Begovićev junak Sanjin

Objavljivanje Arcibaševljeva Sanjina u prijevodu Irene Lukšić dobra je prilika da se kaže pokoja o Begovićevoj dramatizaciji toga romana koja je svojedobno izazivala burne reakcije

Proljetos je u nakladi Disputa i Hrvatskoga filološkog društva objavljen novi prijevod na hrvatski romana Sanjin ruskoga modernističkog pisca Mihaila Arcibaševa. Točnije bi zapravo bilo reći da je ove godine objavljen prvi izravni prijevod s ruskoga na hrvatski jer davne 1917. Humoristična knjižnica u Zagrebu tiskala je kroatiziran srpski prijevod Dragoslava P. Đorđevića. Roman je sada prevela ugledna rusistica i spisateljica Irena Lukšić, ujedno urednica iznimno kvalitetne biblioteke Na tragu klasika – trostruke dobitnice nagrade Kiklop, uzgred rečeno – u koju je prijevod i uvrstila. Dobar je to povod da se u sklopu sjećanja na Milana Begovića podsjetimo i susreta razmjerno konzervativna hrvatskoga glumišta i ruskoga skandaloznog romana koji je naš književnik priredio prije malo više od osam desetljeća. Naime, 10. travnja 1929. na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu praizvedena je drama u pet činova Sanjin, kojoj su kao ravnopravni autori navedeni Mihail Petrovič Arcibašev i dramatizator njegova romana, dakako Begović. Glazbu je za predstavu skladao Mihail Lebedjev, a režirao ju je Ivo Raić, glumac i redatelj koji je prema jednodušnu sudu naše kazališne kritike i povijesti kazališta najzaslužniji za uvođenje europskih modernističkih tendencija, napose esteticizma, na hrvatsku pozornicu.

Uprizorenja dramatiziranih ruskih romana bila su česta i popularna u prvoj polovici 20. stoljeća

Uloge u Sanjinu bile su ovako podijeljene: Mariju Ivanovnu Sanjinovu tumačila je Katica Rucović. Kao Vladimir Petrovič Sanjin alternirali su Josip Maričić i Dubravko Dujšin. Lida Petrovna Sanjinova bila je Vika Podgorska. Emil Karasek glumio je studenta Jurija N. Zvarožiča, Ervina Dragman njegovu sestru Ludmilu, a Jozo Laurenčić njezina zaručnika, liječnika Anatola Pavloviča Rjazanceva. Drugi liječnik u prikazanom društvu, Saša Andrejevič Novikov, bio je Josip Pavić. Od časnika, Viktor Sergejevič Zaruđin zapao je Rudolfa Kukića, Ivan Pavlovič Tanarov Josipa Štimca, Von Deutz redatelja Ivu Raića, a Malinovski Viktora Leljaka. Napokon, Greta Kraus interpretirala je Zinu Pavlovnu Karsavinu, Strahinja Petrović Salavejčika, a Viktor Bek Semjonova. U izvedbi su sudjelovali manje-više svi istaknuti dramski glumci i glumice onoga doba.

Neiskorištena provokativnost

Arcibaševljev i Begovićev Sanjin imao je osam repriza, što u međuratnim godinama nije bio ni uspjeh ni neuspjeh, nego skroman prosjek. Usporedimo li, naime, broj izvedbi te dramatizacije s brojem izvedbi drugih tekstova što su se tog proljeća našli na repertoaru istoga kazališta, vidjet ćemo da je dramatiziran ruski roman bio malo uspješniji od obnova Strindbergove slabije poznate drame Lomača i Shakespeareove tragedije Romeo i Julija te nadasve pretenciozne, patetične i zamorne dramske pjesme Smrt majke Jugovića Iva Vojnovića, ili prvih uprizorenja komedije Ljubavnik svoje žene Mite Dimitrijevića i lokalizirane lakrdije U savskom raju Franza Arnolda i Ernsta Bacha, ali mnogo neuspješniji od praizvedbe Krležine obiteljske drame Gospoda Glembajevi, koja je itekako snažno odjeknula u kulturnoj javnosti te se zadržala na repertoaru do 1936. i nanizala četrdesetak izvedbi, pa i salonske komedije Week-end engleskoga i danas popularnog tvorca kazališnih hitova Noela Cowarda, potom njujorške lakrdije Triput vjenčani Anne Nicholls i igrokaza Suđenje Mary Dugan Bayarda Veillera – obje je (vjerojatno s njemačkoga) preveo M. B., a to je dakako Milan Begović – i Zweigove adaptacije satiričke komedije Volpone Bena Jonsona.

