Susreti s prolaznošću

piše Višnja Pentić

„Istina… jako volim… kako oni?“ uznemireno je mrmljao zdvojni starac u seljačkom ruhu izdišući na zabačenoj željezničkoj postaji daleko od doma. Lava Nikolajeviča Tolstoja smrt je zatekla prije točno stotinu godina na postaji Astapovo u Rjazanskoj guberniji nedaleko od njegova imanja Jasna Poljana u Tulskoj guberniji. Na tome je imanju grof Tolstoj rođen i na njemu je pokopan pored zelenoga stabla za koje je kao mladić vjerovao da skriva tajnu ljudskoga življenja u sreći i bratstvu. Napustivši svijet u 82. godini, tu tajnu nije otkrio, ali je dokraja nije prestao tražiti. Potragu za istinom, ljubavlju i suosjećanjem, utjelovljenu u njegovim posljednjim riječima, u svom je književnom djelu pripisao najbližim mu likovima: Levinu u Ani Karenjini te Pjeru u Ratu i miru. Oni su, kao i njihov tvorac, neumorno tragali za boljim svijetom pokušavajući usavršiti sebe kako bi unaprijedili cjelinu čiji su dio pa će Levin u tom duhu ustvrditi kako „život ima nesumnjiv smisao dobra koji sam ja u stanju unijeti u njega“.

Ilja Jefimovič Rjepin (1844–1930), Portret Lava Tolstoja (1887)

Kao likovima u romanu bilo im je suđeno da svoja traženja završe na naizgled mirnu mjestu, kamo ih je Tolstoj smjestio kako bi nagradio njihovu potragu. Ako je piščev život i završio tek još jednom nemirnom odisejom (Tolstoj se u Astapovu zatekao nakon što je iznenada napustio obitelj uputivši se na posljednje od bezbrojnih religioznih hodočašća s misijom prosvjetljivanja seljaka), životi njegovih likova završili su postaju ranije, mirnim smirajem kakav obično prethodi novom razdoblju propitivanja. Idila u kojoj na posljednjim stranicama uživaju Levin i Pjer možda je tek literarna konvencija čovjeka koji je želio vjerovati da nas sve čeka sreća u trenutku smrti. Fasciniran i nasmrt preplašen prolaznošću svoj je paradoksalan odnos prema toj temi pokazao i posvetivši se među ostalim traganju za načinom produljenja ljudskoga životnog vijeka. Potvrda je to nemoći koju mora osjetiti svatko tko se o smrti usudi duboko razmišljati. Tolstoj se nemoći unatoč uvijek usuđivao te ju je stoga i znao sjajno prikazati ustrajavajući da posljednje stvari čovjeku donose prosvjetljenje i radost, bez obzira na život koji je tomu prethodio. Smrt nas može naučiti životu jednako kao što nas patnja može naučiti suosjećanju i ljubavi. Stoga je prolaznost u Tolstojevu svijetu samo nešto što smo svi prisiljeni susresti na putu prema vječnosti. U njegovu zrelom djelu važne su smrti likova vrijednih divljenja, posebice junakinjine u Ani Karenjini, a u kasnim djelima kao što su Kreutzerova sonata i Smrt Ivana Iljiča o vječnom učimo kroz smrti onih koji su život prokockali.

Spokojna smrt promašena života

U Smrti Ivana Iljiča junak, čiji je promašeni život u noveli izvanredno prikazan, umire okupan novootkrivenom unutarnjom svjetlošću, s neočekivanim uzvikom „Eto ti ga na! Kakva radost!“ na mrtvačkim usnama. Ivan Iljič proživio je život u laži radeći uvijek ono što je u danom trenutku bilo za njega najlakše. Odabrao je karijeru svoga oca, oženio se kad mu se učinilo zgodnim, ganjao je uvijek veću plaću kako bi mogao uređivati uvijek veću kuću na način svojstven ljudima njegove klase: „To je bilo ono isto, što biva kod svih ne sasvim bogatih ljudi, ali takvih koji hoće da budu bogatima i zato su slični samo jedan drugome.“ Za druge nije odveć mario, misleći samo kako njihova situacija može utjecati na njegovu. Osim po namještaju i po tome je bio sličan većini koja izložena tuđoj patnji prvo pomisli na sebe: „Osim kombinacija, izazvanih ovom smrću, kod svakog od njih o premještajima i eventualnim promjenama u službi, koje mogu nastati kao posljedica te smrti, sama činjenica smrti izazvala je, kao uvijek, kod svih koji su za nju saznali, osjećanje radosti zbog toga što je umro on, a ne ja. – Eto, umro; evo ja nisam – pomislio je ili osjetio svaki.“

