Tri Srbije na četiri stupa

Andrija Tunjić

Koliko je prošlost doista prošlost? Vidi li se ona u sadašnjosti kao prošlost ili pak kao budućnost? Koliko u prošlosti sudjeluje duhovnost, onaj dio ili djelić koji prošlost čini ljudskom, prihvatljivom humanom čovjeku i svakom čovjeku koji prošlost ne shvaća kao ogradu, tor, jednoumlje, isključivost? Te i mnoge druge misli, asocijacije, strahovi i sjećanja vrzmaju mi se u glavi dok u vlaku čitam knjigu Filipa Davida Svet u haosu i približavam se Beogradu nakon više od dva desetljeća, kada sam zadnji put bio u tadašnjoj prijestolnici dviju propalih Jugoslavija.

U meni se prepleće, sudara i bori mnoštvo misli, razočaranja i iskustava, svega o čemu su pisali hrvatski emigranti u Beogradu: A. G. Matoš, Miroslav Krleža, Jozo Kljaković i mnogi drugi manje znani i značajni. Misli se otimaju onima koji su Beograd obožavali zbog „škembića, janjećih crevca na žaru, sarme i srpskog pasulja“, koji ga doživljavaju preko kultnih kavana: Tri šešira, Cara Dušana, Ima dana, hotela Moskve i Mažestika, opiru se samozvanim hrvatskim mudolozima kojima je odlazak u Beograd ili javljanje odatle često bilo tribina s koje su slali poruke koje su se poslije pokazivale tragičnima.

Oni i dan-danas sanjanju nekakvo kulturno bratstvo-jedinstvo ili „pobratimstvo lica u svemiru“, a sve koji u to sumnjaju proglašavaju mrziteljima srpstva, natražnjacima i ognjištarima. Iz Beograda agitpropovski nameću nekakav jugokulturni prostor u koji iskustvo sumnja jer nikada nije postojao, a oni bi ga kao nekrofili htjeli izgraditi na romantičnim ostacima umrlih fantazija i svoje jednoumne isključivosti. Sebe smatraju izbaviteljima stanja u koje nas sami guraju jer tako spašavaju svoju nezajažljivu pohlepu za incidentima, uspjehom, slavom i novcem.

Sa svim tim kao popudbinom, naročito otežalom iskustvom posljednjega rata, približavam se Beogradu kroz sivi, tmurni, jesenski srijemski krajolik, „urešen“ kućama bez fasada, sivim, često korovom obraslim i gotovo u zemlju zabijenima, ali i romskim straćarama s mnogobrojnom djecom koja pozdravljaju vlak, valjda i mene, mahanjem ruku, velikim otvorenim očima i širokim osmijesima.

Prije je bilo bolje

Ulazak u grad usporen je radovima na pruzi u prigradskim beogradskim naseljima, a onda posve zaustavljen u Novom Beogradu, odakle mi se pravi, stari Beograd čini poželjnijim, daljim, mističnijim. Nakon pola sata vlak kreće, prelazi nekadašnju austrougarsku granicu o kojoj su sa strahopoštovanjem pisali Matoš i Krleža, prelazi Savu i nakon sedam sati vožnje od Zagreba ulazi u željezničku postaju koja nije kakvom je pamtim, nego je puna korova i starih vagona, ofucana poput ostarjela kicoša kojemu je od svega ostalo još samo uspravno tijelo.

Na izlasku iz stanice osupnuli su me: gužva pred autobusnim stajalištima odakle se došljaci razmile po Beogradu, rijeka automobila i pogled koji je tražio ono što sam nekada pospremio u pamćenje, a što nikako nije moglo ispod šoka koji me je zapljusnuo kao val koji izbaci iz ravnoteže.

