Tanka jubilarka

U političkim lutanjima u magli i društvenim posrnućima svih vrsta, kazališna preslika ili komentar nužno su potrebni kako bi se uvidio stupanj zaglibljenosti. Na raskrinkavanjima društvenih štetočina svih vrsta kazališnu poetiku zasnovao je Fadil Hadžić, doajen hrvatske satire, kojemu je u Kerempuhu postavljen jubilarni šezdeseti komad, Prevaranti.

Redom varalice u Hadžićevoj jubilarnoj satiri

I u njemu Hadžić je nastavio svoju poetiku razotkrivanja, a iznimno vjernu zrcalnu sliku suvremene izgubljenosti, uz primjerena joj sukrivca, pokazala je pretpremijerna izvedba komada. I to ne na sceni, nego u publici. U (mlakoj) kulminaciji smrt suvremenoga Robina Hooda oslobađa utjecajne varalice tereta prošlosti, otvarajući im širom vrata budućim bezbrižnim malverzacijama, što je publika, zavedena njihovom slatkorječivošću i činjenicom da su junaci komada, euforično nagradila uzvicima i burnim pljeskom, slaveći poremećene vrijednosti. Ta zavedenost publike preslika je znatno opasnije zavedenosti političkim i društvenim moćnicima koji traju bez obzira na znane i neznane grijehe, sve zahvaljujući nama samima.

Osim zgodnom, no ne i planiranom paralelom, Hadžić u Prevarantima višestruko polemizira s okolinom, oštreći pero do ruba cinizma i neskrivene gorčine, čime je dobrim dijelom utišao humorni element. Likovi komada sve su redom varalice, od utjecajnog ekonomista Eugena Vagnera koji je lažirao diplomu, preko inspektora Repaka koji ljubavničke grijehe iskupljuje raznim ustupcima i novinara crne kronike koji je i sam trebao postati njezin dio, do Eugenove supruge koja vara sebe i ostale lažnom bračnom idilom. Te prijevare razotkriva umirovljeni porezni inspektor Konstantin Jušak koji na tragu Robina Hooda, a pod utjecajem društva u kojem živi, krade od bogatih i daje siromašnom – sebi. Kako bi aktualizirao situaciju, autor je na popis Jušakovih klijenata stavio nekoliko ministara i utjecajnih ljudi, dotaknuvši se, istina neodređeno, i same premijerke.

Dramsku situaciju Hadžić razvija poput nepregledne mreže, vrlo često nemotivirano pletući i razmrsujući čvorove, da bi završnu petlju sasjekao iznenadno i pojednostavnjeno, uz sadržajno razumljiv, no strukturno neobjašnjiv epilog. Komad sadrži i brojne viškove i nelogičnosti kao posljedicu autorove neuspjele želje da se obračuna sa što većim brojem suvremenih lopovluka.

S takvim predloškom Georgij Paro, koji je na scenu postavio velik broj Hadžićevih komada, od prvoga pa nadalje, nije mogao napraviti mnogo te se usmjerio dinamici i elegantnoj izmjeni scena uz pokoje uspjelo redateljsko rješenje poput (kaži)prsta krivice koji se postupno ukazuju na sceni, ugrožavajući glavnom liku prvo posao, potom društveni život, samu slobodu i napose obitelj, da bi ih na kraju zamijenila figa koja se, umjesto u džepovima aktera, pojavljuje iznad njihovih glava.

Gostujući Adam Končić Eugena Vagnera oblikovao je plošno, bez emocionalnog stupnjevanja i razvoja lika, neuspjelo se naslonivši na svoj scenski šarm. Otokar Levaj oblikovao je Konstantina Jušaka znatno uspjelije, naslonivši se na duhoviti cinizam i odbojnost, no ne uspjevši zadržati glumačku usmjerenost do kraja, a Hrvoje Kečkeš bio je korektan kao inspektor Repak, tek odveć napadno ukazujući na stereotip neinteligentna policajca s neriješenom Rubikovom kockom u ruci. Lik kćeri Ines Ana Maras oblikovala je u konstanti buke, što je vrlo brzo postalo zamorno, dok je Branka Trlin bila ponajbolja u liku Magde Vagner koja vrlo uspješno pleše između sukobljenih supruga i kćeri, silno se trudeći da zadrži lažni mir. Tek solidna bila je Anita Matić Delić kao tajnica Eva, Borko Perić bio je scenski dinamičan novinar Bubek, a Edo Vujić u ulozi Habeka bio je tipično bučan i usmjeren humorističnim minijaturama.

Najbolji dio predstave bio je Ivan Đuričić vrlo duhovito i uvjerljivo oblikovavši konobara i nerealizirana glumca koji za šankom i oko njega tumači ključne likove dramske i filmske kulture, od Genea Kellyja u Plesu na kiši do Marlona Branda u Kumu i Hamleta, svojim fizičkim i glumačkim presvlačenjima prateći i komentirajući događanja na sceni.

Dinka Jeričević scenu je podijelila na nekoliko funkcionalnih segmenta, što je omogućilo brze i dinamične izmijene, dok se kostimografkinja Đenisa Pecotić kretala od stroge funkcionalnosti i elegancije kod Vagnera do potpune stilske razigranosti u Jušakovu izgledu.

Slavljenički Prevaranti zbrkana su i nepročišćena satira gorkih tonova s nekoliko promašenih uloga i rijetkim glumačkim biserom uz pokoje vrlo dobro redateljsko rješenje.