Tolstoj: traganje

Jasmina Vojvodić

Lav Nikolajevič Tolstoj ruski je prozaist, dramatičar, publicist, pedagog i mislilac. Tako širok spektar djelatnosti pripada čovjeku koji je živio prilično dug život, doživjevši pune osamdeset i dvije godine. Rođen je 1828. u Jasnoj Poljani u Tulskoj guberniji, a umro 1910. na željezničkoj postaji Astapovo (danas Lav Tolstoj) u Tambovskoj guberniji. Tolstoj je bio grof, potomak staroga plemićkog roda, ali mogao se pohvaliti i kraćom vojnom karijerom na Kavkazu i u Krimskome ratu 1855. Vizualizirajući njegov lik, najčešće se sjetimo portreta koje su stvorili veliki majstori poput Kramskoga, ili Rjepina, na kojima pisca vidimo kao zamišljena i staložena čovjeka s dugom bradom.

Christopher Plummer, nominiran za Oscara, utjelovio je lik Lava Tolstoja u filmu Posljednja stanica

Tolstojev je život do danas ostao zanimljiv istraživačima i umjetnicima. Potvrda tomu je i film Posljednja stanica (The Last Station) iz 2009. u režiji Michaela Hoffmana (uloge: Christopher Plummer kao Lav Tolstoj i Helen Mirren kao Sofija Tolstoj).

Tko je Lav Nikolajevič

Tolstoja bismo mogli promatrati iz različitih perspektiva i predstaviti ga kao obiteljskoga čovjeka koji se oženio Sofijom Andrejevnom Bers 1862, kada je njoj bilo svega 17 godina. Mogli bismo ga, nadalje, promatrati kao prosvjetitelja koji je utemeljio školu u Jasnoj Poljani i izdavao istoimeni časopis. Radom i publikacijama razvio je vlastitu pedagošku metodu, koja se sastojala u protivljenju strogim odredbama i disciplini u školi, a jedina metoda za koju se zalagao bila je nijekanje bilo kakve metode. Prenošenje i usvajanje znanja trebalo je biti individualno, bez čvrsto utvrđena programa, a jedina zadaća učitelja – zainteresirati razred. O Tolstoju, nadalje, možemo govoriti kao o utemeljitelju tzv. tolstojevstva ili vjersko-moralne struje koja je proklamirala doktrinu „neprotivljenja zlu nasiljem“, koju u suvremenome svijetu prepoznajemo kao gandijevsku politiku. Tolstoj je, zbog svoga mirnodopskoga stava, doista utjecao na indijskoga vođu Mahatmu Gandhija, ali i na američkoga borca za građanska i crnačka prava Martina Luthera Kinga.

Viktor Pelevin, autor romana T koji prikazuje Tolstoja

Raznolik i buran život grofa Tolstoja nimalo ne umanjuje činjenicu da je on na prvome mjestu ipak pisac. Premda mu je nekoliko puta u životu okretao leđa, književni je posao, kojemu se posvetio punih šezdeset godina, ipak ono najvrednije što je Tolstoj ostavio iza sebe.

Cjelokupno Tolstojevo stvaralaštvo mogli bismo podijeliti na tri dijela. Prvi bi dio bilo rano razdoblje piščeva naukovanja, ili vrijeme od 1851. do 1863. To je ujedno vrijeme kada Tolstoj traži svoj smjer i piše kraće forme, izuzev trilogije Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost. Drugo bi razdoblje, omeđeno godinama 1863. i 1877, činili veliki romani, koji predstavljaju vrhunac Tolstojeva stvaralaštva ili ono po čemu toga pisca književna javnost i poznaje (Ana Karenjina, 1873. i Rat i mir, 1875–1877). I, konačno, treće razdoblje čine preokupacije vjerskim učenjem, a proteže se od 1878. do 1910. Osim moralističkih i publicističkih radova, posljednje je razdoblje i ono u kojemu Tolstoj piše roman Uskrsnuće (1899) te drame (Vlast tmine, 1886; Živi leš, 1900).