U svu tu zbunjenost ulazi taksist i nudi prijevoz. Koliko je do Makedonske? Sedam eura. Može za pet. Nek bude šest. Čim sam sjeo, pitanje: Odakle si, burazeru? Iz Zagreba. Pa nema veze, moramo se pomiriti, ljudi smo, život ide dalje. Čudan smo narod mi Srbi, nikad nam nije dobro, a kada je loše, onda govorimo da je prije bilo bolje.

Poslije smještaja kod prijatelja, ručka i kratkog odmora izađem na ulicu, promijenim eure u dinare, 1 euro je 105 dinara, i zaputim se prema Kalemegdanu, koji obvezno posjetim. Odatle uživam u pogledu na ušće Save u Dunav i panorami koja se širi prema ravnici, tu se susrećem i s turskim Beogradom, s muzejom artiljerije kojom se Srbi diče, ali tu sam i nekako bliže Zagrebu. Subota je, Kalemegdan je pun odraslih i djece. Dva starija Crnogorca, iz razgovora saznajem da su nekadašnji oficiri JNA, govore o kolegi koji svaki dan odlazi na grob umrle žene, jedan spomenu Pavla Strugara, koji je rođak tom udovcu, a koji je u Haagu osuđen za ratni zločin u Hrvatskoj. Nije pristojno prisluškivati, ali to nisam mogao ne čuti.

Zgrada SANU

Spuštam se prema Sabornoj crkvi i Patrijaršiji, sadašnjem stolnom mjestu Srpske pravoslavne crkve, gdje ću, nadam se, s nekim iz SPC-a razgovarati o duhovnosti i kulturi sadašnjeg srpsko-srbijanskoga društva. Za desetak minuta već sam u Skadarskoj ulici, u kojoj je na broju devet do sredine prošloga stoljeća živio Ivo Andrić, i pred hotelom Moskva izađem na Terazije. Zaputim se prema Hramu svetog Save na Vračaru, Srbi tvrde najvećoj pravoslavnoj bogomolji na svijetu, prođem Jugoslovensko dramsko pozorište, a prije hotela Slavija na zidu jedne kuće pročitam grafit: Kad prestaneš da budeš čovek postaneš Evropljanin.

Tu su jedni do drugih pečenjarnice u kojima se može jeftino i brzo pojesti roštilj i štandovi knjiga. U odnosu na naše tu su cijene i trostruko manje, mogu se kupiti i Mein Kampf i Protokoli sionskih mudraca i mnoge druge „zabranjene“ knjige.

Iza leđa hotelu Slavija na brežuljku stoji Hram, čija se kupola vidi iz mnogih dijelova Beograda. Osvijetljen imponira veličinom i bijelim mramorom. U još neuređenu unutrašnjost svraćaju vjernici i dobronamjernici poput mene, mole se, hvataju dojmove, udovoljavaju znatiželji. Svratila su i dvojica mladića, od kojih jedan reče drugom: „Hvala Bogu da je i pravoslavlje shvatilo da mora graditi ovakve hramove. Dođe mi da zaplačem kada ovo vidim, majke mi!“ Vjernici prilaze ikonama, ljube ih, križaju se, neki triput dodiruju pod pa se križaju, čine veliku metaniju, veliko pokajanje.

Mala crkva pored Hrama puna je vjernika, najviše mladih, među njima je i Romkinja s jednim djetetom u naručju i drugim pored sebe, zvirla, kao da traži nekoga tko ne dolazi. Bogoslužje traje sat i pol, ne dočekujem kraj nego izlazim na svježi zrak, izlazi i mlada djevojka, govori u mobitel koji usmjerava prema jeki zvona da bi ih sugovornik što bolje čuo.

Na deblu i oglasnoj površini ispred Hrama u oči pada oglas koji vjernike poziva na hodočašće na Kosmet početkom prosinca koje će trajati tri dana. Na kraju oglasa molba da ne idu oni koji će praviti incidente, jer se tamo ne ide zbog politike nego radi duhovne potpore tamošnjim Srbima.

