Život uhvaćen u kadru

Josip Grozdanić

Posvećen prije godinu dana preminulu snimatelju, redatelju i filmskom entuzijastu nepresušne energije Vedranu Šamanoviću, peti festival filmova snimljenih u jednom kadru ambicioznijoj je publici željnoj izvedbom inovativnih ostvarenja nekonvencionalnih formi, svježih ideja i art-usmjerenja ponudio velik broj kakvoćom ujednačenih kratkih naslova, pet intrigantnih dugometražnih djela kao i reprezentativan ciklus filmova jednog od najzanimljivijih novih svjetskih filmaša, darovitoga Filipinca Brillantea Ma Mendoze.

Kadar iz obiteljske drame Pucanj

Provokativni filipinski filmaš Mendoza

U konkurenciji glavnoga programa u kojem su prevladavali igrani i dokumentarni filmovi, uz poneki vrlo vrijedan eksperimentalni kratkiš i osebujni dugometražni eksperimentalni dokumentarac Pauza za ručak Amerikanke Sharon Lockhart, usporeni zapis zbivanja tijekom naslovne stanke za ručak jednog običnog radnog dana u čeličani Bath Iron Works u gradiću Bath u Maineu, zasluženo je pobijedio 11-minutni doks Odlazak španjolskoga filmskog i videoumjetnika Chusa Domíngueza. Riječ je o statičnom kamerom snimljenoj i crno-bijelom fotografijom realiziranoj filmofilskoj posveti prvom ikad snimljenu filmu Izlazak radnika iz tvornice braće Lumiére, djelu koje na emotivan, nostalgičan i razmjerno duhovit način progovara o sedmoj umjetnosti, njezinoj povijesti, tradiciji i suvremenosti te nekadašnjim i današnjim zvijezdama. Dok kamera bilježi izlazak gledatelja s posljednje večernje projekcije u španjolskom kinu znakovita naziva Kubrick, u riječima desetak djelatnika kina osuđena na skoro zatvaranje otkrivamo razmišljanja i stajališta ljudi čiji su životi od djetinjstva i prvih očaranosti pokretnim slikama ključno vezani uz film, koji pamte „najgoru zvijezdu klasičnog Hollywooda Errola Flynna“ i koji su bolno svjesni da su se okolnosti promijenile te da kino danas više ne posjeduje one romantične i gotovo mitske konotacije iz vremena njihovih mladosti. Nekad je odlazak u kino bio obiteljski ritual i djeci omiljen događaj, garniran proučavanjem crno-bijelih i prvih fotografija u boji te starih rukom slikanih plakata, kao i uzbudljivim iščekivanjem da se svjetla u dvorani pogase i da čarolija započne. Te čarolije odavno nema, okolnosti su se promijenile, a i kod samih djelatnika čiji se broj u međuvremenu sveo na jednu desetinu razvidni su mirenje sa sudbinom te mjestimična rezignacija i cinizam. Domínguezov je film efektna posveta gotovo posve iščezlim kvartovskim kinematografima, njihovu osoblju i nekim prohujalim vremenima.

Tematska raznovrsnost

Svakako vrijedi spomenuti odličan 12-minutni igrani naslov Događaj pred bankom švedskoga filmaša Rubena Östlunda, pobjednički kratki film ovogodišnjega Berlinalea. Temeljen na istinitim događajima, duhoviti prikaz neuspjele pljačke banke realiziran je u jednom kadru totala u kojem sudjeluje čak 96 osoba, a sve snimaju i glasovima u offu komentiraju dvojica znatiželjnih mladića. Bizarna zbivanja promišljeno su komponirana i pregledno orkestrirana, s osloncem na crni humor i apsurd. Crni humor, apsurd, montipajtonovski duh i groteska temeljna su obilježja i izvrsne igrane satirične komedije To sam ja, Helmut Nijemca Nicolasa Steinera, storije o dobrodušnom 57-godišnjaku iz naslova koji zahvaljujući ženinoj pogrešci slavi 60. rođendan. Helmut je miran i plah čovjek koji se ne usudi ništa prigovoriti supruzi te kojemu će se malograđanski svijet koji ga okružuje toga dana doslovno početi raspadati pred očima.

Što se tiče ostatka programa iz konkurencije, s iznimkom dvaju naglašeno žanrovski usmjerenih dugometražnih filmova, na istinitim događajima zasnovane triler-drame PVC-1 redatelja Spirosa Stathoulopoulosa i također prema istinitoj priči snimljene horor-drame Utihnula kuća Gustava Hernandéza te obiteljske drame Pucanj (One Shot) danske autorice Linde Wendel, sva ostala ostvarenja manje su žanrovski definirane, ali svakako iznadprosječno uspjele priče o senzibilnim pojedincima redovito uhvaćenima u prijelomnim životnim trenucima. Većina je filmova tematizirala ljudsku narav, egoizam, otuđenost i kompleksne intimne svjetove najvećim dijelom nezadovoljnih i nesretnih ljudi definiranih životnim okolnostima i vlastitim pogrešnim izborima i odlukama, koje nemaju hrabrosti ili mogućnosti mijenjati. Među 36 odabranih filmova bilo je i nekoliko ostvarenja koja počivaju na efektnim i duhovitim (filmofilskim) dosjetkama s optimalnim iskorištenjem raspoloživa vremena, a dominantna obilježja većine naslova bili su jasnoća vizije i zaokruženost pristupa, poznavanje medija filma i zrelost u obradi odabranih tema i priča.