Kad je za pozornicu priredio Sanjina, Begović je bio više nego formiran i iskusan dramatičar. Na početku godine 1926. Hrvatsko narodno kazalište obilježilo je pedesetu obljetnicu njegova života obilježilo svečarskom praizvedbom tragikomedije Pustolov pred vratima. Napisan pod jakim dojmom Pirandella i talijanskoga teatra groteske, Pustolov je jedan od oblikom najotvorenijih, temom najizazovnijih, a pozornički najpoticajnijih hrvatskih dramskih tekstova iz prve polovice 20. stoljeća. Arcibaševljev roman pružio je Begoviću prigodu da napiše još otvoreniju te podjednako provokativnu i sceničnu dramu, ali je on, umjesto toga, četrdeset šest poglavlja romana sažeo u pet činova podosta konvencionalne, oblikom zatvorene i ne baš provokativne drame.

Zbivanja, koja su u romanu rasuta po provincijskom gradiću i njegovoj okolici sabio je – kadikad i nasilno – na samo tri mjesta. Riječ je ponajprije o terasi i vrtu Sanjinove kuće (prvi, četvrti i peti čin). Taj privatni prostor ne samo da preuzima funkciju nekolicine javnih prostora, primjerice korza, svratišta, gradske čitaonice i drugih sastajališta mjesne mladeži, nego dramatizator koncentracijom važnih zbivanja u tom prostoru Sanjina kao njegova vlasnika učvršćuju u središtu društvenog života u tom gradiću. Od mjesta radnje, tu su još samo livada kraj špilje (drugi čin) i soba u kući časnika Zaruđina (treći čin). Dakako da su se i mnogi ispripovijedani događaji u tako izvedenoj dramatizaciji morali što brisati, što spajati, što seliti u prostoru i/ili vremenu.

U nastojanju da epsku razvučenost zamijeni dramskom sabijenošću – a možda i radi štednje na izdacima za scenografiju u jednoj od prvih sezona pogođenih gospodarskom krizom – Begović je radnju pojedinih poglavlja romana ovako rasporedio po pet činova svoje drame:

Prvi čin obuhvaća prva tri poglavlja romana, tematski grupirana oko Sanjinova povratka u grad i domjenka u njegovoj kući. Drugi čin razne događaje veže uz izlet do samostana i špilje, o čemu se pripovijeda u petom i šestom poglavlju romana. Treći čin prikazuje kartanje časnika u Zaruđinovoj kući te Lidin dolazak njemu, a o tom je riječ u šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom poglavlju. Četvrtom je činu u središtu Sanjinovo javno ponižavanje Zaruđina iz tridesetoga poglavlja romana, premješteno s gradskoga korza u Sanjinov vrt. Peti čin organizira se napokon oko Sanjinova odlaska iz gradića, o čemu se dakako pripovijeda u posljednjim poglavljima romana, četrdeset petom i četrdeset šestom.

Drugi čin dramatizacije dobar je primjer prije spomenutih prostornoga i vremenskog premještanja te sažimanja događaja koji su u romanu odvojeni. U njemu se na istom mjestu i u isto vrijeme (dnevni izlet do samostana i špilje) odigravaju Jurijevo odbijanje Zinine ljubavi jedne noći u šumi kraj samostana (trideset sedmo poglavlje), Semjonovljeva smrt prije nekoliko noći u bolnici (deseto i jedanaesto poglavlje) te Jurijev i Zinin silazak u špilju nekoliko dana prije toga (peto i šesto poglavlje romana).

Dramatizacije kao moda

Uprizorenja dramatizacija ruskih romana, napose Dostojevskoga (Braća Karamazovi, Zločin i kazna, Ujakov san, Idiot) i Tolstoja (Ana Karenjina, Uskrsnuće), u hrvatskom međuratnom kazalištu nisu bila rijetkost. Moglo bi se, naprotiv, reći da su te dramatizacije bile jedan od najvažnijih segmenata slavenskoga repertoara pa se i Sanjin, barem što se tiče nacionalne književnosti iz koje dolazi, posve dobro uklapa u taj niz. Naš je pjesnik, pripovjedač i dramatičar za Arcibaševljev roman čuo, a vjerojatno ga i čitao, godine 1909, kad je on postao dramaturg Njemačkoga kazališta u Hamburgu, a u Münchenu tiskan njemački prijevod Sanjina. Iste je godine o tom romanu književni časopis naših modernista Savremenik objavio podulji esej u trima nastavcima (od prvoga do trećeg broja); autor mu je stanoviti Nadeždin.

