Umijeće običnoga

Niz nagrada za kratku proznu formu koje je Tanja Mravak (1974) osvojila i prije svoje prve knjige nagovijestio je autoricu koja ima što reći. Počelo je s nagradom Ekran, da bi je zatim u prozne godišnjake uvrstili Jagna Pogačnik i Miljenko Jergović, slijedila je druga nagrada na splitskom Pričiginu, a niz priznanja kulminirao je nagradom Prozak. Upravo posljednja nagrada u nizu osigurala joj je prvu knjigu objavljenu nedavno u Algoritmu pod naslovom Moramo razgovarati.

Vrlo brzo čitatelju knjige sastavljene od petnaest priča postaje jasno zašto je Tanju Mravak prepoznalo više različitih ocjenjivačkih sudova i čime je zaslužila knjigu. Krajnje svedene u izrazu, minimalističkim književnim sredstvima – onima koja se i ne zapažaju, priče djeluju kao da su isječene izravno iz stvarnosti, bez posrednika – njezine priče naizgled su preslik svakodnevice. Aristotel je govorio kako drama ne govori o onome što se dogodilo, nego o onom što se moglo dogoditi. U pričama Tanje Mravak imamo osjećaj da se sve to događa svakodnevno, posvuda oko nas, jedino što na neki neobičan način iz svakodnevnoga Mravakova uspijeva stvoriti uzbudljivu priču. Premda ljudsko otuđenje, nesporazumi i nemogućnost ozbiljna razgovora koji bi nešto razriješio dominiraju pričama, u njima povremeno probija i snažna emocija, najčešće nerealizirana i neizgovorena, zbog okolnosti u kojima se živi. Emocije su najčešće rezervirane za muškarce i žene s kojima ona ili onaj koji voli – ne dijeli život. Suživot donosi tišinu i nesporazum, banalnost i neurozu, a potencijalna strast i emocija postoji negdje drugdje, kao nagovještaj koji se ne može realizirati. Priče najčešće ne govore o veselim situacijama, ali im ne nedostaje humora i, svim nesporazumima unatoč – ljudske topline.

Cijela zbirka, kako joj i naslov sugerira, govori o potrebi ljudi da komunikacijom riješe neki problem. No nakon godina provedenih zajedno ljudi često probleme umjesto razgovorom pokušavaju riješiti šutnjom, pa je zbirka zapravo niz komunikacijskih šumova u kanalu, baš onih koji prate svakodnevni život. Ljudi govore ne jer bi imali nešto reći, nego da bi odšutjeli bitno. Izbjegavanje razgovora, čak i kad se razgovarati mora, vodi u pregršt rečenica kojima se ne govori baš ništa bitno, a koje jako dobro svi poznajemo iz života.

Protagonisti ove literature su sve osim književnih junaka, to su ljudi obični da običniji ne mogu biti. Odakle onda u sudarima tako običnih, svakodnevnih, predvidljivih i poznatih ljudi Tanja Mravak uspijeva iscijediti dramu, njezina je pripovjedačka tajna, koja je osim nagradama rezultirala i ovom zbirkom čije mnoge priče zaslužuju mjesto u antologiji kratke forme.

Narativni sustav i dijalozi koje gradi Tanja Mravak mnoge će podsjetiti na Čehova. Ni u njegovim pričama ili dramama naizgled se ništa ne događa, karakteri su nam tako dobro poznati iz svakodnevnoga, nedramatičnog života, a opet – sve pršti od latentne dramatike. Baš kao i u Čehova i sinjska je spisateljica kadra ni iz čega napraviti priču. Razgovor para o kupnji glazbenog uređaja ili registraciji automobila, svakodnevni životni dijalozi u vrijeme trajanja dnevnika na televiziji, sve one ljudske priče toliko nezanimljive klasičnoj literaturi da u njoj nisu ni nalazile mjesto, ovdje su narativna građa. Proza prema definiciji iz građe svakodnevice izvlači dramatične momente, preoblikuje ih na način koji od života stvara umjetničko djelo. Ništa od toga ne nalazi se u ovim pričama. Dok ih čitate, ostajete fascinirani činjenicom da je nešto toliko nevažno kao ono što se protagonistima ovih priča događa predmet umjetničke obrade, a ono što zapanjuje jest osjećaj da Moramo razgovarati iz toga ništa gradi kvalitetnu literaturu. Kako ni iz čega napraviti priču, Tanja Mravak zna bolje od bilo koga. Čitajući knjigu prepoznajemo sebe i svoje partnere, susjede, rodbinu, prošli smo kroz takve situacije i nikad u njima nismo vidjeli materijal za umjetnost. Nepostojanje onoga što u knjigama prepoznajemo kao književni stil moglo bi nas uvjeriti da i sami ovako možemo svoju svakodnevicu preoblikovati u prozu. E, pa ne može, u toj naizgled beskrajnoj jednostavnosti ove su priče prozni haiku, koji minimalističkim sredstvima dosadnu svakodnevicu pretvara u dramatičnu situaciju vrijednu književnosti.

Autorica često progovara u ich-formi, ponekad je njezin pripovjedač muški, ponekad je to žena, jednom ona (onaj) koji dominira, drugi put onaj koji je podređen. Različite perspektive svakodnevne situacije predstavljaju iz različitih uglova, a u rijetkim situacijama kad je pripovjedač u trećem licu ostaje dojam da ni on ne zna nešto više od samih likova te proze. U jednoj priči (Rame, koljeno, ležaj) konstrukcija potpuno počiva na dijalogu, posuđujući dramska sredstva. A u tako reduciranoj formi koju ispisuje Tanja Mravak upravo se dijalog nameće kao najjače sredstvo: sažet i naizgled savršeno svakodnevan, on više skriva nego što pokazuje. Ono najvažnije, baš kao u Čehova ili Carvera (kad već govorimo o prozi), ostaje neizrečeno i stvara dramatiku. Banalni razgovor postaje dramsko tkivo, a u svakodnevnoj komunikaciji odavno potrošene riječi otvaraju prostor psihološki složenim situacijama.

Tanja Mravak svojom prvom zbirkom otkriva se kao virtuoz pretvaranja banalne svakodnevice u književnost. Ona je kadra svaku situaciju, ma koliko obična bila, pretvoriti u književnu građu. Nakon iščitavanja ovih petnaest priča čitatelj ostaje zapitan nad činjenicom kako je netko u stanju naizgled ni iz čega, nevidljivim književnim postupkom, iz banalnosti napraviti zanimljivu književnost. A to je pitanje na koje smo i u slučaju Čehova rijetko imali odgovor.