Na povratku u centar, ispred knjižare Srpske književne zadruge, ususret mi dolazi zgodna, lijepo odjevena mlada majka koja dječačiću od možda četiri godine kaže: Ako ne budeš dobar, bit ćeš Šiptar! Zgranut time žurim u Makedonsku, u katoličku isusovačku crkvu svetog Petra. Na svetoj misi, koja se zbog obnove održava u dvorani pokraj crkve, desetak starijih žena i jedan dječak. Do kasno uvečer zapisujem viđeno i pitam se je li to ono što sam očekivao.

Sutradan, u nedjelju, oko devet sati opet sam kod Sv. Petra, ali ne u Rimu, na misi za strance, govori je na engleskom jeziku don Vinko Maslać pred sedmero stranaca, koji su, možda griješim dušu, nekako predaniji obredu i propovijedi od domaćih. Iz crkve odlazim prema Trgu, gdje kupujem hrpu novina: Politiku, Večernje novosti, Danas, tjednike Vreme, Pečat, Nin, o istim problemima pišu različito i kontradiktorno. Hrvatsku lingvisticu Snježanu Kordić, autoricu knjige Jezik i nacionalizam, koja tvrdi da su hrvatski i srpski jezik jedan, Vreme i Pečat unisono podržavaju, s tim da je antihrvatskiji tekst u Pečatu, koji uređuje Milorad Vučelić, Miloševićev ljubimac. Dojam je da srbijanski mediji, koji su itekako utjecajni, i dalje Hrvatima arbitriraju, nastavljaju jezični velikosrpski unitarizam. S tim dojmom ispred spomenika knezu Mihajlu, simbola srpske državnosti, čekam Filipa Davida i ne uspijevam komunističku prisutnost toga spomenika ne usporediti s komunističkim micanjem spomenika banu Jelačiću.

Poslednji primerak „nepostojećeg” Memoranduma

Filip me vodi u kafić jednog Albanca, gdje me upoznaje s Dragoljubom Todorovićem, odvjetnikom koji je zastupao vukovarske žrtve u procesu četnicima i paravojnicima koji su osuđeni za zločine na Ovčari, zatim branio i zastupao žrtve srpskih zločina na Kosovu, napisao Knjigu o Ćosiću, a uskoro će objaviti knjigu Zločin je dokazan, koja nepobitno dokazuje da je Srbija stajala iza ratova u bivšoj Jugoslaviji.

„Da sada netko kaže, idemo u rat, 30 posto Srba prijavilo bi se kao dobrovoljci, jer ne mogu podnijeti da su izgubili rat s Hrvatima i jer žele veliku Srbiju“, kaže Dragoljub. Mislim da sadašnja srbijanska vlast nije takva, kažem mu, na što dodaje: „Srbijanska vlast je proeuropska, ali su antieuropski: opozicija, intelektualci, SANU i Crkva. Četiri stupa srpskog društva: SANU, Crkva, politika i Crvena zvezda, odnosno navijači, vladaju Srbijom. Svi su oni protiv EU, NATO-a, Hrvata, Albanaca. Ćosić BiH smatra srpskim teritorijem, a on je najvažniji savjetnik Borisa Tadića. Veliki utjecaj na ovdašnju Srbiju imaju pridošlice iz Hrvatske i BiH, koji su klaustrofobični. Iako su osumnjičeni za zločine na prostoru Jugoslavije 80 posto Srbi, politika stalno vrši pritisak na međunarodnu zajednicu da se krivnja izjednači. Ja ne vidim perspektive.“

Dragoljub govori glasno da ga čuju i koji ne bi htjeli, što me čini pomalo nervoznim. Mislim, a što ako nas slušaju baš oni koje proziva i optužuje. Slušam ga s nevjericom i mislim da je to pretjerivanje nekoga tko možda nije objektivan, tko apostrofira ekstremnosti. Na trenutak pomislim kako je to pokušaj da me se fascinira objektivnošću koja je zapravo subjektivno viđenje nečega što jest nenormalno, ali možda ipak nije tako morbidno.