Nerijetko se naglašava da Tolstojeva novelistika predstavlja samo uvertiru u velike romane. Djelomice je to točno. Mnoge teme i postupci kojima je Tolstoj davao naznake u ranijem stvaralaštvu, razrađene su upravo u dvama velikim romanima. Bit će to, primjerice, davanje prednosti junaku u opisivanju određenih događaja. Pjerovim ćemo očima, na primjer, gledati dio Borodinske bitke u Ratu i miru, Ana će voditi unutarnji monolog, a Levin će razmišljati o životnoj sreći u romanu Ana Karenjina. Naznake drukčijega pogleda i izvlačenja stvari iz automatizma promatranja, o čemu je govorio Viktor Šklovski kada je definirao začudnost (rus. ostranenie), Tolstoj je pokazao još u noveli Platnomjer u kojoj pripovijedanje preuzima konj Merin. Detaljistički opisi, poput sjajno portretirana Andreja Bolkonskog ili Pjera, koji se bezub pojavljuje u posljednjim poglavljima, ili Ane s punašnim ramenima i kože boje bjelokosti te nabora na Kitinoj haljini, pokazuju koliko je Tolstoj bio snažan u opisivanju. Pridodajmo tomu i opis posljednjih trenutaka života njegove tragične junakinje Ane, koju u bacanju pod kotače vlaka čak dva puta sputava mala crvena torbica, taj ženski fetiš koji je vuče da ostane u svakodnevnom životu. Nije stoga neobično da je zbog dobre vizualizacije i majstorskih portreta svjetska kinematografija zabilježila brojne filmske adaptacije Tolstojevih djela, a posebno Ane Karenjine.

Istinoljublje

Traganje za istinom i želja da se ona izrekne čini mi se jednom od najvažnijih Tolstojevih književnih preokupacija. Među brojnima pričama, bajkama i basnama za djecu Tolstoj je objavio jednu pod naslovom Istina je od svega najvrednija, koja zvuči ovako: „Dječak se igrao i slučajno razbio skupocjenu šalicu. Nitko ga nije vidio. Otac dođe i upita: ‘Tko je razbio?’ Dječak zadrhti od straha i reče: ‘Ja’, a otac će na to: ‘Hvala što si istinu rekao’.“

Ova kratka poučna crtica, didaktična priča za djecu, nosi u sebi tanku nit koja povezuje brojna Tolstojeva djela, a to je borba za istinu. Tolstoj se nerijetko trudio dokazivati da je u pravu, njegovi su junaci stradavali, ispovijedali se, kajali, propitivali vlastite postupke, a sve u namjeri za dokazivanjem istine. Zašto postupiti na ovaj način? Kako se odnositi prema nekomu ili nečemu? Jesam li dobro učinio? To su pitanja koja se javljaju u odsudnim trenucima.

Borba za istinu i pravednost uočljiva je na gotovo svim razinama i u gotovo svim djelima, ma koliko njihove teme bile različite. Ljubav, sreća i pravednost propituju se u obiteljskom životu (Obiteljska sreća, Kreutzerova sonata). Traganje za istinom uočavamo i u novelama s temom smrti i pokajanja, kao što su, primjerice, Smrt Ivana Iljiča, Tri smrti, Gospodar i sluga.

Ipak, možda je baš u političkim temama, u kojima se Tolstoj pokazao kao vrstan analitičar, kritičar te majstor kontrasta i detalja, ta nit naglašenija nego drugdje.

Novela Poslije bala započinje u trećem licu, ali pripovijedanje preuzima Ivan Vasiljevič, koji iznosi prijateljima priču o svojoj ljubavi. Spomenuti se pripovjedač zaljubio u prekrasnu djevojku, ali nakon bala vidio je njezina oca na čelu vojske koja šibanjem kroz odred vojske (Spießrutenlaufen) kažnjava Tatarina. Kratka je sličica gruba prizora, poput filmske montaže, bila dovoljna da se Ivanova ljubav utrne.

Kažnjavanje pojedinca, ali i nepravda koju može prouzročiti država ili despot, prikazani su u Hadži-Muratu, pripovijesti koja je objavljena nakon Tolstojeve smrti, 1912. Premda pripada tzv. kavkaskim i ratnim temama, koje je Tolstoj obrađivao ranije (Navala, Kozaci, Sevastopoljske pripovijesti), odnos cara Nikolaja I. prema podanicima u ovoj je pripovijesti iznimno britko prikazan. Car je portretiran u jutarnjem ritualu svakodnevnih obveza te u napamet izgovorenim molitvama kojima nije pridavao nimalo značenja. Takav je vladar kadar uništiti nečiji život samo zato jer ima moć. Vladareva je moć prikazana putem kratkoga prizora potpisivanja presude za mladoga poljskog studenta. Student je nožem lakše ranio profesora, a Nikolaj I. osudio ga je na mučeničku smrt. U svojoj presudi car piše: „Zaslužio je smrtnu kaznu. Ali, hvala Bogu, smrtne kazne mi nemamo. I nije na meni da je uvodim. Provesti ga dvanaest puta kroz tisuću ljudi. Nikolaj.“ Okrutna careva odluka u kratkom, umetnutom prizoru, u ovoj pripovijesti o borbi ruskih gorštaka za slobodu, snažno progovara o odnosu prema Drugome, u ovom slučaju, prema poljskome studentu. Tolstoj je imao hrabrosti govoriti o lošim potezima vlastite zemlje, o unutarnjoj i vanjskoj politici, i u toj je borbi za istinu i pravednost bio pravi domoljub. Odnos prema Poljskoj i Poljacima, a sve u želji da razgrne sve natruhe sumnje i predrasuda i da pokaže istinu, Tolstoj je prikazao u još jednoj pripovijesti pod naslovom Zašto? Ljubavna priča između dvoje Poljaka prekidana je zbog političkih događanja i ratova, a Albinin krik „zbog čega?“, „zašto?“, lajtmotiv je koji se čuje iz grla te mlade žene, koja se samo bori za svoj i život svoje obitelji. Pripovijest je ekranizirana u filmu iz 1995. snimljenu u rusko-poljskoj koprodukciji (Za čto?/Za co?, red. Jerzy Kawalerowicz).

