Potraga za inđipotom

Imenicu potraga suvremeni rječnici hrvatskoga jezika opisuju kao: 1. veliko nastojanje da se dođe do stvari velike vrijednosti, 2. masovno traženje čega što se negdje krije, što se izgubilo, nestalo, propalo, 3. traženje i gonjenje bjegunaca, terorista i sl., što se poklapa i s potjerom (za kriminalcima, ubojicama itd.). Moja potraga nije bila usmjerena ni prema teroristima, a ni prema nekim vrlo vrijednim stvarima, više prema nečem što se negdje krije, a ja ne mogu otkriti gdje. Nije bila ni masovna (već i time što je bila samo moja). No riječ potraga ipak dobro pristaje mojem nastojanju – tragala sam (a sva je prilika da ću tragati i dalje) za postankom riječi koja se danas već slabo (ako ikako) razumije. To je inđipot. Bila sam vrlo iznenađena vidjevši na jednom internetskom portalu da je 23. rujna 2010. čovjek potpisan imenom tužni šokac (ondje pravopis uglavnom ne vrijedi) za jednoga hrvatskog ministra napisao: „e stvarno imamo ministra da glava boli ... koji je to inđipot“). Iznenađena sam bila zato što sam tu riječ čula od svojega muža, a on davno od svojega oca (rodom iz Gline), koji je za svoja dva rođaka dok su još bili djeca znao reći da su kao dva inđipota (vražićka, vragolana, huncuta). Tako mi je govorila i njihova baka. Mislili su prije svega na njihovo jakarenje (ni te riječi nema u suvremenim hrvatskim rječnicima), dječje nestašno naguravanje, kako se dečkići – poput pjetlića – znaju ponašati. Čini mi se da sve češće moram hrvatskim govornicima objašnjavati hrvatske riječi, jer niti ih više razumiju, niti ih (kad bi i htjeli) mogu naći u suvremenim rječnicima hrvatskoga jezika. Pa neka bude zabilježena makar u ovoj rubrici. Jakariti se znači (osim naguravati se) i počupati se, dograbiti se, no više iz nestašluka (tako se znaju ponašati djeca i mladunčad nekih životinja) nego iz bijesa ili želje da se komu nanese teška ozljeda i/ili bol. No moj je šokački suvremenik ministru očito pridao mnogo više od dječjih (uglavnom simpatičnih) nepodopština, jer inđipot (kao i mangup) očito može uključivati i ozbiljnije „huncutarije“, koje su mnogim našim ministrima (prošlim, sadašnjim, a sva je prilika i budućim) jednostavno modus operandi. U potrazi za inđipotom došla sam do rijetkih primjera upotrebe te riječi (npr. u B. Ćosić: Bel Tempo – „Uvijek se nekoji inđipot i među najbjednijima sjeti pa sveže špagom glutu starih čarapa, i eto ti lopte za nogomet.“ Ili: „To mi je, zbiljam, tolko ugodno i simpatično da ne umijem reći. I da se vozi na biciklu ko svaki inđipot“), no ono što sam našla odnosilo se na značenje obješenjaka, vražićka, vragolana, živa i spretna djeteta, i to samo sa simpatičnim predznakom. Nisam (još) uspjela sasvim proniknuti u postanak same riječi, pa će se ovaj moj preliminarni rad (nekoć je za takve u znanstvenoj klasifikaciji postojala oznaka prethodno priopćenje) više baviti inđipotovom braćom po zanatu – mangupima, deranima, šmokljanima i inim badavadžijama – nego njegovom jezikoslovnom raščlambom. Ima, doduše, naznaka da bi mogao biti povezan i s Indijom, što nam je nekoć bila oznaka za cijeli Novi svijet, u kojem smo – eurocentrični i dignuta nosa, kakvi već jesmo – sve stanovnike prozvali urođenicima i manje-više divljacima, a tako smo se prema njima i ponašali. Vrli europski osvajači uglavnom su ih, kao niža bića, trijebili i istrijebili (primijetite, kao buhe!), a danas su im puna usta ljudskih prava i demokracije. Što je više demokracije i ljudskih prava u ustima – to ih je manje izvan njih, u praksi. No možda je bolji puteljak koji vodi prema latinskom, gdje incitare znači podbadati, poticati, razljutiti, a incitamentum je držalo, podbadalo, zabadalo. U jednom poljičkom rukopisu iz 18. st. (hvala M. Žagaru) inćitat znači lopov, lukavac. Zamjena ć/đ u hrvatskom nije rijtka. Riječ sam našla i u obliku inđipat.