Tek približavanjem vlastite smrti Ivan Iljič postaje svjestan laži u kojoj većina živi, a utjehu pronalazi u njezi koju mu bez računa pruža prostodušni sluga Gerasim. Svijest o vlastitoj smrtnosti izaziva u junaku osjećanja ljubavi i samilosti, no kako ih upoznaje tik pred kraj uzaludna mu života, njegovo otkriće drugima ostaje nepoznato. Dok se on razdjeljuje u svjetlosti, ljudi oko njega vide samo strašno tijelo koje nepovratno uzima smrtni grč. Dojmljivom igrom između svijeta lika i svijeta po sebi kasni je Tolstoj ispisao jednu od najsnažnijih priča o zakonima ljudskosti. Opisujući život posve oslobođen potrage za ljubavlju i istinom, Tolstoj kao da je htio potvrditi nužnost takva traganja. Veličina njegova književnog genija nalazi se u zakritosti moralne poruke priče naspram otvorenosti i samosvojnosti njome stvorena svijeta. Ako je Ivan Iljič Tolstoju i poslužio kao negativan primjer ideala moralne usavršivosti, njegova priča u čitatelja budi iste osjećaje koje junak otkriva shvativši da mora umrijeti. Antipod Ivanu Illjiču u Tolstojevu djelu pronalazimo u likovima koji su se znali mijenjati izloženi tuđoj prolaznosti. Njegove junake koji teže istinitom i dobrom uvijek nalazimo na putu usavršavanja u njihovu prakticiranju. Svima će se ukazati ljubav i istina u trenutku smrti, čak i ako su živjeli kao Ivan Iljič. Oni pak sposobni vidjeti drugog i suosjećati s njegovom patnjom mogu ljubav i istinu živjeti preobražavajući se da bi donijeli sklad svijetu koji ih okružuje.

Pronađena vjera u ljudskost

Tolstojevo najveće djelo Rat i mir jest i epska saga iz vremena Napoleonova pohoda na Rusiju kao i traktat iz filozofije povijesti, ali prije svega priča je to o ljudskoj usavršivosti putem upoznavanja svijeta i njegovih zakonitosti, a na koje nas nagoni ljubav prema drugome. Muški junaci romana i najbolji prijatelji, knez Andrej Bolkonski i grof Pjer Bezuhov, svaki na svoj način, kročit će trnovitim putem samospoznaje, otkrivajući da se tek izlaskom prema drugomu mogu približiti sebi. Knez Andrej će zbog ponosa prokockati ljubav učeći praštati tek na samrti. Sa svijeta odlazi ne dobivši vremena da živi istinu stečenu iskustvom prolaznosti pa se tako njegova priča dotiče one Ivana Iljiča.

Tolstoju bliži lik Pjera Bezuhova upoznajemo kao debela smotanka podložna lošim utjecajima. Nakon što u prvim poglavljima romana obeća najboljem prijatelju i moralnom autoritetu da više neće bančiti još iste večeri završava pijano plešući s medvjedom, kojeg zgodno natjera i na policijskog načelnika. Iz te bezbrižne omamljenosti Pjera će prvo trgnuti prizor očeve smrti prvi ga izlažući ljudskoj prolaznosti koju je Pjer sposoban zapaziti zahvaljujući iznimnoj duševnoj osjetljivosti. Oca gotovo nije ni poznavao te do trenutka kada je prisiljen bdjeti uz njegovu smrtnu postelju nije osjećao nikakve povezanosti s njim. Dok Pjer pomaže pri okretanju umirućeg oca, zapaža kako se ovaj bori s nemoćnom rukom koju uzaludno pokušava privući k sebi. Nestašna će ruka na lice oca izmamiti slabašan i bolan osmijeh, a na Pjerovo isprva prestravljen pogled, a zatim i suze. Pjer je ganut činjenicom da se čovjek, koji je slučajno i njegov otac, i na samrti može nasmijati vlastitoj nemoći. Prvi je to od brojnih trenutaka u romanu u kojima istovremeno biva izložen krhkosti i snazi te zbog kojih raste otvarajući se za univerzalno ljudsko. Sličan se preokret u Pjerovoj duši događa kada umalo biva strijeljan, a potom svjedoči pogubljenju petorice mladića. Posljednji će od njih trenutak prije smrti popraviti uzicu kojom su mu svezane ruke. Pjer, koji u romanu opisane događaje interpretira Tolstoju najbližim glasom, u toj gesti pronalazi potvrdu činjenice kako čovjek ne može spoznati da će umrijeti niti se ikada prestati nadati životu. Nakon strijeljanja Pjer gubi vjeru „u to da je svijet dobro uređen, i u ljudsku dušu, i u svoju dušu, i u Boga“ s tom razlikom da je prije za takve sumnje uzrok pronalazio u vlastitoj krivnji, što je impliciralo da se spas od očaja i zdvojnosti nalazi u njemu samu. Strijeljanje pak nije mogao prihvatiti objašnjavajući ga vlastitom manjkavošću. Njegov se svijet konačno srušio pokleknuvši pred misterijem sljepoće ljudske okrutnosti, a vjeru u život Pjer će vratiti priznavši svijetu samosvojnost od koje mu ništa ne pripada i iz koje zato može dobiti sve. Pjer će izaći iz sebe prema svijetu kroz prijateljstvo s veselim seljakom Platonom Karatajevim i njegovim ljubičastim psićem. Zaljubljujući se u njegovu ljudskost, Pjer uči stradanja kojima je svjedočio upotrijebiti da bi slavio život. Platon će ga zadiviti sposobnošću da najobičnijim događajima, koje Pjer prije nije ni zapažao, prida u svom pričanju značenje svečane ljepote. Univerzalna ljubav koju u Platonu otkriva Pjeru omogućuje da svijetu priđe bez opterećenosti osobnim, da drugom da slobodu, a sebi sreću iz koje se može primati i davati. Naš je junak tako „naslućivao da se Karatajev, uza svu svoju ljubaznu nježnost prema njemu ( kojom je i nehotice odavao dužno poštovanje Pjerovu duhovnom životu), ne bi ni časak ražalostio kad bi se rastao s njim.“ Mir se u Pjerovoj duši nastanio onoga trenutka kada je počeo isto osjećati prema Karatajevu primajući seljakovu smrt bez trunka tuge i sentimentalnosti.

