Vijenac 438

Naslovnica, Razgovor

VESNA KRMPOTIĆ, KNJIŽEVNICA

Svijet treba drukčijega Čovjeka

Razgovarao Andrija Tunjić

Volim i poštujem indijsku civilizaciju zato što Indijci nikada nisu osvajali okolne zemlje / U drevnoj Indiji znanost i duhovnost nisu bile razdvojene oštrom crtom, kao na Zapadu / Najstarije sveučilište na svijetu nalazilo se u Taksili, današnjem Pakistanu / Zadana, partizanska, književnost stalno nam je dijelila ukore i packe / Ja sam netko tko je riječima htio doprijeti do mjesta odakle je riječ došla / Strah je teško nazvati vjerom / Bog je sve ili ništa, samo smo mi podijelili svijet na apstraktno i konkretno, na materiju i duh / Einstein lijepo kaže da bez religioznog iskustva nema prave znanosti / U vrijeme rata ništa mi se nije dogodilo, ali su slali prijetnje da će me na konjskim repovima razapeti i poslati preko Drine / Države odlučuju kako će imenovati svoj jezik i do koje će ga mjere smatrati posebnim i samosvojnim / Akademici su posebni, često primaju ljude koji se fino ponašaju, a ne zato što nešto jesu

Vesna Krmpotić, najplodnija hrvatska književnica (dosad je objavila 97 knjiga), sa stanom u Beogradu, desetljećima ne prestaje iznenađivati čitatelje pjesništvom, prozom, zatravljenošću Indijom, vjerovanjem u Sai Babu, duhovnošću koja je zapadnjacima često neshvatljiva i neprihvatljiva. O tome i mnogočemu drugome govori za Vijenac.


slika Snimio: Andrija Tunjić

Gospođo Krmpotić, u vašem smo stanu u Beogradu, okruženi mirisima Indije, afričkim obrednim maskama, tajanstvenim koptskim zapisima na platnu itd. No Indije ima najviše. Je li moguće postati Indijka?

Postati ono što voliš – da, naravno! Svatko bira ono što je već u njemu i što čeka da ga prepozna oko sebe. Najveći dio te svoje vlastitosti otkrila sam u vidicima, u otkrićima, u ekstazi indijske slike svijeta i čovjeka. A u drevnosti te kulture nalaze se mnogi zanemareni korijeni zapadnjačkih vrijednosti.

Arhetipi?

Ne, nego su to konkretna otkrića koja pripisujemo Heladi i Rimu, a koja su stigla iz Indije, zemlje koja je tada u odnosu na Zapad slovila kao zemlja obilja i nadahnuća, zemlja čarolije i znanja.

Velicijeh Indijah, kako je napisao Držić...

Zar nismo sve donedavno učili o Pitagorinu poučku kao o njegovu otkriću? Tek je 1999. službeno priznato i objavljeno da autor toga poučka nije bio Pitagora, nego njegov prethodnik, guru Budhayana. I decimalni je sustav djelo indijskih učenjaka. Jedan od njih (Lilavati) tvorac je pojma ništice. Tu je i gramatika, djelo Paninija, koji je živio vjerojatno stoljeće ili dva prije Krista. U svojoj gramatici Panini nabraja čak 68 prethodnika! Nadalje, u Ramayani, najstarijemu epu na svijetu, nalazimo opis letjelice, prijevoznoga sredstva kraljeva.

Leonardo da Vinci nije bio prvi?

Ni Ikar nije bio prvi! Pogon te indijske letjelice nije bila nafta ili nešto slično, nego ubrzanje titraja (vibracije) u materiji od koje je napravljen zračni brod. Opisano je kako se stanovitom ručnom napravom ciljano ubrzava vibracija u materiji te ona postaje lakša i sila teža sve manje djeluje na nju. Tako se brod diže do visine kad mu više ne treba potpora ubrzivača. O tome sam govorila u Skopju i poslije mi je prišao čovjek koji se predstavio kao fizičar istraživač. Rekao je: „Ovo što ste govorili, to mi radimo u laboratoriju.“

Još je jedan neobjašnjen primjer most potonuo između Indije i Šri Lanke. Satelit je snimio golemo istesano kamenje na dnu toga 30-kilometarskoga prolaza. U Ramayani je opisano kako se most gradio, a bez cementa i potpornih stupova.

Kako?

Opet s pomoću vibre. Na jednom kraju kamene grede upisan je slog Ra, na kraju druge grede pisalo je Ma. Zajedno tvore moćno ime Rama. Opisano u Ramayani. Mi odmahujemo rukom nazivajući to mitom, praznovjericom. Ali nikakav se drugi način prianjanja kamena o kamen nije otkrio, osim te nemoguće fantastike, privlačne sile smisla za smisao, vibre za vibru. Ovdje se valja podsjetiti na usklik-pitanje Nielsa Bohra: „Ima li tumačenja dovoljno čudesna da odgovara stvarnosti?!“

Što je od te davnosti baštinila današnja Indija?

Mnogo toga, bez obzira što se poslije onečistila britanskim svjetonazorom. Ali srećom, u pravi se čas pojavio nenadmašni genij Mahatma Gandhi. On je jedini svjetski vođa koji je revoluciju ostvario nenasilnim načinom.

Kako to Indijci postižu s obzirom na različite jezike, vjere, rase?

Riječ je o načinu života od pradavnih vremena, od vremena najstarijega svetoknjižja svijeta, Vede. Taj su način i cilj svojim životom uvijek iznova potvrđivali i obnavljali veliki učitelji te civilizacije. U Indiji se predaja najčešće događa in vivo.

Zašto je onda došlo do kasta?

