Tema kao forma, slikanje kao sadržaj

U Jurjevskoj ulici (na broju 12) u Zagrebu kuća je bogato ukrašene historicističke fasade. Raskošni i razrađeni štuko-ornamenti oko portala sadrže između ostalog i dva stupca kojima bridovi strše iz ravnine fasade. Kako je nedavno na jednom otpala voluta, može se lijepo vidjeti kako su oni šuplji i kako su zapravo samo dekoracija koja skriva zid od cigle. Taj okrhnuti ugao sadrži smisao umjetnosti općenito: ona je estetska dekoracija bez ikakve funkcije.

Ivana XVI, ulje na platnu

To često zaboravljamo pa gledajući, recimo, tu fasadu, iako znamo da su stupci samo ornament, dopuštamo svojoj percepciji da bude zavarana i da prelazi preko njih kao preko stvarnih nosećih elemenata. Krhotina koja otkriva njihovu pravu – čisto estetsku – narav zapravo otvara pukotinu u samu bit umjetnosti. Slično je i sa slikarstvom hiperrealizma, koje je često osuđivano kao hladno i nepromišljeno oponašanje prirode ili fotografije. Zanemarujući pak količinu vještine potrebne za takvo slikanje, današnji svijet umjetnosti često će otpisati takvo slikarstvo, dok će uzdizati slikarski nevješta ostvarenja koja pretendiraju na pseudointelektualizam. Hiperrealizam nas zavarava u savršenoj kopiji zbilje, kojom ne želi konkurirati fotografiji, već naprosto dovesti slikarsko umijeće do jednoga (možda perverzna, ali svakako divljenja vrijedna) stadija. Poput štukature historicizma koja gomila bizarne ornamente bez ikakve funkcije osim estetske, i platna Richarda Estesa, Chucka Closea, Glennraya Tutora i drugih hiperrelista teže savršenoj kopiji stvarnosti isključivo zbog divljenja tom prizoru i umijeću koje je potrebno da se on naslika.

Na tom su tragu i platna Stjepana Šandrka izložena u Gradskom muzeju u Karlovcu, a usporedimo li taj njegov ciklus s ranijima, vidjet ćemo da je umjetnik napredovao u tom smjeru. Kao i svi navedeni autori, on se koristi fotoaparatom, a njegova je tema dopadljiva, problem na tim slikama nije na razini teme nego na razini izvedbe, koja teži savršenom oponašanju stvarnosti. Model je njegovih platna bivša Miss Hrvatske koja izlazi iz vode. Šandrk je slika na platnima velikih dimenzija i s čudesnim realizmom. Činjenica da je model u vodi daje mogućnosti učinka odsjaja i loma svjetlosti koji voda čini. Trenuci poigravanja svjetla uhvaćeni na ovim platnima pridonose efektu uhvaćene stvarnosti. Šandrk nije Chuck Close koji slika svaku tjelesnu poru, ne naglašava svaki prijelaz, nego se koncentrira na dojam koji ostavljaju plohe te je po tome možda bliži Hockneyju. Slikanje fotorealističnih motiva u plohama ukazuje i na slikanje po digitaliziranim i digitalno obrađenim fotografijama (jer se obradom otkrivaju slojevi upravo takve plohe koje čine prizor).

Zapadna povijest umjetnosti pamti defile golih žena koje izlaze iz vode, od Botticellija do Cabanela (i dalje). Simbolika vode kao početka svega (kod Talesa kao i u suvremenoj evolucijskoj znanosti, jer se život začeo u praoceanu, primordijalnoj juhi) te žene koja je izašla iz vode rodivši se iz krvi kastriranoga Neba i koja je postala grčka božica ljubavi i simbol ljepote, prisutna je u umjetnosti i kulturi od davnina. Moguće je učitavati takva tumačenja u ovaj ciklus slika, no time bi se promašila bit ove vrste slikarstva. Kao što smo spomenuli, motiv nije tu da bi prenio neku poruku, iako korespondira sa spomenutom arhetipskom slikom. On je izlika za demonstraciju odabranoga načina slikanja. Njegova privlačnost (čak – dopadljivost motiva žene u bikiniju) samo je stvar estetskog izbora autora, ali nema značenje ni vrijednost po sebi. Drugim riječima tema ovih slika je samo slikarstvo: bilo da je na isti način slikana mrtva priroda ili djeca koja se igraju. Sadržaj je nebitan.