Roman pun općih mjesta i klišeja

Kao što znamo, jer smo i na vlastitim kožama osjetili, 2009. bila je godina krize, velika većina država doživjela je pad proizvodnje i BDP-a, milijuni ljudi ostali su bez posla, a tisuće poduzeća otišlo je u stečaj. Istovremeno, prema pisanju časopisa Business.hr (koji se poziva na podatke Središnje svjetske statističke organizacije), gospodarstvo Indije 2009. poraslo je za 7,4 posto, pri čemu je sektor prerađivačke industrije porastao za 10,8 posto, građevinski i komunalni sektori za 6,5 posto, sektor prometa i veza za 9,3 posto, a u 2010. predviđa se rast indijskoga BDP-a za 8,5 posto. Nakon kineske, indijska je druga najbrže rastuća svjetska ekonomija, no unatoč gospodarskom procvatu, Indiju ipak i dalje obilježavaju goleme klasne razlike, a procjene govore da od ukupnoga broja stanovnika (oko milijardu i 30 milijuna ljudi) gotovo 30 posto živi na rubu egzistencije, spavajući na ulicama i preživljavajući od prosjačenja.

U 2008. Bookerovom nagradom ovjenčanom romanu Bijeli tigar autor Aravind Adiga na satiričan se način pozabavio upravo klasnim razlikama u Indiji. Za protagonista (i pripovjedača u prvome licu) Adiga je uzeo Balrama Halwaija koji – putem pisama koje piše kineskom premijeru uoči njegova dolaska u službeni posjet Bangaloreu u kojemu pripovjedač živi – čitatelja upoznaje sa svojim životnim putem, putanja kojega ga je od polupismenoga sluge dovela do pozicije bogata poduzetnika, ali je pritom važna postaja na putu do uspjeha bila i – ubojstvo.

Kao što je Indija, kako u romanu saznajemo, podijeljena na dvije zemlje: Indiju Svjetla (bogatu) i Indiju Tame (siromašnu), tako je Aravind Adiga svoj roman podijelio na dva dijela – u prvome dijelu, kroz priču o Balramovu odrastanju, Aravind Adiga problematizira nezamislivu bijedu ruralne, nepismenim seljacima i gladnim ljudima napučene indijske provincije, dok u drugome dijelu, gdje svjedočimo Balramovu poslovnome uspjehu, autor piše o raskoši bogate, poduzetničke, gradske Indije. Pritom, unatoč formalnoj raspolućenosti rukopisa, na stilskoj razini tekst ostaje nepromijenjen, odnosno autor neprestano zadržava isto, ironijom i sarkazmom obilježeno pripovijedanje. Tomu je tako iz razloga što je njegovo stajalište od početka jasno – do bogatstva i uspjeha u Indiji ne može se doći bez zločina, korupcije i gaženja po leševima – što je, vrlo isključiv i, dakako, pretjeran stav. Ali ujedno i stav koji je kritičan, ali i efektan, koji šokira, i privlači pozornost, što je autoru, nedvojbeno, bila i namjera.

Aravind Adiga Bijeloga tigra piše u obliku epistolarnoga romana, u temelju kojega je ispovjednost, upravo zbog čega je to ujedno i dobro odabran postupak, jer protagonist romana uistinu ima štošta ispovjediti i „skinuti s pleća“. Izbor kineskoga premijera kao primatelja pisama ostavlja dojam neozbiljnosti i cijelu fabularnu konstrukciju čini klimavom. Ironija se dakako krije u prešućenoj svijesti da će pisma ipak ostati nepročitana, pa neozbiljnost pripovjedačeve nakane dovodi i autentičnost njegovih iskaza u pitanje, čemu dodatno pridonosi i već istaknuto pretjerivanje. Indijska klasna raspolućenost i milijuni gladnih ljudi jesu teme koje svakako zaslužuju književnu obradu i pažnju javnosti, ali se satirizacija i hiperboliziranje kao pripovjedni modeli ispostavljaju kontraproduktivnima jer mogu izazvati učinak suprotan od željenoga, odnosno nevjericu u vjerodostojnost opisane stvarnosti u čitatelja neupoznatih sa stvarnim stanjem tamošnjega društva. Tomu u prilog ide i povlaštena pozicija autora, odrasla u Australiji u okrilju imućne obitelji školovana navrhun skim fakultetima, daleko od bijede o kojoj piše.

S pozicije autora vratimo se na poziciju protagonista priče (koji radi kao vozač bogataša), koja je promišljeno odabrana, jer Balram, dok vrši dužnost vozača, za volanom automobila zadobiva vlast nad svojim gospodarom; tijekom vožnje njemu se pruža prilika da „uzme stvar u svoje ruke“, da on bude taj koji upravlja, koji vodi, i koji je, u tom trenutku, gazda, te o čijim sposobnostima ovisi čak i život njegova poslodavca. Roman nepobitno obiluje vrlo efektnim dionicama, a autor je vičan aforističnom izražavanju, u osnovi kojega je ponovno efektnost kao glavno, ali možda zapravo i jedino autorovo oružje. Ipak, Aravind Adiga često uspijeva biti i duhovit u sarkastičnim opisima korumpiranog indijskog društva te bolno oštar spram brojnih indijskih svetinja (npr. efektno ismijava kastinski sustav i ironizira činjenicu da se u hinduizmu štuje čak trideset šest milijuna i četiri boga, svetoj rijeci Ganges oduzima epitet proglašavajući je smrdljivom kloakom. Također, ništa manje blag nije ni spram indijskih četveronožnih svetinja, krava, čije je blagostanje jako često ispred onoga njihovih dvonožnih vlasnika, a ne štedi ni ljudske svetinje iz indijske povijesti, a posebice one iz sfere politike). No sve se to doima nategnutim afektiranjem koje ostaje na razini efektnosti, s porivom za šokiranje kao primarnom autorovom motivacijom, jer je Adiga u opisima i kritici površan i ne uspijeva prodrijeti dovoljno duboko. Njegovi se opisi naime doimaju pogledima izvana, lišeni su dokumentarističke autentičnosti i oštrine te nalikuju razmišljanjima površno upućena stranca usmjerenima potpuno neupućenim strancima, dok je njegova Indija jednoobrazna, svedena na crno-bijelu podjelu, a rukopis prepun općih mjesta, banalnosti i klišeja (npr. crno-bijela karakterizacija likova, klišeizirani opisi beskrupuloznosti zemljoposjednika, predvidljivost krimi-zapleta i raspleta braka Balramova gazde…). Uglavnom, koga zanima ozbiljniji i književno znatno moćniji prikaz stvarnosti suvremene Indije, neka posegne za Bookerovom nagradom također nagrađenim romanom Arundhati Roy Bog malih stvari (Izvori, Zagreb, 2000).