Kaste su izopačenje prvobitne procjene o karakteristikama ljudi, prvobitne procjene o ljudskim darovitostima i sklonostima, koje potom određuju i čovjekovu ulogu u društvu. Poslije se ta procjena skamenila u društvene razrede, gdje se više nije gledalo na urođene sposobnosti, već na nasljednu pripadnost kasti. No ako razmislimo o temeljnim sklonostima i sposobnostima ljudi općenito, vidjet ćemo da je ta kvadratura (četiri kaste – duhovnici, političari, trgovci i službenici) i dan-danas prepoznatljiva u svakom društvu.

Kako se u Indiji moglo stvoriti i prožimati mnoštvo religija?

Indija, Bharat, jedna je od nekoliko matičnih civilizacija. Za razliku od staroegipatske, sumerske i majanske, koje su danas samo uspomene, Indija živi svoje prastaro podrijetlo. To je podrijetlo sveopći duhovni zakon i temelj, sanathana dharma. Dharma znači moralni zakon, a sanathana znači neprolaznost, vječnost. Ispod takva svoda svatko može imati posebne bogomolje, imena, obrede, vjerske organizacije, običaje. Zato je u Indiji posve prirodno da sve različitosti, kako religijske, tako i rasne i jezične, pripadaju pod isti svevišnji zakon.

Zašto onda sukobi između hindusa i muslimana?

Muslimani su, nadirući u Indiju iz srednje Azije, nadirali kao osvajači. Odnosno, kao rušitelji, protjerivači, zatirači. Taj je prvobitni trag još tu i tamo prepoznatljiv. No mnogi su se od njih priklonili indijskom načinu života, odnosno stajalištu da postoji jedan Bog, a da religija i crkava može biti koliko nam drago. Uostalom, mnogi su od njih taj stav posvjedočili djelima i riječju. Taj Mahal rječit je spomenik spoja hinduizma i islama, a Akbar je na svom dvoru okupljao ugledne pjesnike i filozofe svih boja. Akbarov unuk prevodio je i proučavao drevne indijske spise. Bila je to svojevrsna renesansa.

Jedna od stvari zbog kojih volim i poštujem indijsku civilizaciju jest činjenica da Indijci nikada nisu osvajali okolne zemlje. Naprotiv, okolni su otimali dijelove Indije (Punjab, Bangladeš), a da se Indija zbog toga nije zaratila. Uzor koji malotko ističe.


slika

Znači li to da je pohlepa došla sa Zapada?

Rekla bih da pohlepa i grabež provale iz čovjeka kad izgubi dodir sa sobom. Toga najviše ima kod osvajača i otimača. Naravno, pohlepe ima svuda – i na Zapadu i na Istoku, i u kući i u parlamentu.

Je li pohlepa nesigurnost u svoje Ja, u svoju duhovnost?

U biti je tako. To je otuđenje od vlastitoga Ja, koje je istovjetno s onim što zovemo Bogom, biti, istinom.

Imate li vi želje ikada se ikomu suprotstaviti?

Naravno, ali trudim se da to ne činim svađalački. Ne načinom kao da mene osobno netko napada, nego nastojim da u ime same stvari kažem ono što mislim i osjećam da je istina. Tako je postupao Gandhi. Da je krenuo nasilnim stilom kao Britanci, tada bi Britanci imali opravdanje da uporabe svoje puške i bombe u još daleko većoj mjeri.

Jesu li Indijci svjesni Gandhijeve veličine?

Jako su svjesni. Gandhi je u Indiji vječno i neugasivo nadahnuće. I ne samo u Indiji, tu su i njegovi nasljednici Mandela, Martin Luther King i još mnogi. Njegov je život istinska Biblija.

Kada smo dogovarali razgovor, rekli ste da biste htjeli razgovarati o nečemu o čemu se rijetko govori. Je li to ovo o čemu ste govorili?

Jest, djelomice. O drevnim otkrićima i znanjima Indije nerado se i rijetko zbori na Zapadu, iako su o tome govorili i tome se divili Kant, Goethe, Roland, Schelling, Tennyson, Twain i još mnogi istaknuti umovi Zapada. No mislim da bi se neke činjenice morale unijeti i u udžbenike.

Koja je razlika između znanosti Indije i Zapada?

U drevnoj Indiji znanost i duhovnost nisu bile razdvojene oštrom crtom, kao na Zapadu. Znanost i duhovnost Indije nisu samo sestre blizanke, one se prožimaju i nadograđuju. Njihovi najveći učenjaci ujedno su bili i ostali uzor duhovnosti. Takav je, primjerice, prethodni predsjednik Indije, prof. Abdul Kalam, učenjak, fizičar i poklonik današnjeg Avatara. Jednako i pretprethodni predsjednik. Jednako je i današnja predsjednica vlade Indije poklonica Sai Avatara. Ima li na Zapadu nešto tomu nalik?

A renesansno doba, renesansni duhovi?

Da, ali nažalost kratkotrajno. Crkva je odigrala ulogu zaustavljača, zastrašivača. Još bih rekla jedan podatak o školovanju u davnoj Indiji. Najstarije sveučilište na svijetu nalazilo se u Taksili, današnji Pakistan. Utemeljeno je u sedmom stoljeću prije Krista i brojilo je 10.600 studenata – to su podaci kineskoga pohodnika. Posebnost Taksile je u tome što je svaki guru imao, otprilike, pet učenika i nije govorio s katedre, već sjedio u krugu, zajedno sa studentima. Nadalje – nije bilo zapisivanja. Od njih valjda potječe misao: Zapisivanje je dobro za trgovce, ali je sramota za studente. Mislim da su količina znanja i sposobnost usredotočenja-i-pamćenja dosegnuli u Taksili vrhunac. I slavu – stoga su ih posjećivali učenjaci Istoka i Zapada, pa i osvajači poput Aleksandra i njegovih sljedbenika.

