet, Zlo traži ravnotežu...

Ptice rugalice

Nedavno sam naišao na neobičan podatak o najomiljenijim knjigama u Sjedinjenim Državama, na temelju izvješća knjižničara. Na prvom mjestu je, posve očekivano, Biblija, no drugo mjesto za mene je bilo potpuno iznenađenje... Naime, nikad ne bih tako visoko rangirao Harper Lee i njezin jedini roman Ubiti pticu rugalicu!?!

U čemu je neodljiva privlačnost tog, Pulitzerom nagrađena, romana, koji je u nas poznat ponajviše zahvaljujući istoimenom filmu s Gregoryjem Peckom? Autorica je nevjerojatno spretno opisala svoje odrastanje u Alabami, prijateljevanje s podjednako mladim Trumanom Capoteom (Hladnokrvno ubojstvo, Doručak kod Tiffanyja), hrabrog i nepotkupljivog oca odvjetnika te rasizam i strašnu licemjernost svijeta odraslih. Roman je istovremeno posve realističan, ali i biblijski metaforičan kroz razmatranje Dobra i Zla, pa postaje i neka vrsta američke verzije Malog princa.

Zašto ova digresija? Jednostavno zato što su Protimbe u svojoj osnovi pomalo kubistička – u smislu istovremenog korištenja raznih očišta! – rasprava o Dobru i Zlu, o onom krajnjem Dobru i krajnjem Zlu, kroz jednu razigranu autobiografsku prozu, stilski čudesno uobličenu, no koja sva postaje jedna jeziva parabola o utjecaju neukih tiranina na živote običnih ljudi. Protimbe su prva zaista velika hrvatska knjiga u posljednjih dvadeset godina – nezavisno od žanrovskog određenja! No, da se vratimo Harper Lee i Ubiti pticu rugalicu. Ona, naime, nakon tog romana iz pedesetih godina nije napisala više ništa, već je hodala (i hoda!) po Sjedinjenim Državama kao spomenik samoj sebi, a Novak je, poslije Mirisa, zlata i tamjana, svog prvog remek-djela, napisao Protimbe, kao drugo remek-djelo!

No, nema remek-djela bez jezika... hrvatskog jezika... jer piscu je jezik domovina.

„Najznačajniji događaj u jezičnoj, zapravo političkoj i socio-lingvističkoj domeni još uvijek je više od trideset godina stara Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Nisam sudjelovao u njezinu stvaranju, nisam ni slučajno onaj koji im nedostaje u sjećanju, ja to i ne bih tajio, naprotiv, i ne znam nikakve važne stvari oko tog događaja, iako je događaj uistinu historijski... Osim jednog, nevažnog, ali samo meni poznatog detalja: sutradan poslije izglasanja Deklaracije u DKH, zatekao sam se u Beogradu... i naišavši u tamošnji Klub novinara, našao sam Vladu Gotovca za jednim bučnim stolom s takvim našim prononsiranim prijateljima, kao što su Petar Džadžić, Predrag Palavestra i neki treći... Poslije su mi neke kolege rekli da je on prvi odnio tekst Deklaracije u Beograd i tako prvi upoznao beogradske pisce s njenim sadržajem, prije nego je i objavljena...“ (str. 243–247)

Samo jednom, u uvijek istoj Guvernerovoj palači u Rijeci, slušao sam beskrajan govor Vlade Gotovca. Bio je čaroban u svojoj zavodljivoj ispraznosti, gotovo dostojan D’Annunzija. Istog trenutka kad mu je glas utihnuo nastupila je čudna praznina, kao da je mramorna žbuka upila sve emocije... Ili emocija uopće nije bilo...? No život ide dalje i s nama i bez nas...

„U novije vrijeme suradnja u Hrvatskom slovu ili Vijencu mogla je čovjeka obilježiti otprilike kao ustašu ili jugoslavena. Ali nisam za to mario, jer sam, zar ne, bivši partizan, s naglaskom na bivši, kako je to točno utvrdilo i Babićevo Oko, i – opet bivši – član komunističke partije, u kojoj sam se odavno osjećao prezrenim i šikaniranim Hrvatom, kao što sam slutio još kao mladić i prije odlaska u njihovu vojsku. U vrijeme četničke najezde i intelektualne izdaje raznih Babića, internacionalista i polutana, pratio sam redovito Hrvatsko slovo, i stojim iza svega što sam u njemu potpisivao svojim imenom, pa dugo vremena ga opet nisam redovito pratio, kao uostalom ni Vijenac. U novije vrijeme, otkako je Vijenac uređivao umjereni i savjesni glavni urednik, Mladen Kuzmanović i otkako ga, kao član Matice, redovito primam, prelistam i djelomično pročitam svaki broj.“ (str. 257–258)