Dramatizacija Sanjina nastala je 1929, dakle puna dva desetljeća nakon što je roman, objavljen prvi put 1907, bio književna senzacija u Rusiji te privukao pozornost i izvan njezinih granica i nakon što je Begović za njega čuo, a dvije godine nakon Arcibaševljeve smrti. Bilo je to s jedne strane iznimno teško razdoblje u Begovićevu osobnom životu i književnom i kazališnom radu, a s druge strane i razdoblje u kojemu su nastali najbolji njegovi dramski i prozni tekstovi. Nemali problemi koje je tada imao bili su u izravnoj svezi s njegovim podosta nespretnim pokušajem da se putem kazališta pozabavi politikom pa se, naravno, politika pozabavila njime. Stoga je već u prvim mjesecima godine 1929. počeo osjećati izravne i neugodne posljedice telefonske zabrane repriznih izvedbi dramatizacije Šenoina povijesnoga romana Diogenes, koja je pod naslovom Hrvatski Diogenes bila praizvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 14. studenoga 1928. te izazvala posve oprečne reakcije zagrebačke publike (ovacije na otvorenoj sceni aluzijama na onodobne političke i nacionalne sukobe, napose na ubojstvo Stjepana Radića) i beogradskih vlasti (povjerljivi dopis „predsednika Ministarskog saveta i Ministra unutrašnjih dela“, zloglasnoga doktora Korošeca, upućen 22. studenoga 1929. „Ministru prosvete“ Milanu Grolu „s mišljenjem, da je ne samo nezgodno nego i necelishodno održavanje predstava, čija sadržina daje povoda za ovakve pojave“). Kritika, i to ne samo u prorežimskim glasilima, nije nimalo štedjela Begovića, koji je za izvedbu Hrvatskoga Diogenesa bio dvostruko odgovoran, i kao autor dramatizacije i kao ravnatelj Drame. Naravno da je zakratko, već 10. veljače 1929, stigao i Kraljev ukaz o razrješenju Begovića s te dužnosti i njegovu premještanju za profesora na Treću gimnaziju.

Nasuprot tim nevoljama, Begoviću je druga polovica dvadesetih i prva polovica tridesetih godina bila najbolje stvaralačko razdoblje. Što se kazališnih tekstova tiče, za njim su godine 1929. bile drame Božji čovjek i Pustolov pred vratima te dramatizacija Diogenesa, pred njim komedija Amerikanska jahta u splitskoj luci i komorna psihološka drama Bez trećega. Nameću se, dakako, dva pitanja. Zašto se odmah nakon prisilnoga odlaska iz Hrvatskoga narodnog kazališta odlučio za nastavak suradnje s tim kazalištem, ali ne izvornim tekstom, nego još jednom dramatizacijom i prije spomenutim prijevodima? Kad već jest, zašto baš dramatizacijom Sanjina?

Erosovi trokuti

Odgovor na prvo pitanje podosta je jednostavan. Begoviću su kazališni honorari bili važno dodatno berivo, a politički obilježenom i izloženom napadima bilo mu je u njihovu jeku neprijeporno lakše do pozornice doći kao prevoditelju i dramatizatoru krijući se iza inicijala, na koje nitko nije obraćao pozornost, odnosno nekoć razvikana djela i njegova autora kao paravana. Što se pak izbora Arcibaševljeva Sanjina tiče, taj mu je roman bio itekako blizak ponajprije zbog erotske tematike i načina na koji eros vlada likovima. Kao što je kritika uočila, niz Begovićevih drama konstituira se oko tročlane jezgre likova koju čine, prvo, samosvjesna senzualna žena, drugo, ugledan, a sterilan konformist i, treće, problematičan, a vitalan individualist. U toj trijadi nije nimalo teško prepoznati moderne inačice Venere, Vulkana i Marsa, koji se u izvedbama Begovićevih drama i komedija na pozornici utjelovljuju kao zaljubljena gospa Orsina, stari pedant Francesco i muževni kondotjer Alberigo u renesansističkoj maloj komediji Venus Victrix, zanesena grofica Marija Walewska, stari grof Anastas Walewski i osvajač Napoleon u vojnovićevskoj povijesnoj drami Gospođa Walewska, dinamična djevojka Blanche, suhoparni konstruktor zrakoplova Pierre i letački as Mario u kozmopolitskoj melodrami Svadbeni let, strasna djevojka Mara, produhovljeni svećenik Damjan i divlji hajduk Krstan u ekspresionističkoj pasiji Božji čovjek te seksualno probuđena Agneza, njezin razumni muž i niz ljubavnika, počevši od frivolnoga Gospodina sa šarenim prslukom u tragikomediji Pustolov pred vratima.