Izvrsni Mendoza

Najjači mamac za široku publiku svojevrsnoga jubilarnog One Takea bio je ciklus filmova iznimno zanimljiva, produktivnoga, provokativnog i angažiranog filipinskog filmaša Brillantea Ma Mendoze. Kao jedan od najvažnijih novih svjetskih autora koji je tijekom posljednjih pet godina nanizao čak devet kakvoćom ujednačenih filmova i koji s Isabelle Huppert upravo snima deseti film, pedesetogodišnji Mendoza svojim djelima u sjećanje priziva talijanski neorealizam te uporno i neumorno čeprka po svakodnevnom (na samo) filipinskom životu te njegovom tamnom, grubom i neveselom naličju. Nekadašnji TV-profesionalac i redatelj reklama koji se na nagovor prijatelja donekle kasno prebacio u vode igranoga filma kao da užurbano nastoji nadoknaditi propušteno i energijom prispodobivom kakvu ambicioznom početniku što prije realizirati sve priče koje su se dugo taložile u njemu. Osnovno je obilježje njegovih ostvarenja naglašeni dokumentaristički postupak dodatno pojačan notiranjem uličnoga života i hvatanjem gdjekad zaglušnih zvukova s ulice koji filmovima daju osobitu dimenziju autentičnosti. Dakako, pored pulsirajućeg socijalnog realizma i beskompromisnosti u ostvarivanju zacrtanih ciljeva, tu su i manje ili više suptilno postuliranje likova s ruba društva, nezaziranje od šokiranja gledatelja eksplicitnim nasilnim (Kinatay) i(li) erotskim prizorima (Servis) u želji da što se učinkovitije izazovu njihove reakcije i emotivni angažmani, pedantan rad s glumcima i postizanje sugestivnog ozračja te pripovijedanje priča smještenih u vrlo specifičnu kulturnu sredinu s gdjekad apostrofiranim etničkim motivima.

Kako sam Mendoza ističe u intervjuima, on tendenciozno bira teme i priče koje mainstream-redatelji zaobilaze ili u njima ne vide dovoljno potencijala za film, a oblikuje ih u djela koja često izmiču konvencionalnim definicijama filmske režije i stila, u potpunosti se prilagođavajući odabranim sižejima. U želji za formiranjem prepoznatljivog i inovativnog vlastitog vizualnog, redateljskog i cjelovitog filmotvoračkog rukopisa Mendoza izbjegava na Filipinima popularne melodrame i angažiranje zvjezdanih glumačkih imena, a kada se i odluči na takvo što, kao u sjajnoj psihološkoj egzistencijalnoj (melo)drami Baka (Lola) u kojoj surađuje s veterankama filipinskoga glumišta Anitom Lindom i Rusticom Carpiom, maksimalno izbjegava žanrovske konvencije te glum(i)ce prisiljava na posvemašnje podređivanje njegovim zamislima. Spomenutu Baku, priču o dvjema siromašnim staricama koje će zbližiti tragičan događaj u kojem je unuk jedne od njih ubio unuka druge, držim najuspjelijim među šest zasad odgledanih Mendozinih filmova, a pored dosljedna izbjegavanja patetike i upadljiva moraliziranja kao osobita vrlina izdvaja se iznimno učinkovit izvedbeni minimalizam, podjednako u profiliranju protagonista, njihovih intimnih svjetova, obitelji i okruženja, kao i u davanju šire slike zajednice u kojoj su ljudi zbog siromaštva prisiljeni na gaženje osobnoga dostojanstva i posezanje za korupcijom. Nakon što nekako isprose novac za pokrivanje troškova sudskog ročišta, dvije će bake i njihove obitelji silom prilika pristati na mirenje, jer nisu kadre platiti dugotrajan sudski proces.

Dok je opora naturalistička krimi-drama Kinatay, za režiju koje je Mendoza nagrađen u Cannesu, donekle precijenjena, preporuke je svakako vrijedna egzistencijalna drama Posvojeni sin. Storiju o za autora tipičnoj skromnoj obitelji koja na državnoj plaći živi od svojevrsne socijalizacije siročadi koja čeka usvajanje odlikuje začudan dokumentaristički nezainteresiran i prividno neemotivan pristup, gdje se tek bilježi svakodnevica porodice koja doznaje da će dječačića na njezinoj četverogodišnjoj skrbi uskoro posvojiti američka obitelj. U privremenoj surogat-majci osjećaji se talože i mijenjaju bez vidljivih vanjskih manifestacija, da bi tek na samu kraju eksplodirali u napadu nekontrolirane nemoći i očaja. Najkraće rečeno, Brillante Ma Mendoza briljantan je filmaš!