S obzirom na to, Indija danas svijetu baš ne znači puno?

Znači. Ona je primjer kako civilizacija može trajati tisućljećima! Pogledajte stari Egipat, Sumer, Maye, sve su to uspomene. O Kini ne znam dovoljno, pogotovo nakon Mao Ce Tunga – koliko je uspjela sačuvati kralješnicu svoje izvorne kulture. Živjela sam u Egiptu i obilazila uspomene nekadašnjice.

O tome pišete u knjigama Dijamantni faraon i Čas je, Ozirise.

Da. Obje su nadahnute udivljenjem prema onomu što je ostavilo svoj velebni trag u pijesku – trag, ali ne i živi korak. Isto sam doživjela i na jugu Iraka. I Teotihuakan – sve su to puste uspomene. Jednako je i na Yukatanu. Penjući se na piramidu u Palenqueu, sama, vidjeh da uokolo nema nikoga tko bi nešto znao o značenju, o razlogu, o povijesti te piramide samotnice. Indija je u tom pogledu iznimka. Tamo su i najstariji spomenici živi, ali ne samo kao grandiozne uspomene, već kao suvremena svetišta i sastajališta, čiji su značaj, povijest, simbolika i namjena poznati narodu.

Je li vas šokirao prvi susret s Indijom?

Ne, bila sam oduševljena. To je bilo još 1962. Ja sam znala kamo idem. Već sam bila prevela Tagorove Gitanjale i još ponešto. U ono vrijeme to se računalo u dekadenciju. No moja generacija pjesnika, krugovaši, istraživala je upravo zabranjene predjele. Moji dragi prijatelji, Antun Šoljan, Vlado Gotovac, Bepo Pupačić i drugi, znali su da se upravo na taj način borimo protiv tzv. zadane, partizanske, književnosti, koja nam je stalno dijelila ukore i packe.

To ste osobno osjetili?

Itekako! Kako sam pisala poeziju koja je bila drukčija od odobrene, bila sam im trn u oku. Kad sam objavila pjesmu Netko dolazi alejom niz mjesečinu, Ivan Dončević je napisao: „A ima među nama i takvih, koji pišu o nekome tko niz mjesečinu dolazi pa ne dolazi, pa dokle će tako…?“ Mjesečina je bila sumnjiv fenomen, a neizvjesnost je bila dekadentna.

Kako su vas pustili da odete u Indiju?

Dobila sam stipendiju indijske vlade.

Očito vam je to bilo suđeno?

Nedvojbeno! Tada sam radila na Radiju Zagreb, vodila sam emisiju Lirika i esej, plaća je bila odlična, društvo u redakciji također, moj stan iza ugla tadanje radiostanice, u Amruševoj. No jednoga dana zove me gospodin Ivo Hergešić, koji mi je, kako reče, po dužnosti objavio da indijska vlada nudi ekspertnu stipendiju, pa me eto on pita hoću li… Bez razmišljanja rekla sam da. Malo je zastao i onda upitao, nisam li možda pomislila na Inđiju, grad u Srbiji? Ha, ha! Onda smo se u nedjelju sastali na Filozofskom faksu, još i gospodin Rudi Filipović, obojica zgranuti zbog nekoga tko hoće u Indiju, gdje caruju amebe i kobre, komarci i bolesti. I da ne duljim, otputovala sam brodom u Indiju, kao da se vraćam u zavičaj. Jedini tko me od mojih prijatelja razumio bio je Vlado Gotovac. Čak je i napisao pjesmu posvećenu tom događaju. Pamtim jedan ljupki stih: „Čudo se sebi nikad ne čudi“.

Jednom ste izjavili: „Ja sam netko tko je pomoću riječi pokušao doći do nečega što se zove istinom“. Pa jeste li u Indiji došli do istine, ili joj se barem približili?

Mislim da sam svojedobno rekla da sam netko tko je riječima htio doprijeti do mjesta odakle je riječ došla. To mjesto je istina, Bog, ljubav, smisao, osovina, odnosno, Ono Nešto neobjašnjivo, neizgovorivo, a naj-stvarno. Poezija je najbliža tomu da ga nasluti, da ga pokuša izgovoriti, pokazati pravac. Riječ je plesačica oko neizgovorivoga. Volimo je, jer ne odustaje od nemogućega: da dokuči nedokučivo.

Govorite kao da ste prešli taj put.

Kad ga budem prešla, onda ću zašutjeti.

Rekli ste da je istina Bog, a Isus je rekao: Ja sam put, istina i život. Kako sve to istodobno živjeti?

Kako – pa nije u raskoraku! Naprotiv, svi ti nabrojeni pojmovi (istina, bog, ljubav, put, život) imena su i znakovi nečega što je Jedno i jedino.

Znakove treba znati dešifrirati.

Naravno. Ali ne samo intelektualno, nego cjelinskim odnosom, prilazom sa svih strana. I vlastitim iskustvom.

Vjeruje li onaj koji zna, ili onaj koji se boji?

Strah je teško nazvati vjerom. Tko se boji, taj vjeruje na silu.

A onaj tko sumnja?

Sumnja je vrlo često normalna stvar. Onaj tko sumnja odbacit će jednoga dana ili sumnju ili vjeru.

U svojim knjigama Bhagavatar i Avatar, pišući o Sai Babi, navodite primjere reinkarnacije, materijalizacije, bilokacije, u što ja, valjda kao loš vjernik, sumnjam.

Ovaj prsten na mojoj ruci Njegova je materijalizacija. I ona ogrlica tamo.

Poželjeli ste prsten i On vam ga je stvorio?

Da.

Prije rata ja sam Ga jednom vidio u Sarajevu, u Morića hanu.

