Božić u starim hrvatskim pjesmama

Često čujemo, i prihvaćamo: Božić je obiteljski blagdan. Danas mnogo manje nego u prošlosti, kad se najveći broj ljudi bavio poljoprivredom i stočarstvom. Blagdan Božića dolazi u ono razdoblje ekonomske godine kad su svi poslovi i sve djelatnosti završeni. Stoka se s ljetnih pašnjaka već u jesen spustila u toplije krajeve, čekali su se mladi janjci i kozlići, a s njima i mlijeko koje se dijelilo između djece i mladunčadi. Prirod s polja je pobran, uskladišten i sigurnost je obitelji za hladnih dana. Sunce se vidi kad nebo osvane bez oblaka, ali ono je hladno, zubato. Potkraj prosinca, a taj su mjesec nazivali i prosunac, jer Sunce samo prosune, upravo na dan Božića dan počinje rasti, borba između tame i svjetlosti dovršena je u korist života, svjetlosti, radosti. Čeka se s nadom nova gospodarska godina.

Stranica Pariškog zbornika iz 1380. u kojem se nalazi pjesma Bog se rodi v Vitliomi

U dane božićnih blagdana dani su kratki, hladnoća je svakodnevica, i ljudi su se okupljali u kući, oko ognjišta. Ali nada je tinjala unatoč hladnoći, siromaštvu i čestoj gladi. Ljudi su se posvećivali sebi i obitelji. Pričali su djeci, pjevali pobožne pjesme, radovali su se posjetima rodbine i znanaca.

Sve je to bilo našim starima tako jasno, da jasnije nije moglo biti. Blagdan Božića pobjeda je svjetlosti. A i prvi dan u Tjednu stvaranja bio je onaj kad je Bog stvorio svjetlost, i odvojio svjetlost od tame. Tako je započela povijest svijeta.

Krist je sebe nazvao putem i istinom. Njegovi su ga vjernici doživljavali kao Svjetlo. Svjetlo svijeta! Kršćanstvo je porođenje Krista postavilo u ponoć, kad izlazi najsjajnija zvijezda, Danicom, koja izlazi u ponoć. Dan je prije toga započeo navečerjem, a s pobjedom kršćanstva, u ponoć kao razdjelnicom među danima.

Hrvatski narod, prihvativši kršćanstvo kao radosnu vijest, mijenjao je iz korijena dotadašnju mitološku predodžbu o svijetu te prihvaćao nova, biblijska shvaćanja i vjerovanja o stvaranju i održavanju svijeta, od spoznaje o pojedinačnosti i osobnosti do spoznaje da smo svi djeca Božja. Bog nije daleko i opasno božanstvo. On je Otac koji među nas šalje svoga Sina. Nakon toga i svako je ljudsko biće u punoj vrijednosti i jednakosti pred sobom, zajednicom, Bogom. Živjeti u zajednici obitelji, u rodu, u selu, u župi, u državi i svijetu, ali imati vlastito ime, to je bio velik izazov, ali i napredak u samospoznaji pojedinca u krilu kršćanstva i čovječanstva.

Slavenska i hrvatska riječ kojom se imenuje dan porođenja Isusova zove se Božić, mladi Bog. Postavši jedan od nas ljudi posvetio je, upravo pobožanstvenio, sav ljudski rod, muške i ženske, djecu i starce, bogate i siromašne, crne, bijele, sve...

Zato toliko naših starih (i novih) pjesama o Božiću. Sve su radosne, uznosite, jer slave i veličaju život i radost, svjetlo i toplinu.

Jedna od najstarijih i najpopularnijih božićnih pjesama zasigurno je pjesma Bog se rodi v Vitliomi. Ona je i koleda. Koledari su išli od kuće do kuće i pjevali tu pjesmu, navješćujući radost zato što je slomljena „djavla sila“, zlo, tama, mržnja i propast. U toj se pjesmi grad Betlehem, prema bizantskoj i staroslavneskoj jezičnoj postavi, zove Vitliom. Kad sam pjesmu slušao i čuo u Istri, pjevači mi nisu znali reći što je to Vitliom, ali znali su da je to otajna, tajanstvena riječ. „Tu pastiri blizu stahu / pri ovčicah i ne spahu“. Kad su pastiri došli u štalicu, naišli su na veće čudo od anđeoskoga pjeva: „Diva sina povijaše... travicu mu prostiraše / Bog v jasalceh počivaše ...“ I tu je prestanak tisućljetnoga sukoba nomada stočara i poljoprivrednika: „Volak zimu odgonjaše, / oslak (magarac) mu se poklanjaše.“ I opomena nama ljudima, tada i sada: „Skoti Boga znahu tada, / a grišnik ga ne zna sada.“

Sličnu je popularnost postigla i pjesma koja je u jednom prijepisu naslovljena: Rič je draga stvorena od svete devi Marije. Pobožan glagoljaš, a slab latinac, latinski je citat iz Ivanova evanđelja Et Verbum caro factum est, shvatio je latinsku riječ caro (tijelo) kao drag, Draga Rič, Isus Krist. Pjesma je vesela, pjevna, kao pjesme uz koje se plesalo – prava pastorala: „Va se vrime godišća / mir se svitu navišća / porođenjem Ditića / od divice Marije“. Pjesma se od davnine pjevala u svim našim krajevima, od Istre i Dalmacije do Hrvatskog zagorja, do Slavonije, po Bosni i Hercegovini. Prvi zapis, glagoljicom, u Beramskom brevijaru iz 15. stoljeća.

Pjesma koja je privukla i pozornost političkih povjesničara također je poznata u cijeloj Hrvatskoj. Čini se da je ispjevana u 13. stoljeću, kad je nova godina započela blagdanom Božića. Početni stihovi, koji i danas odjekuju ne samo iz crkava nego i iz domova, gostionica, putova i trgova: „Narodil se je kralj nebeski / od Marije, čiste djevice...“ A pripjev je pun radosti i dobrih očekivanja: „Na tom mladom letu veselemo se / mladoga kralja mi molemo!“

I konačna i završna molba i molitva: „Daj nam Bog zdravlje ino veselje / na tom mladom letu svega obilja!“ Prva je bila napisana u ikavici, ali je prešla u sve govore; ova druga u ekavici, koja nije bila prepreka da uđe u svaku hrvatsku crkvu, kuću, srce.

Punih pluća, zanosnim glasom orila se pjesma o svetim Trima kraljevima, upravo mudracima s Istoka: „Tri kralja jahahu / s onih sunčanih stran / tri dara nošahu / mir, zlato i tamijan!“

Sve su naše božićne pjesme duge. Pjevale su se dok su se skupljali darovi, ili dok se ljubio ditić koji je došao živjeti među nas. Nisu bile ni duge ni dosadne onima koji su u osvijetljenoj crkvi dožiljavali otajstvo Nove prisutnosti Gospodina među nama. Onako kako su anđeli pjevali: Slava Bogu na visini, a mir ljudima dobre volje.