Pisac Sanjina ponudio mu je dvije takve trijade likova. U prvoj su Sanjinova mlađa sestra Lida, dobrodušan, ali neprivlačan liječnik Novikov i časnik, dakako kartaš i zavodnik, Zaruđin. Među njima zbiva se ovo: Obuzeta prvom strašću, Lida ostaje u drugom stanju sa Zaruđinom. Ovaj je, kad mu to priopći, kukavički otjera od sebe, a ona se pokuša ubiti. Kao arbitar u radnju uskače Sanjin, spriječi je, uvjeri da je život pojedinca važniji od društvenoga poimanja časti i nagovori da se uda za Novikova. Nakon toga Sanjin, ne držeći ni do svoje časti, odbija Zaruđinov poziv na dvoboj, ismije ga i obori udarcem šake na javnom mjestu, zbog čega se poniženi časnik, koji čast drži temeljem svojega identiteta, ubije. Iz nekolicine nadasve hladnih replika s kraja romana i dramatizacije daje se naslutiti da će brak Lide i Novikova doživjeti neuspjeh te da vodi u patnju.

Čehovljev ton

Senzualna učiteljica Zina Karsavina, student tehnike i revolucionar prognan sa sveučilišta Jurij Zvarožič i, kao treći, nadčovjek, individualist, amoralan egocentrik Sanjin druga su trijada. Samostalna i neposredna Zina voli Jurija, mladoga intelektualca, demagoga koji nedostatak volje, dara i hrabrosti da ostvari velike planove o kojima neprekidno govori prikriva kontemplativnošću. U dramatizaciji Jurij, a da ni sam ne zna zašto, jednostavno iz nesposobnosti da bilo što učini, da se za bilo što zaista odluči, već na pikniku kod špilje odbija Zininu ljubav. Ona ga i dalje voli, ali se jedne noći nabijene erotikom, dok simbolički plutaju na čamcu nošeni rijekom, prepusti Sanjinovu rutiniranom zavođenju. Kad sazna da je Zina provela noć i vodila ljubav sa Sanjinom, Jurij se ubije, a Sanjin i Zina već prije razilaze.

U dramatizaciji je, kao i u romanu, jedina ljubavna veza bez trauma – i bez trećega – iskrena veza Jurijeve sestre Ludmile i liječnika Rjazanceva, a izvan cjelokupnog erotskog kompleksa ostaju dva lika što, svaki na svoj način, utjelovljuju umor, starost i dekadenciju ruskoga društva, možda i cijeloga svijeta, na mijeni stoljeća. Prvi je Semjonov, tuberkulozni student, koji u Begovića umire na pikniku, a ne u bolnici. Umire, dakle, u ambijentu u kojemu bi se život trebao obnavljati, a ne gasiti. Drugi je Salavejčik, Židov koji traži smisao života, a ubije se zbog toga što mu Sanjin u raspravi o toj temi cinično kaže da onaj tko ne zna uživati u životu ne treba ni živjeti.

Unatoč tomu što su se Arcibašev i Čehov, kojega je naša kazališna publika na početku dvadesetih godina prošloga stoljeća upoznala i u izvornim interpretacijama Moskovskoga umjetničkog kazališta, kao književnici veoma razlikovali, Begović je dramatizaciji Arcibaševljeva romana nastojao dati baš prigušen čehovljevski ton, suprotan arcibaševljevskim egzaltacijama. Vjerojatno je tako postupio zbog dojma što ga je i na njega ostavilo gostovanje Moskovljana, o kojem je pisao zanosne kritike. Učestale su stoga u njegovoj dramatizaciji romana nedovršene rečenice. Strasti likova duboko su potisnute, bol je većini sudbina. U mnogih osjeća se čežnja za izlaskom iz provincijske skučenosti. Skloni su posrednom iskazivanju osjećaja pjesmom, a izbjegavaju izravno očitovanje. Ljubav se gotovo nikad ne može realizirati, napose ne strasna, pa se iz konformizma ili rezignacije sklapaju brakovi osuđeni na neuspjeh i uzajamno mučenje. Žene su sklonije pustolovima i površnim muškarcima negoli solidnim muževima. U prikazanoj sredini vlada osjećaj da život prolazi uzalud, da se ljudi nikad ne sreću, nego neprekidno mimoilaze pa se od takva života zna i odustati. Čehovu, valja reći, nisu bila strana samoubojstva suvišnih ljudi, ali nije se olako odlučivao na takav izlazak lika iz tjeskobne ili besmislene situacije. U Sanjinu si čak tri stanovnika ruskoga provincijskog gradića oduzimaju život jedan za drugim. Malo previše i za dekadentnu ili depresivnu sredinu, reklo bi se, a opravdati se taj broj samoubojstava pokušava razornim djelovanjem Sanjina, kojega i Arcibašev drži iznimnim likom novoga, modernog i oslobođenog čovjeka: „Sanjin je apologija individualizma. Junak romana je – jedan tip. U svojoj čistoj formi ovaj je tip još nov i rijedak, ali njegov duh živi u svakom svježem, drskom i jakom predstavniku nove Rusije.“ I u romanu i u dramatizaciji, takav Sanjin kao da provodi neku prirodnu selekciju ljudskih jedinki svojim hladnim razbijanjem svih zabluda te okrutnim skidanjem maski. Jaki taj izazov podnose, mijenjaju ponašanje, prilagođavaju se okolnostima i opstaju, slabi odlaze u smrt.

