Desetljeće jednog knjigoljupca

Ispraćajem 2010. ne ulazimo samo u novo kalendarsko 365-dnevno razdoblje, već i zaključujemo prvo desetljeće 21. stoljeća. Stoga bi bilo zgodno osvrnuti se unatrag i prisjetiti se strane proze koju je u tom desetogodišnjem razdoblju vrijedilo pročitati. No izbor štiva koji slijedi ne pretendira biti konačnim presjekom najkvalitetnijih proza desetljeća ni tzv. izborom najboljeg od najboljeg, kako iz razloga što je svaki takav izbor subjektivno obojen, još više i stoga što, iako smo u zadnjih deset godina, kao rezultat svojevrsna procvata izdavaštva (koje ipak stagnira posljednje dvije godine) dobili jako mnogo prijevodne beletristike, ipak su to tek ostaci ostataka i tek mikroskopski djelić svega onoga što se u svijetu objavi. Kako nemamo uvid u cjelokupnu produkciju, pa čak ni u velike dijelove bibliografija najvažnijih suvremenih svjetskih književnih autora čija brojna djela tek trebaju biti prevedena (a pitanje je i hoće li uopće) bespredmetno bi bilo uopće se usuditi donositi nekakve sveobuhvatne zaključke i sudove o trendovima u književnosti u svjetskim razmjerima. Zato će popis djela koji slijedi obuhvatiti one naslove koji su se nižepotpisanom knjigoljupcu najdublje urezali u sjećanje i koji su pri prisjećanju prvi iz memorabilne riznice izronili.

Slijedi skroman, subjektivan pokušaj pregleda nekih od boljih djela suvremene strane proze objavljene u hrvatskom prijevodu u razdoblju od 2000. do 2010, uz napomenu da nezastupljenost nekoga vrijedna naslova ne znači i kvalitativnu diskvalifikaciju toga štiva, već je posljedica rupe u sjećanju (ili propusta pri izboru mjesta na polici gdje je trebalo zastati, i rukom posegnuti...)

Thomas Bernhard, Wittgensteinov nećak, prev. Truda Stamać, 2004.

Nakon objavljivanja cjelokupne bibliografije Milana Kundere zagrebački je Meandar pokrenuo ediciju sabranih djela Thomasa Bernharda, koja zasad broji osam naslova. Potpuno je svejedno za kojom od tih knjiga posegnemo jer svaka od njih dokaz je spisateljske virtuoznosti i iznimne lucidnosti austrijskoga književnika; svaka je obilježena pesimizmom i gorčinom (Naši životi opća su besmislica, rečenica je koju autor često ponavlja), paradoksalnim mišungom humanizma i mizantropije te izrazito oštrim, beskompromisnim kritičkim stavom spram hipokrizije, austrijske malograđanštine i tinjajućeg fašizma, a sve to posredovano u formi vrlo dugačkih, vrtložnih, asocijacijama bogatih, meandrirajućih i melodioznih rečeničnih sklopova i zanosnih igara riječima, u prozi obilježenoj cinizmom, crnohumornom duhovitošću i razornim analitičkim uvidom u nesavršenosti svijeta, ali i rupe u savjesti čovjeka modernog doba.

Imre Kertesz, Čovjek bez sudbine, Dnevnik s galije, prev. Xenia Detoni, 2003, 2008.

Zaprešićka je Fraktura objavila zasad osmosveščanu ediciju sabranih djela još jednog kritičkog analitičara suvremenoga svijeta, mađarskoga nobelovca Imrea Kertesza. U romanu Čovjek bez sudbine Kertesz obrađuje mučnu temu holokausta i to iz prve ruke, jer je i sam na vlastitoj koži iskusio užase Auschwitza i Buchenwalda, koje posreduje iznimnom dokumentarističkom vjerodostojnošću i najvećom uvjerljivošću, bez patosa, moraliziranja, gorčine ili dociranja. Pritom, pripovijedajući kroz usta petnaestogodišnjaka, on depatetizira svoje pismo, čime šokantnost dočaranoga dovodi do vrhunca. Knjiga Dnevnik s galije zbirka je Kerteszovih filozofskih zapisa i opservacija nastalih između 1961. i 1991, u kojima ugledni nobelovac razlaže vrijeme mađarskoga tzv. gulaš-komunizma te dijalogizirajući s velikanima poput Musila, Kafke, Camusa, Adorna, Freuda i Nietzschea ispisuje izvrsnu, koliko oporu toliko i potresnu i značenjski bogatu knjigu, još jedan dokument vremena, ali i svojevrstan autorov autopoetički manifest.

Antonia Susan Byatt, Zaposjedanje, prev. Tatjana Jukić, 2008.