Ha, ha, ha, ha!

Nikada nije bio u Sarajevu?!

Svega je jednom putovao na drugi kontinent. U Afriku. To niste znali?

Izgledao mi je kao Baba, mislio sam da je svjetski putnik.

Ali On se može materijalizirati gdje god hoće. Nebrojena su svjedočenja ljudi koji nisu uopće znali za Njega, a vidjeli su ga u svom kraju točno onakva kakav je za naše oči. U afričku prašumu stiže kao vrač-liječnik (svjedočanstvo uglednoga kirurga). Pa vi ste srećković, čovječe, a ne znate! Zašto vam se pokazao, tomu ima razlog. Možda je razlog taj da nakon dvadesetak godina saznate tko je s vama sjedio u Morića hanu?! Inače, Njegova vidljiva pojava donosi ljudima neko rješenje, poruku, ohrabrenje… Jesu li ga vidjeli i drugi u Morića hanu?

Ne znam. Bio sam sâm.

Aj! Čarolijaš!

Kad ste još 1980. bili kod Njega, jeste li od Njega što tražili?

Ja sam već imala čudesno iskustvo s Njim u Washingtonu i drugdje. Nisam došla kako bih se uvjerila da je On to što jest. Došla sam kako bih doživjela susret na ljudskoj razini.

Tada ste dobili prsten?

Ne, to je bilo 1988. Stigla sam u Njegov ašram s neutoljivom željom da mi daruje prsten. Jedna prijateljica koja je nekada radila u zagrebačkom VUS-u prezirno mi je rekla da trebam tražiti prosvjetljenje, a ne prsten ili bilo što materijalno. Ja se pokunjim i kažem: „Pa dobro, želim prosvjetljenje, a ako može, i prsten.“ I jednoga me dana pozvao na intervju, zajedno s jednom indijskom skupinom. U tom času mi na pamet nije pao nikakav prsten. Pogledao me, nasmijao se i upitao: „Što želiš?“ Rekla sam: „Želim Tebe!“ „Mene“, tobože se začudio. Onda se okrenuo drugima i rekao tonom ponosna oca: „Jeste li je čuli?“ Pred svima nama uzmahnuo je rukom, soba je bljesnula, svi su uzdahnuli od čuda i udivljenja… Ali ja sam gledala samo u Njega, prsten me više nije zanimao. On tada reče: „Ovo je za tebe. Zar nisi željela prsten?“ Pokazao mi je da zna moje misli i želje. I kad mi je nataknuo prsten na prstenjak, rekao je još nešto važno: „Ne zaboravi, i ovo je Bog!“ Pritom je pokazao na prsten.

Bog je sve ili ništa. Samo smo mi podijelili svijet na apstraktno i konkretno, na materiju i duh. Stoga – ne samo prsten koji mi je stvorio, već i prsten koji sam kupila, i prsten koji sam gledala u izlogu, svi su sačinjeni od tvari Boga, od vrhovne supstancije.

Zašto onda pohlepu za materijalnim proglašavamo grijehom?

Pa upravo zato što u materijalnom vidimo samo materijalno. Što ga ne prepoznajemo makar kao slovo ljubavnoga pisma. Što ga dijelimo od onoga što nema cijene. Onda nas ono udaljava od pravoga vidika, zarobljava nas, osiromašuje nas.

Često pišete da se čovjek mijenja. Mijenja li se doista današnji čovjek, ili je samo prijetvoran?

Mislim i osjećam da se u nama, ljudima ovoga iznimno važnoga vremena, negdje u bunaru nas samih, neke stvari burkaju, i da čekaju svoj trenutak svanuća u svijest. Avatar kaže da je ovo doba doba prijeloma. Zato je On tu u vidljivom obliku. Doba koje dolazi, oko godine 2020, doba je globalnoga duhovnog jedinstva. Još desetak godina… i čovjek će i brže i lakše poimati i prihvaćati ono što je bitno.

Znači li to da će sve više ljudi biti poklonici Babe?

Da, da. To su mnogi narodni vođe, ministri, učenjaci, suci, istraživači, umjetnici. I tisuće i tisuće službeno nepismenih, ali iznutra pismenih. Nedavno je Baba posjetio Delhi. Dva, tri dana trajao je svečani susret gotovo svih članova vlade s Njim. Na dan posvećen ženama, u ašramu, ponovno je bila i održala govor predsjednica indijske vlade. Govori se da je i Barack Obama Njegov sljedbenik. I da je to bio i Mihail Gorbačov, čija je žena posjećivala ašram. Ako je to uopće tako važno. Jedne godine u ašram su stigla i dva Eskima, i Baba je s njima razgovarao na eskimskom. Ima svakojakih iznenađenja.

slika

Kako su Eskimi saznali za Babu?

Pecali su kroz rupu u ledu i upecali Babinu sličicu umjesto haringe.

Kosi li se Babin nauk s kršćanskim?

Isus i Baba svjedoče isto. Kad Isus kaže: „Otac moj i Ja smo jedno“, On ne misli samo na sebe, već na sve ljude. On naglašava jednotu s Ocem. Osvijestiti to put je samoostvarenja, bogoostvarenja. Druga je stvar što je u nekim vremenima bilo potrebno neke stvari naglasiti više nego neke druge.

Što zapravo znači riječ avatar?

Taj pojam postoji samo u indijskoj teofilozofiji. Avatar možemo prevesti riječju Silaznik. Ne samo prosvjetljenik, i ne samo Sin Božji, duhovni velikan, već sam taj Jedan Jedini silazi u lik prepoznatljiv našim osjetilima. Pojave takvih Silaznika opisane su u Indiji likom Rame i, pet tisuća godina potom, likom Krišne. Svaki Avatar ima svoju ulogu u kozmičkoj drami, svaki ima svoj posebni naglasak na istom Evanđelju sanathane dharme, naglasak primjeren vremenu i stanju svijesti.

