Zahrđali šarm

Kada je Vasilije Jordan počeo slikati pedesetih godina prošloga stoljeća, dva su bitna utjecaja djelovala na njegovo stvaralaštvo: nasljeđe nadrealizma u nelogično supostavljenim motivima i slikarstvo Miljenka Stančića, čiji se utjecaj može vidjeti u dojmu sfumata, kao i u blagim i mekim sjenama. Jordanovi svjetovi kombiniraju nasljeđa Giacomettijevih skulptura fantastičnih prostora (poput malih modela za scenografije); de Chirica i njegovu ljubav za fragmentarnost i prikaz ljudskih likova kao objekata (skulptura, lutaka ili mašina); Stančićevu rasvjetu i za sebe karakteristične boje: sepijastocrvene, nijanse boje hrđe ili svijetle nijanse smeđe, koje su osnovni ton većine njegovih platana. Razlika je između radova nastalih na početku autorova stvaralaštva i novijih u pokušaju prikazivanja većega prostora. Na početku slikarske karijere umjetnik je slikao komorne motive, mrtve prirode (Lutka, Zavjetni zid) ili fantastične eksterijere artikulirane nekim objektom u pozadini relativno blizu ravnine platna, a kako je vrijeme odmicalo, na njegovim se platnima sve više počela pojavljivati praznina koju ritmiziraju ljudski likovi ili objekti.

Cartolina postale, 1980.

Što nam Jordan pruža osim repetitorija nadrealizma? Činjenica je da su zbog tonalne ujednačenosti i riznice motiva koji najčešće simuliraju ikonologiju „građanstva 19. stoljeća“ (dame u haljinama, gospoda u frakovima, bicikli s velikim kotačem, detalji zagrebačke arhitekture tog stoljeća) njegove slike vrlo svidljive i dekorativne (ponekada i pretjeruju u želji da se svide). Atmosfera slika jedinstven je Jordanov pečat, no problem je što se njegov stil nije bitno mijenjao, osim već spomenute težnje za prikazivanjem sve većeg prostora (ali i ona je bila u zametku od sama početka) od trenutka kad je taj kolorit sazrio pa sve do danas. Dobiva se dojam da umjetnik radi na traci varijacije već iskušanih motiva. Moguće je poetizirati ad infinitum o sjetnim i nostalgičnim osjećajima koje ta platna bude u nas i treba priznati da su u izazivanju tih osjećaja ona vrlo uspjela. No kao što zahtjevnijega čitatelja ovog teksta ne bi zadovoljile tri kartice mojih poetskih i agramofilskih asocijacija, tako i posjetitelj ove retrospektive ne može dobiti veću estetsku satisfakciju. Kada se dođe do polovice izložbe, uočava se repeticija motiva i postupaka, atmosferičnost gubi na svježini, poželimo vidjeti nešto novo. Onda nas izložba iznenadi izletom u miješane medije: dvama slikama slikanim na violinama. Koliko se god to nekomu jednom možda činilo duhovito ili zanimljivo, riječ je o prilično prizemnom postupku s pretencioznom svrhom poetizacije (delikatnost violine, sjetnost Jordanova naslikanoga svijeta) i izložba je zaista mogla bez ta dva eksponata.

Ono što pada na um dok gledamo ta ušećerena platna jest njihova sceničnost. Jordan je mnogo bolji scenograf negoli slikar pa zato i njegove slike djeluju kao scenografije za kazališne predstave. Na izložbi nisu prikazani njegovi scenografski crteži, ali taj umjetnik nažalost i nije imao veću scenografsku karijeru (u nedavnom intervjuu u Nacionalu spominje samo dva scenografska izleta).

Estetika koja se provlači tim platnima dosadnim, upornim apostrofiranjem građanštine u krajnjem učinku pruža sve potrebne sastojke malograđanštine: pozivanje na prošlost, svidljivost, stilsku anakronost, sepijasti kolorit, kao asocijacija na stare fotografije, potpuno predvidljive motive: od nosoroga i Venecije do lutaka i ruševina koji sugeriraju (po redu): egzotiku, putovanja (ne predaleka), intimnost, svijest o prolaznosti. Zapravo, pada na pamet uradak nešto starijega nadrealista: film Diskretni šarm buržoazije Louisa Buńuela. U tom filmu strukturiranu u nekoliko priča koje se odmataju kao snovi unutar snova protagonista, pripadnika pariške diplomatske buržoazije, redatelj se na duhovit način s pomaknutom nadrealističkom logikom izruguje njihovoj malograđanštini i objelodanjuje njihove vrlo loše karakterne osobine, koje pod krinkom sna djeluju kao njihova podsvjesno potisnuta strana, možda čak i savjest. Slike na ovoj retrospektivi doimaju se kao nešto čime bi svoje salone punili ti Buńuelovi likovi koji nemaju ni diskrecije ni šarma. Jordanovim slikama svakako ne nedostaje (malo)građanskoga šarma (agramerski štiha), ali ipak ne bi im škodilo malo više diskrecije u bombardiranju slatkastim kostimiranim lutkicama, kočijama i biciklima, jer: imamo več genung porcelanskih beba u salonu, fala lepa.