Jedna od najljepših i najpotresnijih ljubavnih priča ikad napisanih, stvorena na način nimalo prispodobiv onomu što se pod ljubićem obično podrazumijeva, od autorice neprestano svjesne žanra u kojemu stvara, nasljeđa priskrbljena vremenom, ali i granica koje kao da su postavljene samo zato da bi ih nadišla (u čemu i uspijeva); riječ je o gustoj, eruditskoj, žanrovski raznorodnoj i postmodernistički oblikovanoj prozi prepunoj književnopovijesnih evokacija i referencija te metaliterarnih, intermedijalnih i interdisciplinarnih veza; romanu posvećenu ljubavi između muškarca i žene koliko i ljubavi spram književnosti, umjetnosti, literarnim prethodnicima, povijesti i – znanju uopće.

Julian Barnes, Stol od četrunovine, prev. Lada Silađin, 2006.

Iako je svako Barnesovo djelo vrhunsko ostvarenje, za ovu smo prigodu odabrali Stol od četrunovine, kako izbor ne bi obuhvaćao isključivo romaneskne naslove. Riječ je o konceptualno zaokruženoj zbirci priča koje tematiziraju starenje i smrt, i tekstovima u kojima se Barnes, brodeći različitim vremenskim koordinatama (od Rusije, Švedske, Francuske i SAD-a do Velike Britanije) i vremenskim epohama (od 19. stoljeća do naših dana) maestralno poigrava žanrovima, dikursima i pripovjednim oblicima. Nižući jednu za drugom sve odreda izvrsne priče autor lucidno problematizira čovjekovu smrtnost, nepostojanost i krhkost tijela te borbu sa starenjem i bolestima, ali pritom, paradoksalno, uspijeva rukopis ne učiniti depresivnim ni morbidnim, već čitatelja osvaja dojmom punine života i određene životne radosti, u smislu prevlasti duha nad posustalom tjelesnošću.

Zadie Smith, Bijeli zubi, prev. Selma Dimitrijević, 2001.

Britansku proznu scenu protekloga desetljeća obilježio je procvat (praćen brojnim uglednim nagradama) tzv. postkolonijalne književnosti, odnosno proze koju pišu predstavnici druge i treće generacije doseljenika iz bivših britanskih kolonija, i u kojima tematiziraju probleme s kojima se u svakodnevnom životu ljudi obojene kože u Britaniji susreću. Roman Bijeli zubi Zadie Smith izrazit je predstavnik takve proze; u njemu autorica analizira živote brojnih pripadnika dviju obitelji u osamnaest godina dugu razdoblju (1975–1993), na iznimno dojmljiv način problematizirajući njihove žudnje, nadanja i htijenja, ali i strahove, razočaranja i međusobna nerazumijevanja. Izabravši jednu bangladešku obitelj i jednu obitelj iz tzv. miješanog braka između Britanaca i doseljenika Zadie Smith upozorava na klasne i socijalne razlike, ali i sličnosti koje, bez obzira na spol, vjeru, rasu ili boju kože, prate odrastanje i živote pojedinaca, donoseći pritom i panoramsku sliku promjena kroz koje je Britanija u tom razdoblju prošla. Riječ je o iznimno zabavnu, ali i ozbiljnu romanu, prepunu psihološki izvrsno portretiranih likova, vješto vođene, razgranate priče pune sitnih, životnih detalja te lucidnih zapažanja osamnaestogodišnje socijalno-društvene dinamike.

Siri Hustvedt, Što sam volio, prev. Mirna Čubranić, 2007.

Identitet se kao tema javlja u brojnim suvremenim književnim djelima, a na umjetnički vrlo zreo način njime se u romanu Što sam volio pozabavila i američka spisateljica norveškoga podrijetla Siri Hustvedt. Pripovjedačku palicu predavši ostarjelu povjesničaru umjetnosti Leu Hartzbergu, koji iz pozicije prvoga lica rekonstruira povijest svoga prijateljstva i druženja sa slikarom Billom Wechslerom i njegovom obitelji, autorica suptilno gradi priču o životima brojnih pripadnika dviju obitelji, koncentrirajući se na analizu promjena koje likovima i njihovim međusobnim odnosima donosi iznenadna tragična smrt Leova sina, smrt koja njihove živote pretvara u svojevrsna kraljevstva konjunktiva, s čestim budnim maštanjima i zamišljanjima prisutnosti osoba kojih nažalost više nema (uz gubitak sina, Lea ubrzo napušta i supruga, nemoćna nositi se s tugom). Na taj način autorica ima priliku identitet promotriti iz različitih kutova – u prvome dijelu analizira izgradnju identiteta i slike koju o nama imaju drugi ljudi, a potom se usredotočuje na fluidnost, nestalnost i krhkost identitetnog ustroja pojedinca. Također, izabravši za likove ljude iz umjetničkih krugova, ona problematizira i proces klizenja u treće lice, kada se umjetnikovo ime (a istodobno i njegov identitet) pretvara u komercijalnu robu, kroz aspekt uporabe sebe u umjetničke svrhe, odnosno transformacije vlastitoga tijela u artistički proizvod. Motivom uživanja alkohola i droge autorica beletrizira i različite načine doživljavanja stvarnosti, odnosno odnosa između privida i istine, na tragu čega su i brojna, detaljno opisana Billova umjetnička djela, kao sredstva iskazivanja umjetnikove verzije istine i potkopavanja tuđih, općeprihvaćenih istina; Bill putem artističkih kreacija uvjerava recipijenta u autentičnost i istinitost svojih vizija, odnosno svoga shvaćanja zbilje, pri čemu umjetnost služi i kao sredstvo iskazivanja neizgovorenih želja, s očitom kompenzacijskom ulogom.