Zašto tri Avatara, a ne jedan?

Ta trojica simboliziraju tri određene epohe, i tri razine ljudske prosvijećenosti. Rama je živio u vremenu kad je na svijetu bilo tri četvrtine svjetlosti, a tek jedna četvrtina mraka. Taj se mrak pojavio prvobitno unutar obitelji. Rama je primjerom pokazao kako treba živjeti sin, brat, muž, udovac. Sljedeća epoha, Indijci vele juga, podijeljena je na dvije jednake polovice – koliko svjetla, toliko mraka. Stoga je neizbježan sukob. To je Krišnino bojno polje i Njegovo evanđelje Bhagavad Gita, Pjesma Boga. Naposljetku, naše je doba tročetvrtinsko u korist mraka – samo je jedna četvrtina svjetlosna – takvo je stanje na širem i daljem globusu. Stoga je današnji Avatar vidljiv i čujan ne samo u Indiji nego širom svijeta. Njegova uloga nije da presiječe, već da preinači, probudi, preodgoji. Da probudi u čovjeku ono bitno, ono što čovjek u sebi nosi kao rješenje, svaki čovjek, bio on akademik, nepismenik, svećenik, ratnik. Probuđen duh tada može promijeniti svijet.

Može li to svaki duh?

Da. To su i starozavjetni proroci, gnostički, esenski, sufijski i kršćanski isposnici, mudraci. Muhamed, sv. Franjo, i još mnogi, svi su oni došli da pomognu, da razmrse, da ohrabre.

Vjerujete li u zagrobni život?

Vjerujem u nastavak života, u reinkarnaciju.

Koliko stupnjeva reinkarnacije ima duh dok ne umre?

Dok ne umre? Duh ne umire. Umire potreba da dalje uči, da napreduje do vrhunskog sebe. Kada će to biti, kada će se dogoditi ta matura, to ovisi o brzini učenja.

I što onda biva?

Preporučujem meditaciju kao način pronicanja.

To vas pitam jer postoje ljudi koji bi htjeli vjerovati, a ne mogu…

Htjeli bi, a ne mogu? To je zato što im smeta misao, um.

Znači i znanost?

Naša znanost ustrajava na činjenicama, na njihovu povezivanju u propisanu sliku stvarnosti. Tada se čovjek osjeća udomljeno i donekle sigurno. Ali onda naiđe neko novo otkriće, koje zatrese tu sliku, i onda se brže-bolje traži zakrpa. Einstein lijepo kaže da bez religioznog iskustva nema prave znanosti. Isto govore Eddington, Millikan, Capra, Tesla, Niels Bohr i naš Davor Pavuna.

Kako to promijeniti – tu ovisnost o propisanoj slici stvarnosti?

Vidite li onih pet zbornika gore na polici?


slika

To su vaše knjige: Vrlina istine, Vrlina ljubavi, Vrlina mira, Vrlina nenasilnosti i Vrlina ispravnosti.

Sveukupno 4000 stranica. To je način i put i odgovor na vaše pitanje! Jedini način da promijenimo svijet jest da mijenjamo čovjeka.

Kako ga promijeniti?

Od mladih dana treba ga osloboditi straha od nepoznatoga, otvoriti ga za kreativni pristup i, što je najvažnije, za cjelinski i moralni stav. To znači: da se ne dijeli matematika od filozofije, intuicija od prakse, da se povezuju različiti, naoko čak nespojivi prilazi. Pritom je najvažniji moralni odgoj, odgoj u duhu ljudskih vrijednosti. Svaki od zbornika posvećen je jednoj bitnoj ljudskoj vrijednosti – počam od istine, do ispravnosti, do mira, ljubavi i nenasilnosti. Primjere u obliku basni, poslovica, anegdota, raznoraznih predaja, pokusa, igara, drama, skupljala sam godinama – od bušmanskih i sibirskih do Pančatantre i Ezopa, do zen-učitelja i Idrisa Shaha. Skupljajući to širomsvjetsko blago shvatila sam da je čovjek svuda i uvijek znao što treba i kako treba, čak i u vrijeme kamenih sjekira.

Idu li te vrline uvijek tim redom – od istine do nenasilja?

Da. Prva je istina. Ako ne znate istinu, ne možete postupati ispravno. Postupite li ispravno, mirna vam je savjest, u tom spokoju postajete osjetljivi (ja kažem sluhoviti) za jednu bitnu energiju u sebi, koja se čuje kad je mir u duši. To je energija ljubavi. Ona je stvaralačka. Ona povezuje. Kada se to doživi, onda čovjek ne može udariti na drugoga, nanijeti mu zlo, jer to bi bilo kao da bi vlastitom rukom ošinuo po sebi samu. Ovakve škole ljudskih vrijednosti postoje već u pedesetak država i njihovi su rezultati nevjerojatni, čudesni. Ne samo u akademskom pogledu nego i u pogledu ponašanja.

Čija je to zamisao?

Avatarova, čija bi bila? To je lijek za novo doba. Novi naraštaj već polako stiže na pozornicu. Avatarove su škole besplatne, besplatan je i Njegov univerzitet, jer je to dio Njegova obećanja da će tri stvari na svijetu za svakoga biti besplatne – voda, školovanje i liječenje. Stoga su i Njegove bolnice besplatne. Zato je uspio navodniti sušna područja svoga kraja, kao i opskrbiti pitkom vodom 14-milijunski grad Chenai (Madras) – što je indijska vlada godinama bezuspješno pokušavala riješiti.

Vratimo se istini, od koje naš svijet bježi. Zašto bježi?