Tihi odlazak sa scene

Na kraju, nešto i o recepciji Begovićeve dramatizacije u onodobnom tisku. Branko Mašić čitatelje Novosti (12. travnja) izvješćuje o „uspjeloj premijeri“ dobre dramatizacije „senzacionalnog i popularnog ruskog romana“. U osvrtu ističe „živost i prirodnost“ kojom su se na pozornici nizale „scene i junaci, raspoloženja i štimungi“, a Begovića drži Ogrizovićevim nasljednikom u dramskoj tehnici. Rudolf Car u Hrvatu (12. travnja) ustvrđuje kako Sanjinov hedonizam nema veze s „ruskom dušom“ te nastavlja: „Figura Sanjina u dramatizaciji dominantna je, ali ipak ta figura nije podobna da istakne sve umjetničke kvalitete interpretatora.“ Drugim riječima, Dujšin i Maričić predobri su glumci za tu ulogu. Prigovara Begoviću da su replike koje Arcibaševljevi likovi u njegovoj dramatizaciji izgovaraju hladne, deklamatorske i neuvjerljive te da u njegovu uratku zapravo nema drame. Dobro informiran o književnim i kazališnim zbivanjima, Josip Horvat u Jutarnjem listu (12. travnja) piše da je Arcibašev imao uspjeha samo u Njemačkoj, a u Rusiji ga smatraju minornim pornografskim piscem. Prema njegovu sudu, koji se kao i Carov temelji na stereotipu ruske i općenito slavenske duše – stajaći je atribut ovdje dakako široka – pomodni pisac Arcibašev nema čvrstih sveza s Rusijom i ruskom književnom sredinom, a „s pozornice nam danas govori još manje nego iz romana“. Roman je zapravo nepodoban za dramatizaciju, jer naslovni je junak, kako kaže, „rezoner“, a ne „protagonist“. To bi se, međutim, s dramaturškoga stajališta s kojega Horvat analizira i vrednuje Begovićevu dramatizaciju – o kojoj ipak cijeni da je tehnički vješto izvedena, ali s neizbježnim „jeftinim efektima“ – moglo reći i o dobru dijelu Čehovljevih pasivnih likova. S pozicije gotovo identične Horvatovoj, Rudolf Maixner u Obzoru (11. travnja) također govori o njemačkoj modi sanjinizma, koje da u Rusiji nije ni bilo, te za dramatizaciju kaže kako je samo tehnički dobra. Među osvrtima na premijeru Sanjina najveće je iznenađenje neprijeporno pozitivna kritika čovjeka od kojega bi se, obzirom na njegov svjetonazor, očekivao prije oštar prosvjed zbog prikazivanja nemorala na matičnoj hrvatskoj pozornici negoli pohvala. Riječ je o katoličkom intelektualcu – s jakim naglaskom na riječi intelektualac – Ljubomiru Marakoviću, koji je svoj osvrt objavljio u Narodnoj politici (14. travnja). Maraković hvali Begovića jer da je „postavio (...) pozornički vrlo efektne scene“, što mu je omogućio i prozni predložak koji „u dramatizaciji može (a možda i mora) da ispadne u stilu Čehovljevih pozornički efektnih, a u dramskom smislu nedramatskih drama“. Njegov osamljeni glas, međutim, nikoga nije uvjerio u zanimljivost predstave pa je i nekoć skandalozni Sanjin, kojim je Josip Maričić obilježio dvadeset petu obljetnicu umjetničkoga rada, tiho sišao s pozornice.