S Filipom odlazim do Televizije Srbije vidjeti posljedice NATO-ova bombardiranja, a onda se, nakon rastanka, svraćam u crkvu svetog Marka, gdje su upravo Vranjanski trubači svirkom dopratili na vjenčanje par mladenaca. Prije ulaska u crkvu mladenka baca buket koji hvata djevojčica Romkinja, što ljuti djevojku iz pratnje koja nije uhvatila buket pa traži da se bacanje buketa ponovi.

Odatle, pokraj nekadašnje federalne skupštine, uđem u Ulicu kneza Miloša i njome se spustim do nekadašnjeg sjedišta JNA i vojske Srbije, koje su 1999. bombardirale NATO snage zbog izgona Albanaca s Kosova. To se namjerno ne popravlja, govore mnogi, jer se želi svakoga upozoriti na „agresiju NATO-a na Srbiju“.

Jugonostalgija

Uvečer sam u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, zvanom i Jugodrp, ime koje nije samo dosjetka nego pojašnjava na koji su način komunisti uzimali umjetnike iz cijele Jugoslavije kako bi formirali reprezentativni teatar. Istu stvar primijenili su na sportaše i mnoge druge važne osobe koje su trebale stvoriti novu naciju zvanu Jugoslaveni. Jugoslavenima se bavi i večerašnja predstava Rođeni u Yu, koju je režirao sarajevski Bošnjak Dino Mustafić.

Pred garderobom nenadano susrećem teatrologinju Jelenu Lužina, koja je u Beogradu jer radi monografiju o prvakinji JDP-a, „o našoj Istrijanki Mariji Crnobori“. Priča da je svaki dan s Marijom, pregledavaju fotografije, kazališne knjižice, kritike i eseje. „Riječ je doista o sjajnim kratkim esejima koje je pisala, bit će to iznenađenje kada monografija iziđe početkom ožujka u Puli“, oduševljeno govori Jelena.

Dok se čeka početak predstave, gledatelj ispred mene gledatelju do sebe s nostagijom priča o davnoj nogometnoj utakmici Partizana i Zvezde. Je li takva i predstava Rođeni u Yu, koja samo što nije počela? Scena je limeni tunel u čijoj je dubini klavir, a na početku scene prema publici je okrenuto devet stolaca. Nakon što su glumci izrecitirali svoj matični broj, ustali su sa stolaca, malo ih nakosili i zapjevali Hej Slaveni, himnu bivše države, na što se diglo pola gledališta, a mnogi su i zapjevali. Svaki od glumaca ispričao je osobno iskustvo iz Jugoslavije, mišung djetinjstva, ljubavi, ponešto političkih činjenica, a najviše stereotipije u kojoj je prvo mjesto udijeljeno Hrvatima, koji su krivi i za što nisu mogli biti krivi. Predstava je, ako se zanemari nostalgija, kazališno neintrigantna, više loš recital nego imalo dojmljivo kazalište. Šteta dobrih glumaca.

SANU, Brana Crnčević i Svetislav Basara

Ponedjeljak je osvanuo kišan. Ulice su pune auta i ljudi, koji su nekako mrki, sivi, tmurni, zabrinuti. Prije odlaska na razgovor s Vesnom Krmpotić, koja živi u južnom dijelu Beograda, svraćam u SANU, pokušavam dogovoriti susret s nekim od čelnika. Vratar me spaja s gospođom koja se ne predstavlja, a kojoj kažem da želim razgovarati s nekim iz vrha Akademije o bilanci sadašnjega kulturnog, naučnog i duhovnog stanja te o perspektivama u budućnosti. Obećava da će javiti što je dogovorila, a ja žurim na razgovor s gospođom Krmpotić. Iz autobusa kojim se vozim na jednom zidu čitam grafit: Kosovo bez hrane i vode, a u Beogradu se razgovori o pederima vode. Što je u razgovoru o sebi i duhovnosti srbijanskoga društva rekla Vesna Krmpotić, pročitat ćete u sljedećem Vijencu.

