Prvi znaci slobode

Koncem 1989, kad su već zorila nova vremena, dobio sam poziv za sjednicu 12. prosinca u velikoj dvorani (tada) JAZU, gdje bi se trebala pripremiti obnova rada Matice hrvatske. U mom je rokovniku pod tim nadnevkom samo zapisano: „JAZU – obnova MH“. Od tog sastanka, na koji su bili pozvani članovi svih upravnih tijela Matice izabrani na posljednjoj skupštini prije utrnuća, dakle 22. studenog 1970, pa do obnoviteljskoga Sabora koji će se održati 8. prosinca 1990. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, teče razdoblje obnavljanja Matice. Nakon tog prvog sastanka u (tada) JAZU održana je već 21. prosinca 1989. sjednica Upravnog odbora Matice.

To bismo razdoblje mogli podijeliti u dva podrazdoblja. Od tog sastanka članova upravnih tijela Matice hrvatske 12. prosinca pa do sjednice središnjih upravnih tijela Matice 10. svibnja 1990. i drugo od toga dana do obnoviteljskoga Sabora u prosincu 1990. U prvom razdoblju Maticu je vodio potpredsjednik Miroslav Brandt uz drugog potpredsjednika Stjepana Babića, s obzirom da posljednji predsjednik Ljudevit Jonke više nije bio među živima. U drugom će na čelu biti izabran novi predsjednik Petar Šegedin.

Prvo se razdoblje znatno razlikuje od drugog i po presudnoj činjenici: u prvom je politička situacija još neodređena, fluidna, stvari kreću nabolje, ali još se ne zna koliko će se daleko ići i koji će biti uvjeti tog kretanja. Drugo je u znaku pobjede člana povijesnog Matičina Upravnog odbora iz 1970. dr. Franje Tuđmana i njegove Hrvatske demokratske zajednice na prvim slobodnim izborima. Obzori se otvaraju, sloboda se utemeljuje. Iako se već od svibnja 1990. očituju prvi znakovi agresije na hrvatsku slobodu, euforija neovisnosti, koja je već nadohvat ruke, prožima i rad na obnovi Matice. Toliko o okolnostima u kojima se obnova zbiva.

U prijepore koji su obilježili prvo razdoblje obnove Matice, a u svezi s potpredsjednikom profesorom Brandtom, ovdje ne želim ulaziti. O tome je nešto zapisao i sam prof. Brandt u svojim polemičkim uspomenama. Prvi znaci slobode svakako bude i unutarhrvatske prijepore. Stvar ću radije pogledati s druge strane. To je vrijeme kada vodeći hrvatski intelektualci (ne volim taj naziv, ali, da ne bih morao šire opisivati, ipak se njime koristim) poduzetno, živo sudjeluju u obnovi hrvatskoga nacionalnog bića. Energija tog sudjelovanja okuplja se i očituje i u Matici. Sjećam se snage što je kuljala u tim raspravama, govora koji su htjeli zagristi u tijelo zbilje, brzo je i radosno mijenjati, otvarati nove obzore, ali i obnavljati temeljne vrednote hrvatskog identiteta. Usput mi je spomenuti da su mnogi od ljudi koji tada obnavljaju Maticu sudjelovali djelatno i u drugom poduhvatu koji je potekao također iz jedne srodne udruge: Društva književnika Hrvatske. Danas treba jasno reći: akciju povrata spomenika banu Jelačiću nije pokrenula ni jedna politička stranka, ona je pokrenuta u Društvu književnika, među pokretačima su bili sjećam se posebice djelatni Pero Budak i Nikola Miličević. Započela je već 1989, a sastanak na kojem je donesena neopoziva odluka o povratu spomenika održan je u prostorijama Društva 18. siječnja 1990.

Vratimo se Matici. Kako već rekoh, od posebne je važnosti bila sjednica središnjih upravnih tijela Matice, sada već u Matičinim prostorijama, 10. svibnja 1990. Tu je razriješen prijepor oko vođenja Matice u prijelaznom razdoblju, a vezan uz dvojbe neporecivo zaslužna profesora Brandta. Predložio sam da se izabere predsjednik Matice koji će tu dužnost obavljati do obnoviteljske skupštine. Prijedlog je odmah prihvaćen. Podržali su ga Šime Đodan, Tomislav Ladan i Antun Vrdoljak. Istaknulo se jedno neprijeporno ime: Petar Šegedin. Iako se sam Šegedin sustezao, pozivajući se na dob i zdravstveno stanje, dvojbi nije bilo. Šegedin je izabran jednoglasno. Time je, s dva desetljeća kašnjenja, ostvaren naum što smo ga još u vrijeme skupštine 1970. zastupali mi, tada mladi, Dubravko Horvatić, Igor Zidić i ja: već tada smo predlagali Petra Šegedina, vjerujući u njegovu čvrstoću, beskompromisnost i lucidno hrvatstvo. Prijedlog tada nije prošao: prevladalo je mišljenje da je situaciji prikladnija blaža, kompromisima sklonija osobnost profesora Ljudevita Jonkea. Bilo je ipak suđeno da makar za kratko vrijeme Petar Šegedin dođe na čelo Matice.