Tolstoj danas

Premda je ruski postmodernizam proglasio borbu s klasicima, njihov stil i jezik izvrgava ruglu i dovodi do apsurda, zbog čega se u teoriji najčešće rabi pomalo gruba sintagma „odstrela na ruske klasike“, motivi i obrasci klasične književnosti stalno tinjaju u postmodernističkim tekstovima. Dva najsnažnija predstavnika ruskoga postmodernizma, Viktor Pelevin i Vladimir Sorokin, u neprestanoj su komunikaciji s tolstojevskim tipom romana. Vladimir Sorokin u Plavom salu i još više u Romanu, u kojemu se obračunava s realističkim tipom turgenjevsko-tolstojevskoga tipa, a Viktor Pelevin u romanu T, u kojemu je grof T iz Jasne Poljane glavni lik i prototip grofa Tolstoja, računaju na čitateljevu upućenost u život i djelo realističkoga pisca. Nema dvojbe da suvremeni romani ne mogu živjeti bez napajanja s izvora klasične ruske književnosti, a da bez poznavanja Tolstojeva djela ostajemo prikraćeni u razumijevanju recentne ruske književnosti.

U Hrvatskoj, naravno, ne možemo govoriti o utjecaju Tolstoja kao u Rusiji. Odjeke njegova stvaralaštva u našoj bismo suvremenoj književnosti mogli pronaći u svojevrsnu nastavku Ane Karenjine, Fabriovu romanu Smrt Vronskog iz 1994.

Tolstoj hrvatskom čitatelju nije toliko blizak, a u školskom se sustavu naši đaci, za razliku od ruskih, s Lavom Nikolajevičem upoznaju tek u srednjoj školi. Gimnazijski i četverogodišnji srednjoškolski program predviđa Anu Karenjinu za lektiru, a u praksi joj profesori posvećuju dva do četiri školska sata. Učenici, danas studenti prve godine ruskoga jezika i književnosti, Tolstoja doživljavaju kao klasičnoga, a time i neatraktivnoga pisca, koji je pisao debele romane što su ih tek rijetki doista čitali.

Pretražimo li podatke na stranicama Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (www.ncvvo.hr), možemo vidjeti da se u okviru europskoga realizma i naturalizma, koji učenici prolaze u trećem razredu gimnazije, uz predstavnike francuskoga i engleskog, pojavljuju i predstavnici ruskoga realizma: Turgenjev, Gogolj, Dostojevski i Tolstoj. Slično je i u priručnicima za srednje škole, Lektira na dlanu 2. Repetitorij književnosti za srednje škole. Od realizma do postmoderne (D. Duda, S. Jurić, D. Šporer, A. Zlatar, Zagreb, 2002) te u Vodiču kroz lektiru za srednje škole (D. Uskoković, D. Merkler, Zagreb, 1999). Učenici se s Tolstojem upoznaju putem okvirne fabule romana Ana Karenjina, nakon čega obično pogledaju jednu od američkih ekranizacija istoimenoga filma. Šteta je da nisu u prilici pogledati barem jednu od brojnih ruskih adaptacija toga romana, jer su one znatno bliže tekstu.

Stavimo li po strani Tolstojevu važnost za povijest svjetske književnosti, pa čak i njegovu tipičnost kao realističkoga pisca, zbog spomenutog istinoljublja, zbog stalnih propitivanja i sumnji, zbog dobrih opisa i izvrsno portretiranih junaka, a time i uvijek novih filmskih adaptacija, moglo bi se, vjerujem, za njega naći mjesta i u današnjem svijetu.