Uvečer opet kazalište, Kir Janja Stevana Sremca, u Narodnom pozorištu, koje taj dan slavi 160 godina postojanja i koje je s tim povodom otvorilo svoj muzej i veliku izložbu u kojoj se spominju imena mnogih velikana koji su radili u njemu, među njima i hrvatskih; redatelja Branka Gavelle, skladatelja Krešimira Baranović, ispod fotografije Brune Bjelinskog piše da je bio koreograf, a ne skladatelj.

Knez Mihajlova ulica u Beogradu

Predstava je korektna, stilizirane scenografije i realistične glume, režirao ju je Egon Savin, a ističu se Predrag Ejdus kao Kir Janja i Nada Blam kao njegova žena. Nakon predstave odlazim u Klub književnika, u Francusku 7, u mitski klub i sjedište dvaju društava književnika: Udruženja književnika Srbije i Srpskoga književnog društva, možda sretnem nekog znanca. U polupraznom restoranu, u njegovu lijevom dijelu, sâm za stolom sjedi Brana Crnčević. Da mu priđem ili ne priđem? U sjećanje mi navire priča o njegovu posjetu Društvu hrvatskih književnika, kada je pijan prisutne nazvao ustašama. Možda bih slično prošao i ja. Odustajem. Poslije, dok šetam Skadarlijom i stojim pred Tri šešira, kamo je često zalazio Matoš, prigovaram si što nisam prišao i pitao ga isto što i druge. Otići ću sutra. Kada sam se vratio u sobu, čitao sam Majmunoopisanije Svetislava Basare, satirične priče u kojima ironizira udbaše i velikosrpske mitove.

Dva društva književnika

Utorak je prohladan i manje kišovit, čak se oko podneva iza oblaka pomalja sunce. Žurim u Francusku 7, isto pitanje kao Akademiji i Crkvi postavljam tajnicima dvaju društava: prvo na katu Mirošu Vukadinoviću, tajniku UKS-a, a onda u prizemlju Dušku Novakoviću, tajniku SKD-a.

Vukadinović počinje konstatacijom da je današnje vrijeme nepovoljno za kulturu i duhovnost „jer je svet u nekoj vrsti kolapsa, duhovnoga i materijalnoga, a ponajviše političkoga, u kojem nam politika istoriju, koja je mračna, čini još mračnijom pa nam je nepodnošljiva ne samo istorija nego i sadašnjost, iz koje nemamo kuda. Živimo u nekoj vrsti duhovne izolacije, koju provodi politika“. Izolaciju kulture politika provodi, misli on, mizernim financiranjem. Priča da je kultura u zadnje dvije godine dobila triput manje nego prije, da je država za međunarodne susrete pisaca dala samo sedam tisuća eura, da honorare ne plaća 95 posto novina i časopisa, da je paraliziran otkup knjiga, da se poezija gotovo ne može objaviti te da politika reducira umjetnike na političke istomišljenike koji obilaze sajmove i dobivaju nagrade, da se najviše objavljuje prijevodna književnost „od koje pola ne bi trebalo prevoditi na srpski jezik jer je mnogo slabija literatura od naše“... Zaključuje da politika ne poštuje kulturu i umjetnost.

Odgovarajući na isto pitanje Novaković govori da se „ne može razgovarati o kulturi i kulturnom identitetu u Srbiji ako se ne govori o ambijentu njihova stvaranja“. Isto tako, nastavlja, ne može se reći da se u „poslednja dva desetljeća ništa nije promenilo, ali promene su spore“. Krivac je ekonomija, a glavni je razlog nekonzumiranje kulture. Odgovor završava pričom o njemačkom pjesniku koji je pitao Ericha Honeckera, tadašnjega šefa komunističke partije istočne Njemačke, čita li njegove pjesme, a on je odgovorio da je lirika „nepotrebna na sadašnjem stupnju razvoja socijalističke Njemačke“. Zaključuje, „moguće je da se taj model uvukao i u Srbiju“.

