Uzrečica

Vozdra! Kaže meni nekidan gazdarica: Jani, vremena se literariziraju. To ne sluti na dobro. Umjesto da narodu kažu što ga ide, kao što je nedavno učinio Ustavni sud, bacaju se na mikrofon sa zalihom uzrečicâ. Te „Psi laju, a karavane prolaze“, te „Tko pod drugim jamu kopa...“, te „Tko kukuriče, završi u loncu“ (izrekli: Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Andrija Hebrang). Gazdarice, kažem ja, vrati diplomu. To su, da prostiš, poslovice. Najobičniji opći rječnik toga tvoga jezika lijepo kaže: „Sažeta, gramatički dovršena izreka, kao izraz životnog iskustva ili mudrosti.“ Pa jer svi ti tvoji govornici imaju barem životnog iskustva (o mudrosti ne bih), znaju za kojom će tzv. kratkom formom posegnuti. Čuj, Jani, kaže ona, nemoj ti mene vraćati na ispit iz teorije književnosti, koja je u moje doba obuhvaćala i te vajne forme, nego mućni bistrom si glavicom. Ta se raja fura na ostatak definicije, ono mudrost. Blebnu ono čime će zatitrati pivom anestezirani korteks tipusa iz Jebonošca Donjeg i ušesa mice pod viklerima u salonu Samo vaš skalp. To ti je proizvodnja metafizičkog srha, alias frissona, kozmičkog trenutka sjedinjenja s biračkim korpusom koji razabere da govornik ili -ica sudjeluje u, štono riječ, zajedničkoj mudrosnoj riznici, te mu, govorniku ili -ici, isti taj korpus otud može vjerovati bezostatno. No dobro, kažem ja, imam svoje mišljenje o frissonu i retoričkim, te općenito kapacitetima tih koje citiraš, ali što je s uzrečicama? Ćopio ja jope jedan od onih tvojih rječnika, a on kaže: „Stalna veza riječi, često sintaktički nedovršena, koja se ponavlja i općenito je poznata, obično sadrži sliku ili alegoriju bez izravne poruke.“ E, nije mi to trebalo. Gazdarica se razgalila načisto, krenula mudrosloviti s takoreći emotivnim nabojem, a meni žmehke, ne kužim ni tekst ni kontekst.

Jani, bigliše ona, uzrečica je nešto bez čega ne ide npr. preferans. (Tu sam zatražio time out, skoknuo na net i na brzaka naučio da je to kartaška igra za igrača komada samo i jedino tri, da se igra s 32 karte, mađarice ili one Piatnikove, da ima čvrsta pravila i figure – ili se potonje zovu nekako drukčije? – i da je, ukratko, za čovjeke koji takvo što vole super zanimacija. Vraćam fajl gazdarici, neka iskaže što imade.)

Preferans je, nastavlja ona, igra koja može i smije biti govorljiva. Ne kao onaj božemprosti poker, gdje je jedini cilj opelješiti protivnike. Pref se, doduše, itekako znade igrati za novce, ali unaprijed znaš koliko u jednoj partiji možeš izgubiti ako baš nisi hazarderski papak (rjeđe znaš koliko možeš dobiti), jer se prethodice utvrdi iznos poena. Ovo tek toliko da neupućeni ne bi pomislili da je posrijedi kanasta ili remi – iako se, navodno, i te dosadne igre mogu oplemeniti igranjem u nekakvu lovu. Svakako, u prefu verbalni aspekt nije zabranjen, akoprem u stalnim igračkim postavima zna ići na živce, jer akteri ne uspijevaju izmisliti išta što već nije znao kazati, na priliku, moj blagopočivši djed Vaclav. Tako npr. „Govno dao, drek dobio“ ili „Dabogda da ti djeca tako davala“, kad subjekt zamijeni talon. Novajlija čak znade potonje blebnuti čim zaviri u podijeljene mu karte i adut... što zna biti šarmantno, ali s jačim igračima po nj pogubno.

U dramatičnim situacijama zvanja partnera ne biste li viribus unitis srušili nosioca igre, ovaj znade promrsiti: „Dabogda skupa plesali pred crkvom na lancu!“ Pa ispadne kako ispadne. Veoma često zna se čuti ona lascivna „Zu kurz für die Gnädige“, kad prije posljednjega svoga štiha shvatite da ste prekratki u adutu, a upustili ste se u igru ili u zvanje partnera i posljedice. (Janika mi suflira da moram prevesti, jerbo se danas u Croatii njemački ne zna: dakle, „prekratak za milostivu“).