Čitatelji Tolstoja mijenjali su svijet

Obogaćen Platonovom čovječnošću i iskustvom zarobljeništva Pjer uviđa kako je čudesno jesti kad si gladan, piti kad si žedan i spavati kada ti se spava, te na slobodi nastavlja živjeti okrugli duh istinitosti i ljepote: „Priznavao je da svaki čovjek može misliti, osjećati i suditi na svoj način, i da se čovjek ne može riječima razuvjeriti. Ta opravdana osobina svakog čovjeka, koja je prije dražila i ljutila Pjera, bila je sada temelj njegovih simpatija i zanimanja za ljude. To što su mišljenja u ljudi različita i ponekad sasvim protivna njihovim životima i među sobom, radovalo je Pjera i izmamljivalo mu podrugljiv i blag smiješak.“ Tolstojev Rat i mir tako je i putovanje od suza nad osmijehom umirućeg oca do mira u pozadini smiješka kojim se u svijet šalje suosjećanje, ljubav i sloboda na vlastitu istinu.

Želja za dobrim i lijepim u Tolstojevu svijetu uvijek biva nagrađena milošću. Kada Nikolaj u Ratu i miru shvaća da je zaručen za pogrešnu ženu, pada na koljena moleći se poput djeteta koje želi da se snijeg pretvori u šećer i, uistinu, trenutak kasnije u sobu ulazi lakaj donoseći pismo u kojem ga ona oslobađa svih obećanja. Maštajući božansku milost Tolstoj ne zaboravlja zakone ljudskoga ne odustajući od punine svijeta koji stvara pa će se Nikolaj, koji se maločas gušio u suzama, grubo izderati na uboga lakaja srameći se slabosti koju je on mogao primijetiti. Zgodu poentira nudeći svoju Božju providnost na milost i nemilost svjetonazoru svog junaka: „Ono što je upravo molio Boga, vjerujući da će mu ispuniti, bilo je ispunjeno, ali se Nikolaj začudio kao da je to nešto neobično, i kao da se nikad nije nadao, te kao da baš to što se sve tako brzo zbilo dokazuje da ne dolazi od Boga nego da je posljedica slučajnosti.“ Izmišljeni kao i stvarni ljudi postaju neodoljivi kada su slobodni za njih stvoren svijet interpretirati na sebi svojstven način potvrđujući istovremeno njegovu i svoju vlastitost.

Sam je Tolstoj osim kroz kršćanstvo svijet sagledavao i kroz Konfucijevo učenje shvaćajući ga kao religiju morala. Bliska mu mudrost te tradicije obrazac čovjeka vidi u postizanju određenoga stupnja kulturnog razvoja i potom odmora na njemu. Kao što proučavanjem obrazaca neba možemo ispitati promjene upletene u odvijanje vremena, tako proučavajući obrazac čovjeka možemo uspješno preobraziti svijet. Veliki čitatelji Tolstoja kakav je bio Gandhi mijenjali su svijet. Mi smo pak upoznali prizore ljubavi i prolaznosti kojima su Tolstojevi likovi mijenjali sebe. U njima živi jedan od odgovora na pitanje s kojim se prije stotinu godina od nas oprostio njihov tvorac.