No vratimo se mi domaćim mangupima! Taj orijentalizam (tur. menkup < ar. mänkűb) označuje nesretnika i propalicu, ali ima i blaže oblike, pa obuhvaća nestašno čeljade, obješenjaka, vragolana, nevaljalca. Takav je još od malih nogu odašiljao signale da se neće promijeniti ni u odrasloj dobi, jer mangupu je prethodio deran, fakin, odnosno još prije toga derle (osoba koja se još dere, glasna osoba, balavac, osoba koja još nije dozrela) i derište (zločesto, razmaženo dijete). Kako svi oni rijetko kad što pošteno rade, a u nas se na pijance ionako gleda kao na simpatične veseljake (kumek moj dragi, daj se napij / dugo nas ne bu daj se ga vžij ... Pijmo, brati, vince, voda naj stoji ... Samoborci piju vino z lonci, a ravnopravne Samoborke piju z demižonke i sl.), brzo su se prometnuli u bećare, lole i bekrije, koji razuzdanim, najčešće vulgarnim, dvosmislenim pjesmicama uveseljavaju naše snaše i tamburaše, a o širem općinstvu da i ne govorimo. Upravo zahvaljujući tim glasovitim lolama i bekrijama, o Slavoniji se stvara često stereotipna (lažna) slika kao o zemlji u kojoj sve pršti od veselja i smijeha, a ljudima su na pameti same ludorije. Manje se zna da je upravo u toj, izvana veseloj, Slavoniji statistički mnogo samoubojstava, kao uostalom i u Mađarskoj, jer nepregledna ravnica ubija u sličnim postocima kao i slikovit krajolik surih alpskih visova. No kad se svi ti bećari, lole i bekrije uhvate s curama i snašama u kolo te zapjevaju i zaplešu bećarac, zacijelo i ne znaju da otkrivaju svoje dublje lice (kao i uvijek, ukorijenjeno u jeziku) – da su bez posla, besposleni i nezaposleni. Bećar je, naime, neženja, momak, samac, ali njegovi korijeni (tur. bekâr < ar. bîkâr; bî + kâr, bez posla) otkrivaju njegovu pravu ćud. Takvi se nekoć nisu ni mogli oženiti, jer nisu bili kadri uzdržavati obitelj, pa su se najčešće okrenuli raskalašenu životu, bludničenju i pijančevanju, a može se razumjeti ljudski obrambeni nagon da čovjek od nužde napravi vrlinu (što kao uzrečicu poznaju i uredni Nijemci: Aus der Not eine Tugend machen). Kao što se raskalašeno može ponašati bećar, iz kojekakvih razloga – a prije svega ravnopravnosti – za njim ne želi zaostati ni žena, no ona zbog svojega ponašanja ipak dobiva pogrdan nastavak -uša, bećaruša (kao namiguša, blebetuša, sponzoruša i sl.). Tako se kaže za ženu koja se (pre)slobodno ponaša.

Lola i bekrija druga su dva člana ovoga „svetog trojstva“, no uz njih ide još pokoja negativna crta. Lola je najčešće mladić koji život provodi u neradu, društvu, piću, ljubakanju, ali ga bije glas i kao luda / suluda čovjeka. On je nepromišljen, pa i neodgovoran, on se lola i keri, skita i banči, a novogrč. lolós i znači budala. S njim ide pod ruku bekrija (tur. bekri < ar. bukrä, jutro; doslovno – onaj koji pije već od rana jutra), jer i on po cijele dane samo pije, banči, lumpa – i – zna se – ništa ne radi, nego krade Bogu dane. No u pjesmama (Oj, bećari i bekrije ... Oj, lolo moja, šećeru i medu, nemoj da te pijana dovedu itd.) to su simpatični likovi puni „dobrih vibri“, jer ih svi uvijek „snimaju“ u društvu, a nikad same u četiri zida, gdje se nemaju pred kim špinčiti, pa im ni izgled nije više tako veseo.

Budalesanje može, naravno, i progredirati, pa takvi (osobito oni manje vješti) nerijetko prerastaju u šmokljane, smoksane – riječju, tikvane, glupane, zvekane, smetenjake, pa i pomalo ograničene. Zanimljivo je koliko se takvih (usput i balavandera) uguralo upravo u novinarsto, što i nije najnovija pojava, jer šmok (njem. Schmock) i znači loš publicist, novinar koji škraba koještarije, glupan, piskaralo. No i takav ridikul iskoristiv je u poskočici, pa onda nastaje krasan stih (koji pruža građu za više grana medicine): „Pala cura s tavana, pa pala na šmokljana, a šmokljanu ništa nije, sio pa se smije.“ Rekli bi u Slavoniji – k’o luda na brašno.