Još su davno neki filozofi upozoravali na ograničenost propisanoga školovanja. Jeste li čitali Ortegu y Gasseta?

Čitao sam Pobunu masa.

U toj knjizi Ortega y Gasset oko 1920. piše o znanosti, odnosno o sustavu i kroju toga područja. Znanstvenici (biolozi, psiholozi, fizičari, arheolozi) to su ljudi, kaže on, kojima je dano da kopaju na jednom određenom mjestu i da svoje otkopine slažu uokrug iskopne jame. Mnogo njih tako i radi. Rijetki pogledaju što je onaj dugi iskopao i to povežu sa svojim iznašašćima! Umjesto toga nudi se još uža specijalizacija. To je Ortega y Gasset prepoznao kao poraz cijeloga sustava.

Rekli ste negdje da napisano ne ispravljate. Je li to posljedica inspiracije, ili ima veze s prosvjetljenjem, s Bogom?

Uglavnom ne ispravljam, pogotovo kad je poezija u pitanju. U kući u kojoj živim, iako mi je to radno mjesto, ne mogu pisati poeziju.

Gdje je pišete?

U vlaku, avionu, autobusu. I, naravno, na daršanu. Ta sanskrtska riječ znači vidik na nešto sveto. Na daršanu ove godine, o blagdanu uštapa, za 18 dana napisano je oko 200 pjesama.

Jeste li otkrili zašto pišete poeziju baš tada?

Da. Tada sam sama, tada mogu s Autorom ili sa sobom razgovarati. Taj razgovor je poezija. To jest, izravan dodir.

Da?!

A što je to tako čudno?

Koje mjesto u vašem životu ima sebstvo, koje razlikujete od jastva?

Uh, sebstvo je grozna riječ, guše je zdušno četiri suglasnika, sve jedan za drugim. Kod Ujevića sam našla daleko ljepšu riječ: sobost. U jednom stihu Ujević samotnik kaže: „Idem ja i moja sobost“. Što se tiče jastva, rekla bih da ono definira individuu, posebnost i neponovljivost ličnosti. Dok sobost nema takve posebne karakteristike, ona je svuda i uvijek isto. Sobost je atma.

Mnoge vaše priče, bajke, govore o idealnome, uče primjerima…

Jedan od velikana naše civilizacije rekao je da su bajke čista metafizika, ispričana jezikom ljubavi.

Govorimo o manama svijeta, a onda dođemo do zajedničkih vrijednosti. Kako je to moguće?

Pa valjda – kad voda dođe do guše, svi znamo viknuti. Što se tiče našega svijeta i vremena, uvjerena sam da je spomenutih pet vrijednosti nove edukacije upravo taj poziv za pomoć. Svijet treba drukčijega Čovjeka. Evo jednog ljupkog primjera. Jedan nadareni fizičar, Tajlanđanin (otkrio zbog čega se svi oni skupi moduli za Mars stalno razbijaju u dodiru s tlom), još kao mlad profesor doživio je od svojih studenata ponudu da on, profesor, ode na teologiju, umjesto da njima predaje fiziku. On je tada studentima predložio pravi znanstveni pokus. „Ako se pokaže da ste vi u pravu, ja dajem otkaz. Ako se pokaže da sam ja u pravu, tražim od vas samo da me slušate.“ Pristali su – kako i ne bi?

I što je bio eksperiment?

U dvije gredice zasadili su istu biljku, pod istim uvjetima, na mjestima s istom količinom sunca, vlage i zraka. Razlika je bila u tomu, rekao je, „što ćemo jednu gredicu voljeti, tepati joj, dok ćemo kraj druge samo prolaziti“. Naravno da su obje gredice dobivale istu količinu vode. I što je vrlo brzo pokazao pokus? Voljena gredica rasla je znatno brže i bujnije. U vrijeme cvjetanja imala je 48 posto cvjetova više od nevoljene. Studenti su se poklonili svom nastavniku. Upoznala sam tog čovjeka. Eh, da je takvih više!

U Brdu iznad oblaka opisali ste dio svoje tragične sudbine, smrt svoga sina…

Da. Dugo nisam mogla ni pomisliti na pisanje te knjige, koja je zapravo reportaža o životu i smrti, isprepletena divnim susretima, kako nad oblakom, tako i ispod oblaka. Pa ipak sam sve svoje dnevničke bilješke i sve zapise Igorovih snova nosila sa sobom u Afriku (moj muž, kojega sam upoznala u Indiji 1962, bio je diplomat prijašnje Jugoslavije). A u Gani je bilo stanje diplomatske utuljenosti zbog kojekakvih pobuna, policijskih satova i zabrana. Stoga više nisam imala izgovor da nemam vremena. Onda sam još dobila na dar električnu pisaću mašinu od prijateljice Indijke, pa sam sjela i napisala knjigu velikom brzinom, bez zastoja i ispravaka. Ta je knjiga Igorov dar onima koji se inače plaše i zaziru od čitanja knjiga – ona progovara o čudu jezikom svakodnevlja. Imala je šest službenih izdanja, ali ne izdanja od tisuću primjeraka, već od petnaest tisuća i još dvaput toliko, koliko ja znam.

Koliko ste knjiga napisali?

Dobrano preko stotinu, a objavila 97. Rijeka blaženstva koju sam zapisivala u ašramu 2002. tijekom tog jednog mjeseca, oko 250 pjesama, objavljena je u Zagrebu prošle godine kao moja 97. knjiga.

Napisali ste više knjiga nego velik broj hrvatskih pisaca zajedno.

Ja kažem da nisam spisateljica, već olovka. Olovka koja juri pišući i ne misleći što i kako.

Kako ste postali olovka?