Salonski anarhisti i oni drugi

Krenimo od kraja. Tko se danas sjeća umjerenog i savjesnog Mladena Kuzmanovića? Pa, recimo, ja ga se sjećam i to po nekoliko ozbiljnih razgovora, ali i po neobičnoj knjizi Krleža u sjeni Terezije, koju bi većina – od onog malog broja ljudi koji su ju pročitali – željela zaboraviti. U čemu je problem? Kuzmanović, taj najbolji poznavatelj Krležinih Balada Petrice Kerempuha, jednostavno je analizirao jezik i došao do zaključka da jezik nema nikakve veze s Krležinom bakom Terezijom Goričanec, već da je sve to elitistička kajkavština iz baroknih rječnika. Kuzmanović je bio vrlo temeljit i vrlo oprezan, no ipak je knjiga sustavno prešućivana do današnjeg dana.

Osobno mislim da je Krleža izveo daleko nečasnije stvari vezano uz J. P. Kamova, prema kojem je oduvijek imao ambivalentan odnos. Javno ga je prezirao, a istovremeno je Anđelko Malinar, sin Kamovljeve Kitty, njegove jedine prave ljubavi i inspiracije, bio njegov tajnik! Da sad ne otvaramo i tu mračnu priču, spomenimo tek da je Miroslav Krleža, koji je učinio sve da se roman Isušena kaljuža – ali i Sabrana djela Janka Polića Kamova! – nikad ne pojave, svoju najbolju priču (Hodorlahomor Veliki), svoju najbolju dramu (Gospoda Glembajevi) i svoj najbolji roman (Na rubu pameti) duguje direktno tom piscu čiji talent niti u jednom trenutku nije dosegnuo…

Što se tiče ideološke zatrovanosti Hrvatske, to je beskrajna priča, u kojoj i Lijevi i Desni proizvode odviše galame da bi pravi razgovor uopće mogao početi. No i galama je nakakva komunikacija, malo neugodna i malo neproduktivna, ali opet... Eto, Goran Babić, taj hrvatski polit-komesar, prema svježem svjedočanstvu Miljenka Jergovića, živi jadno i zaboravljeno u kaotičnom Beogradu. Ubi ga prejaka reč... dok su lepa sela, lepo gorela... Problem može biti kad netko ne pripada ni u lijevi ni u desni tabor, već je, recimo, salonski anarhist, kao što ja definiram svoj intelektualni položaj. Salonski komunisti bili su, naravno, nasmiješeni diktator Josip Broz, onaj s NKVD-ovim dijamantnim prstenom, i Miroslav Krleža, njegov priučeni arbitar elegancije i duhovni iscjelitelj. Salon je držala Ruskinja, blistava Irina Aleksander, žena jednog od najbogatijih zagrebačkih industrijalaca, koja je obnašala i časnu ulogu lokalne šefice Kominterne. U jednom razdoblju često su joj navraćali Broz i Krleža po partijski džeparac. Oduvijek me fasciniralo kako je Broz, kao prekaljeni ilegalac, iznajmljivao, prije Drugog svjetskog rata, vile u Zagrebu i kako je po gradu vozio svoj automobil, iako ni dana nije radio ništa korisno. Obogaćen šutnjom tokarskog stroja...

Prednost je salonskog anarhista nad salonskim komunistima u mogućnosti da ima svoje stavove, čak i kad mu to svi zamjeraju. No viski je isti... Salonski komunisti pak imaju prednost da pripadaju svagdje... i nigdje...

„Sada se još pronose i glasi, o našem najnovijem gubitku, dotično o navodnoj transferaciji Predraga Matvejevića u knjigu talijanskih državljana. A moguće je. Pa i neka, zašto ne i to!? Ipak to drukčije djeluje, kad jedan svjetski pisac nosi tablicu Roma! Znamo i sami kako Croatie na francuskom rogobatno zvuči! Kao neko kreštanje. Kad nam se već taj mozak nepovratno odlio, neka se barem prelio u emotivnu apeninsku čizmu! Tkogod će reći još i Bogu hvala!“ (str. 365–366)

Vlast učoporuje

Predraga Matvejevića obilježila je neobična knjiga Razgovori s Krležom, koja je doživjela više promijenjenih, odnosno nadopisanih izdanja. To je onaj tip knjige kad odveć moćan kulturno-politički djelatnik uzima slabašna i ponizna sugovornika i daje mu već pripremljena pitanja, kako bi mogao potom priložiti i blistave, dorađene, odgovore. Od takve knjige do nevjerojatno uspješne papazjanije Mediteranski brevijar kratak je put... Ideje tuđe – novac moj! Ostap Bender, uz Groucha i Harpa Marxa, jedini je klasik marksizma koji je i danas tako živ i prisutan!