Paul Auster, Glazba slučaja, prev. Marijana Nikolić, 2003; Čovjek u tami, prev. Marko Maras, 2008.

Paul Auster mnogo je poznatiji suprug prethodno spomenute Siri Hustvedt, kultni američki autor čijih je već devet romana prevedeno na hrvatski, i u svima njima, pričama bogatim događanjima, on istražuje paletu tema kojima je gotovo pa opsjednut: ulogu slučaja u čovjekovu životu, ljudsku samosvijest i identitet, osamljenost i posljedice koje ona ostavlja na ljudsku psihu, smisao života te problem ljudske slobode i njezinih restrikcija. Autor je to koji razgranate fabule obogaćuje filozofskim podtekstom, a njegovo se dinamično i na prvi pogled lagano i pitko štivo redovito ispostavlja mnogoznačnim, višeslojnim i intelektualno poticajnim, potičući nas na razmišljanje i puštajući nas da odgovore sami iščeprkamo. U tu svrhu krajeve često ostavlja otvorenima, redovito uspijevajući potpuno iznevjeriti naša očekivanja – u Austera gotovo svaki događaj kreće nepredviđenim tokom i ostavlja nas iznenađenima, čime rukopis biva garniran blagim natruhama apsurda. Sve je u Austera vrlo vjerojatno i lako moguće, ali ipak na samu rubu nemogućeg i fantastičnog. Formu konvencionalnoga romana on redovito izokreće i pretvara u nešto novo, neočekivano. Njegove su proze matematički precizne, enigmatične i naizgled cinično hladne i distancirane. No ispod takve površine krije se strastven autor duboko uronjen u misterije ljudskog života, koje iz romana u roman preispituje. Dva odabrana naslova primjeri su svega rečenog, i nezaobilazna lektira svakog ljubitelja kvalitetne literature.

Ernesto Sabato, Tunel, prev. Dinko Telećan, 2006.

Kako je argentinskom magu pisane riječi – Juliju Cortazaru – u Vijencu, sasvim zasluženo, prošle godine bio posvećen velik broj tekstova, ovdje je naš izbor pao na njegova, ništa manje darovita i važna sunarodnjaka Ernesta Sabata. U debitantskom egzistencijalističkom romanu Tunel, pisanu u obliku monološke ispovijedi ubojice, Sabato progovara o nemogućnosti komunikacije između ljudskih bića kao otponcu za put ka ludilu i (samo)uništenju. Već naslovnim motivom tunela autor apostrofira svoju tematsku preokupaciju – ljudsku alijeniranost, nepristupačnost, izdvojenost i učahurenost u vlastitu samoću. Sabatova je pesimistična, mizantropska teza da ljudi žive svatko u svome tunelu staklenih stijenki, a prozirnost njegovih zidova daje im iluziju mogućnosti komunikacije i međusobna sjedinjenja. No upravo je ta staklena opna, taj prozirni zid ono sudbonosno mjesto loma u komunikaciji, ona letalna prozirna nepropusna prepreka koja ljude zauvijek onemogućava u približavanju jednih drugima, koja njihove međusobne odnose izobličava, a namjere izokreće. Gledane kroz staklenu membranu, tuđe grimase gnušanja i nesklonosti često se čine facijalnim izrazima simpatije i dostupnosti, pa tako, jer nisu drugo doli izobličeni izrazi prijezira i mržnje u začetku, postaju uzrocima fatalnih nesporazuma i emocionalnih lomova. Sabato u romanu vrlo dojmljivo dočarava gradaciju emocija i postupnu transformaciju ljubavi u opsesivnu, bolesnom ljubomorom uzrokovanu mržnju, koja junaka – slikara – naposljetku pretvara u ubojicu svoje ljubavnice, i muze.

Na kraju spomenimo još nekolicinu naslova kojima se zbog nedostatka prostora nismo mogli opširnije pozabaviti, a koji svakako pripadaju u vrhunce u nas objavljene prijevodne beletristike prvog desetljeća 21. stoljeća: Korekcije Jonathana Franzena, Ljubav Toni Morrison, Igra obrtanja Antonija Tabucchija, Misli Davida Lodgea, Priča o ljubavi i tmini Amosa Oza, Obiteljske stvari Rohintona Mistryja, Jarčevo slavlje Marija Vargasa Llose, Zovem se Crvena Orhana Pamuka, Impresionist Harija Kunzrua, Crni album Hanifa Kureishija, Kolebanje smrti Josea Saramaga, Brick Lane Monice Ali, Kis Tatjane Tolstoj, Otkrivanje nebesa Harryja Mulischa, Beskrajan je zatvor Assje Djebar, Lica Ruija Nunesa.