Jedna od točaka rasprave bila je i obnova časopisa Kolo, onoga koji je u vrijeme Hrvatskoga proljeća, uz Hrvatski tjednik i Kritiku, bio nositelj promišljanja hrvatskog nacionalnog pokreta. Predložio sam da se vrati stari naziv Hrvatsko kolo, što je jednodušno prihvaćeno. Prihvaćeno, ali neostvareno. Kad sam 1992. sa Zidićem i Rogićem-Nehajevim preuzeo uređivanje obnovljenog tečaja, ostalo je ipak samo Kolo. Zašto, ne znam ni danas.

U procesu svog obnavljanja, Matica je bila i dalje neporeciv dio hrvatskoga pokreta koji je vodio prema stvaranju samostalne države. U isto će se vrijeme, kako rekoh, dogoditi i prvi slobodni izbori i apsolutna pobjeda nacionalne opcije s Hrvatskom demokratskom zajednicom na čelu. Upravo će iz Matice proizići mnogi od onih koji će tada povesti Hrvatsku: Franjo Tuđman, član povijesnih Upravnih odbora Matice iz 1968. i 1970, postat će predsjednik Republike Hrvatske, Antun Vrdoljak jedan od potpredsjednika, Žarko Domljan, djelatan u procesu obnove, bit će prvi predsjednik Hrvatskog državnog sabora, Vlatko Pavletić, tada izabran za jednog od potpredsjednika Matice, bit će prvi ministar kulture, a nešto kasnije i predsjednik Sabora, Šime Đodan bit će saborski zastupnik, a kraće vrijeme ministar obrane, sabornici će biti i Stjepan Babić, Milivoj Slaviček, Željko Bujas, Hrvoje Šošić. Iz Matice se dakle novačilo ono čisto nacionalno krilo prve hrvatske vlasti.

Proces obnavljanja trajao je dulje nego što se očekivalo. Na sjednici središnjih tijela 10. svibnja obnoviteljska skupština predviđena je za 9. lipnja. Dogodila se tek 8. prosinca. Je li to bilo dobro ili ne, sada ne bih razmatrao. Možda su se neke stvari u međuvremenu, što se kaže, razvodnile, možda su u priču oko Matice polako ulazile i političke polarizacije, što su se neizbježno zbivale u tek rođenoj hrvatskoj demokraciji. Bilo kako bilo, Matica je dala svoj udio u povijesnom činu uspostave nove hrvatske države.

Obnoviteljske sjednice održavale su se redovito poslijepodne. Izlazeći s jedne od tih sjednica, a već se večerilo, sjetio sam se izlaska s posljednje sjednice Upravnog odbora negdje koncem prosinca 1991, sjednice protekle gotovo u šutnji prožetoj bolnom potištenošću. Izlazio sam onda na stražnja vrata što vode prema Matičinoj ulici, nasuprot policiji. Hodnik i onaj mali dio stubišta bili su puni neraspakiranih snopova posljednjeg broja Hrvatskog tjednika. Imao sam tada osjećaj da fizički i duhovno ulazim u noć, duboku noć s potpuno neizvjesnom nadom jutrenja. Sada je to bila samo proljetna večer. Zrinjevac se smiješio. Hrvatska se smiješila. Nismo tada znali koliko će još zala ugroziti taj osmijeh. Pojavit će se opet na našim licima onog 5. kolovoza pet godina poslije, kad se na kninskoj tvrđavi zavijorio hrvatski barjak. Barjak je na Tvrđavi prvi poljubio Franjo Tuđman, dužnosnik Matice. Stvari se ipak ulančavaju.

****

Stavovi o nacionalnom pitanju i položaju Hrvatske u federaciji

Bavljenje hrvatskim nacionalnim pitanjem kao čisto političkom kate-gorijom, rezultira iz tendencije o pretvaranju Matice hrvatske u masovnu organi-zaciju, organizaciono mobilnu, sa zadatkom za buđenje nacionalne svijesti Hrvata i čuvarom hrvatstva. Takva organizacija bila je pojedincima iz Matice potrebna da nacionalno pitanje u smislu neriješenosti, neravnopravnosti i ugro-ženosti hrvatskog naroda, stave na dnevni red s namjerom da inicijator i nosilac rješavanja toga problema bude Matica hrvatska.

Prisutnost nacionalnog pitanja u tom svjetlu, u radnim programima Matica hrvatska javlja se sve više upravo u vrijeme kad se Matica hrvatska reorganizira u masovnu organizaciju, da bi euforiju doživjela u vrijeme diskusija o ustavnim amandmanima, a to je vrijeme eskalacije omasovljenja Matice i po broju članova i po broju ogranaka.

Manipulacije jezikom

Pitanju jezika u Matici hrvatskoj pristupalo se kao političkom sred-stvu za dokazivanje podređenosti Hrvatske u odnosu na Srbiju, kao platformi za mobilizaciju najširih slojeva dokazivanjem upravo te podređenosti i provinci-jalizma hrvatskog jezika u odnosu na srpski. Jezik je bio taktičko sredstvo kojim se Matica producirala kao jedini faktor u borbi za samobitnost hrvatskog naroda. Matica hrvatska u radne dogovore oko pitanja jezika sa Maticom srpskom, ulazila je kao na međunarodne konferencije u kojima je nastojala ispravljati povijesne greške i zablude na štetu hrvatskog naroda. Konkretno, Novosadskom dogovoru o jeziku iz 1954. godine, prilazila je kao sramnom aktu, oportunističkom ustupku hrvatskog naroda u ime bratstva i sloge, u kojem je hrvatski narod izgubio temelj-nu jezičnu samobitnost.

(Iz policijskog Izvještaja o kontroli

zakonitosti rada Matice hrvatske)