Da je pref rajska igra, svjedoči i jedan vic. Preveden na hrvatski, glasi otprilike:

Došao na rajska vrata Ivan Pavao Drugi. Sveti Petar ga legitimira, on kaže kako se zove, a Sveti Petar otpovrne: „Žao mi je, mi trebamo trećeg.“

E sad, hoće li se vlčs. Miklenić zapjeniti sproću zloporabe imena Božjeg poslanika na zemlji... moguće je. Taj se pjeni kad god mu izlazi glasilo.

Za (koliko mu se znaju navade) dobrano honoriranu pjenidbu pod geslom „desnije od mene je samo zid“ zaprisegnuti mu je parnjak Tihomir Dujmović u Večernjem. Upregnete li povećalo, uveselit će vas prilog iz Feral Tribunea („Dr. Tihomir & Mr. Dujmović“, br. 732, 27. IX. 1999), koji javlja kako rečeni Slobodnu Dalmaciju opskrbljuje političkim komentarima s minus predznakom glede svega lijevog, a Deutsche Welle komentarima sa suprotnim predznakom. Frajer znao znanje, i imao konto. Ne znam drži li ga Deutsche Welle i danas.

Gazdarice, ajd se skini. Svi znaju da dugo pamtiš i štošta znaš, ali budi ovaj put dama.

P. s. Ako je vjerovati Jutarnjem listu (a nije mu baš uvijek), u Hrvatskome saboru, onom iznad kojeg je navodno samo Bog (katolički, jakako – ne valjda oni gulanferi koje štuju Zulukaferi ili, božemprosti, neki od onih dva koji bdiju nad nekim hrvatskim manjinama), frcale su 27. listopada i poslovice i uzrečice, a i dječje pjesmice. Molim lijepo: „Ili ori ili se ostavi pluga.“ (Stjepan Milinković); „Tko lopovu gleda kroz prste i sam je lopov.“ (Dinko Burić); „Nije lijepo i nije zgodno kad mačku zapadne teleća glava.“ (Ivan Bagarić); „Okoš bokoš i napravi nešto kokoš.“ (Josip Salapić). E, taj mi stihek nije dao mira, pa sam opet skoknuo na net i uvjerio se da on zapravo glasi: Okoš-bokoš prdne kokoš. Pjesmica, s još stihekâ, regionalno je, jelte, diversificirana, na najplemenitijim linijama multi kulti. Fakat su tete u vrtićima gore od tetâ iz PZP-a (= Postrojba za pripust u jezični raj rvacki): pa barem za sitnu dječicu papir mrči tko god se sjeti, u pravilu se autocenzuriravši i prenebregnuvši tzv. prostote. Doduše, po kojoj je definiciji to što je učinila kokoš, a čine to i pripadnici i -ce moga roda, o čovjecima da i ne govorim, prosto alias vulgarno? Zar im je milije imati zatvor, pardoniram, začep – danas se naime opstipacija zove upravo tako, pokazala mi gazdarica letak neke ozbiljne veterinarske klinike, koja napućuje što brižni čovjeci imaju činiti kad nastane Začep u kunićâ?

Ipak, uvaženi zastupnici i -ce, inclusive gospojo im predvodnice, zabrinut da vam fundus ne presuši, podastirem nekoliko nadasve uporabivih poslovica/uzrečica/izreka, uz svoje anotacijice.

Tko ne radi, ne treba ni da jede.

Paaažljivo s ovom, jerbo bi vas mogla zgoditi kano bumerang (osim onog čika Lesara, za kojeg bih glasovao ne trepnuvši, samo da me pripuste).

Što se mora, nije teško.

Što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra.

Idealne za obraćanje kratkovidnim štreberima i štreberesama. Kudikamo su točnije u obratu... a baš ih takve obrnute prakticirate, uvaženi itd. (osim čika Lesara i srodnih mu iznimaka).

Rakija ubija.

Psovka je narodna sramota.

Idealne za predizborno peglanje imidža si svoga u smjeru neporočnosti.

Obje objavljene 1930-ih u nekom glasilu za pranje puku mozga. Naslušavši se koliko je pogubna domaČa brlja, preporučujem tranziciju na viski ili konjak, plus psovačinu (ipak) tipa vepar mater.

U se, na se i poda se.

Idealna za obraćanje oportunistima. Zapravo poziva na isključenje i mozga i morala, ali se hipokritski maskirala.

Šapoljub i -mah,

Janika

priposlala: gazdarica, točnije robinjica, Giga Gračan

Foto: Želimir Brala