Kada sam 1980. prvi put bila kod Babe, na odlasku sam Mu uručila papirić s molbom: „Daj mi Riječ.“ To se dogodilo bez razmišljanja, munjevito. Dotad sam imala objavljenih desetak tankih knjiga poezije, od kojih su jedna ili dvije bile sažetak prijašnjih, a za razdoblje od dvadeset i pet godina. U sljedećem razdoblju od 25 godina napisala sam 79 knjiga poezije, romane, drame, knjige eseja, životopise! Tu vam je odgovor.

Ne osjećate umor od pisanja?

Ne. Poslije Stoosmice, najveće knjige poezije u svjetskoj književnosti (11.664 pjesme, 5 kila i 3.000 stranica), mislila sam da ću zastati. Ali nisam. Stoosmica je posvećena Autoru. Kao što joj naslov kaže, stoosmica se sastoji od 108 knjiga. Ali brojimo je kao jednu. Inače Rijeka blaženstva ne bi bila 97. knjiga, nego 197.

Je li vas iznenadila nagrada HAZU za 108 x 108?

Možda je kod nekih akademika bilo postiđenosti što sam napisala više od mnogih njih zajedno, a nisam članica te ustanove. U razloge ne ulazim, premda ih slutim. Možda je knjiga nagrađena naprosto zato što je njezin kvantitet nezaobilazan, i što se takva kvantna senzacija nije mogla ignorirati. Akademici su posebni, užive se u svoj akademluk kao da je to kula u koju ne smije nitko osim njih. Često primaju ljude koji se fino ponašaju, a ne zato što nešto jesu. To je kriterij koji ne ugrožava one koji su već unutra.

Ideologije odavno u čovjeku nastoje zaposjesti mjesto vjerovanja, religije, obuzeti ga. Kako se danas oduprijeti ideologijama koje manipuliraju, lažu...?

Prepoznavanjem istine, razlikovanjem istine od privida.

Vjeruju li vam ljudi kada im to govorite?

Osjećam da vjeruju. Gdje god sam govorila, odziv je bio zanosan, iskren. Ti ljudi ne dolaze da bi ih se vidjelo, oni dolaze radi sebe, u ime svojega vlastitog puta.

A da se iz sfere duhovnosti vratimo u stvarnost? Da kažete kakva je stvarnost koja vas okružuje, ima li šanse da se ostvari duhovni dodir?

Stanujem na ovom brijegu koji nosi milo ime: Miljakovac. Zahvalna sam mu. Ne smatram ovaj kraj Beogradom. Eto koliko već sjedimo i pričamo, a jeste li čuli neki auto, neku gužvu? To je mjesto kakvo mi trenutno odgovara. No jednoga dana možda ću nešto slično naći u Zagrebu. U ovoj sam tišini dovršila još jedan svoj dug Bharat Mati, Majci Indiji. Knjigu bi trebala objaviti Školska knjiga. Knjiga se zove Portret Indije i ima 550 stranica. Ono što je važno, to je upravo onaj zanemareni dio povijesti, sve te iznimke i prvorođenosti koje nalazimo u civilizaciji Indije, sva ta prešućena čuda i otkrića. Među njima i jedno za nas najvažnije: Isusov boravak u Indiji, od njegove trinaeste do dvadeset i devete godine. Tu su nadalje grob i crkva apostola Tome kod Madrasa, budistički zapisi o Isusovu druženju s nižim kastama, o Njegovu povratku u Indiju poslije raspeća, o Njegovu grobu u Kašmiru... naprosto o drugoj slici kršćanske tradicije. Onoj koja popunjava prazninu Isusova životopisa, prazninu koja se u nas tumači radom u Josipovoj tesarskoj radionici.

Osim tišine na Miljakovcu, čujete li buku širega društva?

Naravno. Bolesnu buku.

Je li to ostatak rata?

Ne, rat nije uzrok, nego posljedica bolesti.

A što je uzrok?

U Beogradu se 1989. održavao internacionalni skup pisaca povodom 600 godišnjice Kosovske bitke. Svi srpski kolege veličali su taj datum, jedino je moj nastup zazvučao drukčije. Naslov moga priloga glasio je: Već je vrijeme da se historija ne ponovi. ( A ipak se poslije nekoliko godina ponovila!) Nakon referata prišao mi je jedan izraelski pisac i zamolio da mu objasnim o čemu je zapravo riječ na skupu. „Zašto srpski kolege slave datum izgubljene bitke s Turcima nakon koje su postali turski vazali? Ili ja ne razumijem o čemu se radi? Budući da ste vi jedina koji niste sudjelovali u slavljenju toga datuma, pitam vas…“ Zbunilo me to, možda zato što takav domaći stav meni nije bio iznenađenje. Znala sam i za poniženje Lazareve obitelji – sin u janjičare, kći, nevjesta osvajača. Pogledala sam kroz strančeve oči i shvatila da je nijekanje gubitka i poraza ukorijenjena sklonost i praksa ove zemlje. Taj kompleks, koliko vrijedi za pojedinca, vrijedi za pleme i za narod. I taj kompleks uzrok je agresivnih pokušaja da se on kompenzira.

Mislite da je to glavna boljka?

Da. To je ono što Adler naziva osjećajem manje vrijednosti. No tu su, hvala Bogu, mnogi sjajni i hrabri ljudi, koji ne pripadaju u spomenutu shemu. S mnogima od njih prijateljujem. Mnogi od njih promotori su mojih knjiga. Kad smo promovirali Stotinuiosmicu, koncertna sala na Kolarcu bila je puna. Zahvalna sam za takav dar.

Za vrijeme rata živjeli ste u Beogradu. Kakav je tada bio odnos prema vama?