Na pitanje zašto je došlo do cijepanja UKS-a i formiranja SKD-a, tajnici govore različito. Vukadinović kaže da je cijepanje posljedica političkih previranja i interesa, jer od 180 članova SKD-a trideset nisu i članovi UKS-a, a samo je deset tražilo brisanje. Zatim dodaje: „Mi nismo veliki nacionalisti, to je besmislica, imamo u članstvu puno pisaca nesrpske nacionalnosti. UKS je opcija svih književnika u Srbiji, dok program SKD nije tipično srpski, neću reći da je antisrpski, ali bolećivi su prema Evropi.“

Novaković pak tvrdi da je do cijepanja UKS-a došlo zbog postojanja dviju vrsta pisaca, ne u vrijednosnom smislu, nego u načinu provođenja etike i estetike. Interesi pisaca koji su formirali ovo udruženje tamo su bili ugroženi, pa su morali tražiti izlaz u modelu koji zagovara proeuropski model suradnje.

Tri Srbije

Opet idem u SANU. Vrataru kažem da nisam dobio odgovor na jučernji upit i da bih opet htio s nekim razgovarati o mogućem susretu s nekim iz vrha SANU-a. Telefonski me spaja s gospođom koja se predstavlja kao gospođa Kažić, ista pitanja i isti moji „zahtjevi“. Na kraju joj kažem kako uza sve srpsko gostoprimstvo i susretljivost ne bih volio napisati da me nisu htjeli primiti. Uzvratila je da tako ne bi trebao misliti te da će učiniti sve da mi s nekim ugovori sastanak. Nakon dva sata javlja da je dogovorila sastanak s jednim od čelnika Akademije i dala broj tajnice toga akademika. Tajnica je pitala akademika koji me odmah pozvao. Čim sam ušao pita: Vi iz Venca? Iz Vijenca. Iz Vienca? Iz Vijenca. „Tamo je letos bio jedan razgovor u kome je neki lingvist rekao da srpski jezik nije štokavski.“ Da, to je akademik Radoslav Katičić, ja sam radio taj razgovor. „Dobro je da razgovaramo o duhovnosti i kulturi, treba obnoviti dijalog, ali treba imati na umu reči patrijarha Germana koji je rekao: Ako smo kršćani moramo da oprostimo, ali ne smemo da zaboravimo“. Želi da mu ne spominjem ime, nego samo da napišem kako je riječ o akademiku dobre volje... U redu, kažem, samo bih vas zamolio da me primite sutra jer imam u dva zakazan dogovor, od kojih je jedan u Patrijaršiji. „Dobro, onda sutra u isto vreme“, rekao je akademik.

Prije Patrijaršije svraćam u kafić Galerija, vlasništvo bivšega košarkaša Dragana Kapičića, čiji je otac Jovo general Udbe i tvorac Golog otoka. Tu se upoznajem s grupom svojevrsnih disidenata, od kojih većina tvrdi da sada postoje tri Srbije, jedna proeuropska, druga pročetnička i treća koja čeka da se prikloni pobjedniku.