Ono što se svakako mora spomenuti jest da su Protimbe začete kao razgovori Jelene Hekman sa Slobodanom Novakom još 1998. Nedvojbeno je da su u prvoj tiskanoj inačici, kao Digresije iz 2001, imale nešto od duha Razgovora s Krležom, iako je gospođa Hekman neusporedivo ozbiljniji postavljač pitanja od Matvejevića. Uglavnom, Novak nije bio sretan zbog mogućih analogija s najvećim književnikom s Gvozda, i radikalno je promijenio strukturu svog djela. Tako su nastale bitno izmijenjene i nadopisane Protimbe, tiskane 2003, dok bi izdanje u sklopu Sabranih djela trebalo biti konačni oblik te autobiografske proze starozavjetne snage... Kam sin Noev, Novak sin Kamov...

„Pisci su individualci – vlast učoporuje. Oni su ulični izvikivači, ili kavanska brundala, ili kabinetski podrivači, dok vlašću upravlja trgovina, trgovina i trgovina, prazna i degradirana riječ, laž, licemjerje, protokol, dlaka na jeziku, ozakonjena glupost i zavjere, iznad svega osobne ambicije, a u našim sivim i dezertificiranim pampasima, i ne samo u našim – još i zločinački porivi, otimačina i uhođenje.“ (str. 404)

Ili, ukratko, Krležino ljubljene NKVD-ova brilijanta na ruci lažnoga tokara slom je njegove književnosti! Politika je oduvijek bila pitanje osjećaja za trenutak – važnije je kada no što se reklo! A istovremeno ništa ne troši karizmu i ugled pisca kao njegov ulazak u ozbiljnu politiku – jer se naglo mijenjaju kriteriji vrednovanja njegova djelovanja! Pisac nužno mora postavljati neugodna pitanja jer inače nije pisac, već je suputnik vlasti, ulizica, trgovac, manipulator, beskičmenjak...

Hrvatski Mefisto

Mefisto Klausa Manna nije veliki roman, no postavlja dobra pitanja o odnosu vrhunskoga glumca i nacizma. Korak raka Güntera Grassa nije veliki roman, ali postavlja dobra pitanja o nacizmu komunizma – o nepotrebnu torpediranju njemačkoga broda-bolnice Wilhelm Gustloff od strane ruske podmornice, što je rezultiralo s 15.000 mrtvih ranjenika! – te, istovremeno, o obiteljskom nacizmu. Oba su pisca bila ljevičari, no daleko ih nadilazi Thomas Mann, koji to nije bio, a koji mi je često pred očima s dva svoja istupa. Kad je, 1929. godine, čuo na radiju da je dobio Nobelovu nagradu, nije bio iznenađen, jer je znao da mu je odavno duguju! Kad je, pak, u prvom redu zbog ljevičarenja svoje djece, što znači i Klausa Manna, morao otići u Sjedinjene Države, pa su ga pitali kako gleda na Hitlerovu Njemačku, samo je odgovorio, apsolutno svjestan onoga što govori: „Njemačka je tamo gdje sam ja!“

Krleža nije baš imao dodira s Thomasom Mannom, ni fizičkog, ni intelektualnog, no Vatroslav Cihlar, zaboravljeni mlađi brat Milutina Cihlara Nehajeva i sjajan esejist, kretao se u njegovu krugu i imao je više susreta s njemačkim besmrtnikom. Taj Cihlar tiskao je 1928, nakon ubojstva Stjepana Radića u otužnom beogradskom parlamentu, knjižicu Hrvatsko pitanje i amputacija, 1929, diljem Europe razoran članak Pakao beogradske diktature, a 1940. preveo je Rauschningove Razgovore s Hitlerom, najvažniju antinacističku knjigu tog doba, koju je popratio važnim esejom. Iako je Cihlar bio vlasnik Krležina Plamena, iako je Krleža objavljivao kod njega i u dnevniku Hrvat, poslije Drugoga svjetskog rata, Krleža je, kao i u nizu sličnih slučajeva, učinio sve da ga prebriše iz nekakve službene povijesti. No upravo su zato tu Protimbe...

Protimbe su hrvatski Mefisto – propituju amoralnost brojnih istaknutih kulturnih djelatnika; one su i Korak raka, jer propituju fašizam jugoslavenskog komunizma te nepotrebna stradanja generacija ljudi. A Slobodan Novak približava se Thomasu Mannu nepokolebljivošću da se suprotstavlja lažima i prijetvornostima – čak i kad su osnažene međunarodnim ili unutarhrvatskim dnevnopolitičkim istinama – te može argumentirano i čista srca reći: „Hrvatska je tamo gdje sam ja!“