Ništa mi se nije dogodilo, ali su slali prijetnje da će me na konjskim repovima razapeti i poslati preko Drine. Često sam putovala u Zagreb, putovanje bi trajalo i do 15 sati, preko Mađarske. No tada sam se usudila svašta. Na televiziji sam dvaput po sat imala emisiju o Sai Babi. Tada je to bio dovoljan razlog da me upucaju. Također sam sudjelovala u demonstracijama protiv rata. No u to vrijeme premalo je ljudi znalo tko je koga napao – informacije su bile protuslovne.

Rijetki su Srbi koji će priznati da su oni pokrenuli taj rat.

Da, ovdje se stalno zakovrtno govori o građanskom ratu. No nijedna puška, nijedna puška niodakle, nije zapucala na Srbiju.

Nedavno se u Hrvatskoj pojavila knjiga Jezik i nacionalizam, u kojoj autorica tvrdi da su hrvatski i srpski jedan jezik. Jesu li ta dva jezika jedan jezik?

Iskreno govoreći, mislim da su ta dva jezika odveć slična jedan drugomu da bi mogli biti dovoljno različiti strukturom, zvukom, podrijetlom. Čak i unatoč brojnim turcizmima u srpskom, i unatoč srpskoj sklonosti da se usvajaju strane riječi, kao da su one dokaz širine kulture. Što se tiče bosanskog – sličnost ni ovdje ne možemo nijekati. No države odlučuju kako će imenovati svoj jezik i do koje će ga mjere smatrati posebnim i samosvojnim. Treba se sjetiti da svi ovi jezici (slavenski) potječu iz sanskrta.

Tomislav Ladan jednom je rekao da se hrvatski 70 posto razlikuje od srpskoga. No ipak Srbi ne žele priznati Hrvatima posebnost njihova jezika? Je li i to posljedica spomenutoga kompleksa manje vrijednosti?

Mislim da jest. Svojatanje tuđih vrijednosti već smo doživjeli u slučaju Ruđera Boškovića i Ivana Gundulića, Dubrovnika i još koječega. Ima još fantazmagorija da je Aleksandar Veliki bio Srbin, da je perzijski Kir bio Srbin, i da je srpski jezik stariji od sanskrta, i da su Srbija i Indija jedine dvije zemlje na globusu koje se bore za opći mir. Nemojmo se onda čuditi zbog svojatanja.

Koliko imate dodira s današnjom hrvatskom književnosti i što o njoj mislite?

To su me nedavno pitali u Zagrebu. Ja pamtim davne dane kad sam se oduševljavala Ujevićem, A. B. Šimićem, Cesarićem, djelomice Kaštelanom, prvom zbirkom Vesne Parun… Uživala sam u hrabrosti Gotovca, u samosvojnosti Stanka Šimića. U Beogradu, prije ratnog ludila, objavljen je moj izbor Ujevića Ojađeno zvono, s predgovorom o kojemu mi mnogi iz Hrvatske rekoše da je među najboljima što je o Ujeviću napisano. Radila sam izbore i A. B. Šimića i Vesne Parun, a onda me vjetar žeđe za iskonima jezika i doživljaja otpuhao daleko... Mogla bih ovako reći: ja se ne bavim književnošću: ja pišem. Tim stavom nikoga ne podcjenjujem. Tim stavom ja samo kažem da i dalje stanujem u pustinjačkoj kolibi pisanja-i-zapisivanja.

Živjeli ste u Indiji, Egiptu, Americi i Africi. Razlike su velike, ali vjerojatno ima i sličnosti?

Razlike su zapanjujuće, a onda ispod njih prokulja sličnost. Ono bitno o čemu smo govorili – ljudska spoznaja o vrijednostima – to je manje-više osovina svake od ovih kultura. Uključujući, naravno, i one gdje je nepismenost stanje nacije. Jedno takvo nepismeno pleme u Sibiru ima priče istovjetne s našima (snaha ide na vodu da bi je zahvatila sitom). Afrika još nije dovoljno istražena. Uživala sam rujući po svim tim baštinama.. Jedna od naj-najljepših priča na koju sam u toj tražnji nabasala jest naša bajka Mala vila.

S obzirom na sve što ste govorili, ima li globalizacija šanse uspjeti?

A što je globalizacija?

Sve više diktat i monopol velikih i moćnih nad slabijima.

Ako je tako, onda se ne bi trebalo globalizirati. No ja vjerujem da će se stvari promijeniti, da će se pojaviti jedna opća i svesrdna suradnja, shvaćanje da će tebi biti dobro samo ako je i drugima dobro. Dakle, nova vizija, novi odnosi. O tome smo već govorili. Sada smo očito još svi zaraženi virusom materijalne dobiti. I zato nam je ponuda EU privlačiva. Zato smo i mi privlačivi EU. No to nije valjan razlog za istinsku slogu.

U Hrvatskoj su mnogi nezadovoljni šutnjom inteligencije, koja malo mari za narod. Što vi mislite o tom nezadovoljstvu?

Sigurno da ima mjesta sumnji ili upitu, pa i strahu. Uvijek ima razloga sumnjati u one koji vladaju, dirigiraju i odlučuju u jednoj velikoj zajednici. Koliko je toga prisutno u koncepciji EU, to ne znam.

Euroskeptik ste?

Ako je materijalna korist glavni razlog, tada to nije dovoljno za pravu slogu. Prava sloga bila bi kada bismo izbrisali velike razlike, prepoznali i otkrili ljudskost, kada bismo se razumjeli. Nisam sigurna da je EU sposobna prihvatiti različitost kao obogaćenje, kao radost, u to nisam sigurna.

Što onda mislite o ulasku Hrvatske u EU?

Čekam da svane doba bez virusa, doba kad će se razlike smatrati bogatstvom.

Vijenac 438

438 - 16. prosinca 2010. | Arhiva

Klikni za povratak