O Srpskoj pravoslavnoj crkvi ovisi u kojem će trenutku koja strana pretegnuti, tvrdi dr. Mirko Đorđević, profesor književnosti, kritičar, prevoditelj s četiriju stranih jezika i jedan od dobrih poznavalaca SPC-a. To potvrđuje, kaže on, i sadašnji lom u SPC-u koji je izazvao raško-prizrenski vladika Artemije, koji je „raščinjen“ zbog neslaganja sa sadašnjim patrijarhom Irinejom jer je patrijarh na liniji Tadićeve politike. Spekulira se da bi Irinej mogao pozvati Benedikta XVI, i to u Niš, gdje bi se susreo s patrijarsima, carigradskim Bartolomejom i ruskim Kirilom. Tada bi opet Srbi mogli reći da je „ceo svet Srbija“, s ironijom kaže dr. Đorđević. Nakon kraće stanke dodaje: SPC se uvijek prilagođavala. Tako je za vrijeme Drugoga svjetskog rata 1942. ispred Saborne crkve primila ustaško izaslanstvo, koje je predalo mošti cara Lazara i Stevana Šiljanovića, metropolita koji je stolovao u Sremskim Karlovcima, te prsten monahinje Jefimije, koje su donijeli iz krušedolskog manastira. Pavelić je poslao poruku: „Šaljem vam ove svetinje kao dar hrvatskoga naroda kako neodgovorni elementi ne bi oskrnavili svetinje“, ustaški zapovjednik polaganjem oružja na zemlju odao je počast, a Milan Nedić održao ushićen govor dobrodošlice. O tome vam piše u dosta knjiga.

Akademik dobre volje

Kada se radi o duhovnosti srpskoga društva, trebali ste ovdje doći prije sto godina, kaže nekadašnji urednik Pravoslavlja, paroh Radomir Rakić. Zatim me vodi u redakciju, gdje dobivam šest brojeva Pravoslavlja i nekoliko brojeva Misionara. Nakon toga idemo u njegov ured, gdje nam se pridružio protojerej-stavrofor prof. filozofije dr. sci. Dimitrije Kalezić, koji je govorio o filozofiji, o razlikama srpskoga i hrvatskoga jezika, o nelogičnosti koje još nisu riješene, o osiromašivanju jezika nelogičnim značenjima.

Poslije večere do kasnih sati čitam Dnevnik samoće Vidosava Stevanovića, koji mi je poklonio Dragoljub. Osim što piše o osobnoj samoći, Stevanović piše i o mnogim srpskim intelektualcima koji nisu odoljeli zovu velikosrpskog šovinizma, o raskidanju prijateljstva s Dobricom Ćosićem, o Danilu Kišu, Mirku Kovaču, Filipu Davidu, koji su bili na suprotnoj strani.

Srijeda je, dok ujutro obilazim knjižare, od kojih su neke otvorene do kasno u noć, u kojima su knjige mnogo jeftinije nego u nas, a neke zbog malog prometa i zatvorene, razmišljam o jučernjem susretu u Akademiji i čekam skori. U zakazano vrijeme srdačno me prima akademik dobre volje i veli: „Kada je osnovana Matica srpska 1826, njeni osnivači, njih sedam, potpisali su se ukrug kako niko ne bi bio prvi, a prvo načelo bilo im je prosvješćenije naroda. Kao akademik dobre volje, nadam se da ćete me tako predstaviti, želim govoriti o lepim stvarima, a ne kritikovati. Ima puno stvari koje su dobre, a o njima se malo zna, i mnogo loših stvari o kojima se puno zna. Moramo jedni drugima pružiti ruku, ali ne smemo zaboraviti reči patrijarha Germana koji je rekao: Ako smo kršćani moramo da oprostimo, ali ne smemo da zaboravimo. To se dovoljno ne zna i to će sigurno biti kritikovano od onih koji dovoljno ne znaju. Dobro i zlo postoje od početka sveta, ono je prisutno i trajat će stalno. Dobro se može postići ljubavlju. Druga Božja zapovest glasi: ljubi bližnjega svoga, meni je svaki čovek bližnji. Iako se istine različito interpretiraju, može se naći zajedničkoga“. Pa, što je istina o Memorandumu, pitam. „Jedna je istina i ne može se interpretirati različito, to nije etički, nije moralno. Velika Srbija i Memorandum nisu stav Akademije. Druga stvar su pojedinci koji se lično mogu da bave tim problemom. Stav postaje kada Predsedništvo i Izvršni odbor nešto zaključe.“

Na kraju mi je darovao knjigu nepostojećeg Memoranduma, „poslednju na srpskom“. Nakon toga opet sam u Parijaršiji, ovaj put razgovaram s protojerejom-stavroforom prof. dr. sci. Dragomirom Sandom, profesorom katehetike i kršćanske pedagogije. Odmah mi kaže da je moje pitanje široko, da je ove godine u Srbiji na prvom mjestu vojska, a ne Crkva kao prošle, „što je pomalo neobično za društvo koje se izjasnilo vjerničkim, u kome veruje više od 90 posto“. Na vjeronauk ide 56 posto Beograđana, a preko 90 posto Šumadinaca. Tvrdi da je obnovi duhovnosti pridonio ulazak vjere u škole, ali i vjerski život drugih naroda u okruženju, da su doseljenici bolji vjernici, a najbolji su iz Bosne. Ali bez obzira na brojke, pita se koliko je stvarnih vjernika, s obzirom da su „u komunističkoj Jugoslaviji Srbi bili najveći ateisti“. Na kraju dodaje: „Ako se pravoslavni i katolici ne budu približavali, bit će sve ugroženiji novim sektama i pokretima tipa new age.“

Egzistencija na rubovima

Jedan od predvodnika alternativne kulture u Srbiji, Saša Ilić, književnik i jedan od četiri urednika književnoga podliska Beton u dnevnim novinama Danas, autor triju knjiga: zbirke priča Predosećanje građanskog rata 2000. te romana Berlinsko okno i Pad Kolumbije kaže da je „duhovno i kulturno stanje Srbije katastrofalno jer nije došlo do neophodnih reformi, koje su opstruirale komunističke institucije, jer Ministarstvo kulture održava mit iz Miloševićeva vremena što onemogućava afirmaciju drukčijih vrijednosti u kulturi“. Za UKS kaže da je funkcioniralo kao desno, pridruženo krilo Miloševićeve politike i da je potpuno militariziralo kulturu te da nije došlo do lustracije. Zato, tvrdi Ilić, alternativna scena, književna i svaka druga, ne participira u državnom financiranju i egzistira na rubovima društva.

Četvrtak je, dan mojega povratka u Croatiju i dan zbirnih dojmova. Oni koji pišu o Beogradu kao novom središtu jugokulture, a sve ne vide, nagovaraju nas na neizlječivu bolest. To će reći svaki imalo samokritični Beograđanin koji vidi i osjeća njegovu stvarnost. To mi je govorila većina sugovornika, prijatelja i znanci s kojima sam se viđao i družio u nekoliko „njihovih“ kafića koji su mjesta koliko njihove istine toliko i mjesta mojih novih otkrića. Slušao sam njihova nezadovoljstva, razočaranja, ljutnje, nevjericu u budućnost sadašnje Srbije, ali vidio i osjećao reakcije ljudi susjednih stolova koji su sve čuli, a ponašali se kao da ne čuju. U Zagrebu tako ne bi bilo! U Agramu bi se mnogi dignuli, brzo odmaglili i pazili da ih tko ne vidi u blizini gdje se govorilo protiv ustaljenog, propisanog mišljenja ili službenog političkog stava.

Zadivljen sam što sadašnjost brine domaćine, a vjerujem i one koji su čuli naše razgovore. Vjerojatno su u sebi mislili kako drukčije nije ni tamo odakle sam došao. Ipak postoji razlika: ja sam u tom strahu živio prije njihova. A i dosta sam čitao Matoša i zapamtio da se misleći čovjek ne smije bojati kritičkih misli. S osjećajem s kakvim je Matoš živio u Beogradu, o čemu je mnogo pisao, spremam se kući. Idući na vlak prolazim pored Mažestika u kojem je odsjedao Krleža i ne mogu a da ne pomislim na brojne komunističke egzekutore i udbaše koji još dolaze da se, kako mi reče jedan disident, sretnu s duhovima žrtava. Na takve misli nagone me i obnovitelji jugokulture, koje sve više otkrivam u Stevanovićevu Dnevniku, koji čitam dok se vozim prema Zagrebu.