Odsutnosti

U potpalublju

Poput žiška

u svom kruhu

izjedam rupu

da bih našao mjesto

za ležaj

pažljivo izjedam

da ne oštetim taj artefakt

uspomenu sitnu

(na život voljeni)

riskantno je otvarati

takvu rupu

koja čuva gladovanje

stoljeća

kopam kao da i

ne kopam –

kao svilena buba

hodam u svakoj

sjeni

izdubljujem ali

ne dubim –

tek uranjam u neprimjetnu

zakrivljenost

u polje savršene

korelacije

širim udubljenje

govora

izjedajući bit

(temeljnu hranu

kao arhetip)

i taj iskop neznatan

kao zvrk bez kraja

raspršen u kozmosu

preobražava mrvicu

u shemu…

u točku nepovrata

dok silazim u komprimirano

središte

kao u neutronsku

zvijezdu

(nultu točku svoga

tijela

zgusnutog u travelling)

pojavljujem se

niotkuda…

spuštam se u…

silu-težu

iz etera gradim

tijelo

u toj čestici fotona

Kopam snagom očitosti

iako stvarnog nigdje

nema

(a tako je ubitačno

to stvarno

u svojoj odsutnosti)

Kopam kao da i

ne kopam –

kao svilena buba

hodam u svakoj

sjeni…

poput žiška

u mrvici kruha

izjedam rupu

da nađem mjesto

za ležaj –

Poput žiška u mrvici kruha izjedam rupu

Točka Europa

U tamnoj fregati

studen osvjetljava cijelu

površinu

kristalne ruže

laticama šeće tigar

rasponom svoje

sleđenosti

ako dalje ide...(još mig)

potamnjet će u bezoblično

srebrno i plavo

u smrznuto čovještvo –

(jer hladnoća je stvorila

pjesnika)

I nizove sabora

što prazninom

bruje

Na margini točke

Moji su dani beskrajni...

prodali ste svoga

konja

(jašete na unajmljenom)

i ja sada dišem

unajmljeni

zrak

jedino još zebnja

je moja

i uterus je moj

i crna maslina u

dvorištu... nikad ne znam

je li moja... ili svoja – ?

i opal – srebrnasta periska

što izronih ju

prošlo ljeto

bit će da mi

pripada!?

Pokret je najljepša žena

Čitao sam tvoj govor

tijela –

u govoru šutnje

ono što nisi rekla

važno je poput

riječi

poput energije kretnje

što ju pretvaraš

u tvar

ali taj pokret je diverzija

kojom potiskuješ dublju

kretnju

koja briše holograme...

ulice... kuće...

ljude

i ovu preostalu zraku

sunca

ako isključiš

izgorjet ću u

nijemosti

što ustoličuje trajni

oblik

Komocija (razgovor)

Kap po kap između

koštanog zida i tvrde

moždanice

ispunjavaš prostor

komotan kao zlatni

udes

u nerastezljivoj duplji

lubanje

širiš se... kao mrlja

ulja

rasplinjuješ...

po dubini svoda

malformacije

kakva komocija

u opuštenoj koštanoj

moždini

u ovom tamnom

polju

Venerine ogrlice

Induciram komu

Sjene u sjenama...

bojim se... propustit ću

sjenu

u jagodicama

(kad pada kiša ili smrtonosni

orgon)

Propustit ću titraj

toliko neupadljiv da je

očit

(past ću preko ruba

kletve)

Past ću u paranoju –

u povremeni samoubojstveni

lutajući... leming

kad pogleda me...

ne mogu nadmašiti sve ove

Oči

jer od onog Jest...

i budem...

bilo je i prije doručka

Sad znaš ono

što ni rabin

ne zna –

Vesela zgoda o čovjeku koji uzorno čita

A ti sjajno čitaš

to je u stvari totalno

čitanje

(ili totalitarno)

Skrivaš čovječuljka u

srebrnoj kutiji

ako glumi čitanje

nitko ga još nije

opomenuo

kao da čita izvan vremena

i naših zemaljskih

života

u idealnom slučaju

ne sumnja u vlastito

postojanje

kako bilo...

čovjek ustaje...uzima

kažiprstom i palcem

čita –

kao da mu je to

organska funkcija

(kao da trati život)

(tko se nije skrio

magarac je bio)

tako bestidno čita

tako benigno

kao da se rodio

s tim novinama –

u stvari –

ne zanima me njegovo

čitanje

jedino da li je svrhovit

taj gospodin u svom

naumu

da katkada zastane

činilo bi se da razmišlja

o svemu

ovako – čitanje mu se svelo

na kopanje

(svijet nije isti u sumrak

i svitanje)

sahranit će ga u

velikoj kutiji za

naočale

Obrana ploče (Vukovar)

Stisnula se pod obrvama

svjetlost

duboko se stisnula

(preduboko …)

i vjetar stoji

vani…

Ne može da

uđe –

i kiša stoji

vani…

Ne može …da

uđe –

jer kuda da

uđe…!?

kad pod obrvama stisnula se

svjetlost

daleko…

(predaleko –)

i kuća Mjesečeva

vani stoji…

Sama –

i zemlja Mjesečeva

stoji vani...

Sama –

jer kuda da

uđu…

i kako da stanu

pod obrvu

trave!?

kad pod obrvom

S v j e t l o s t –

stisnula se toliko

da više nema mjesta

I zato vani stoje :

…jer ne mogu da

uđu… tako duboko

preduboko –

Tako daleko –

ne mogu da uđu…

predaleko –

…pod obrvu

(da ne vide se više)

jer ne mogu da se

stisnu toliko

da više nema

mjesta

i zato vani stoje

Sami –

i zato im je vani

Tijesno –

a unutra…

pod obrvama trave

S v j e t l o s t

tako duboka…

tako daleka…

da i ne vidi se više

11. 9. 1991.

* * * * *

Pjesnik između logosa i visoke osjećajnosti

Zoran Kršul svakako je još jedan od privlačnih poetskih glasova riječko-primorskoga književnog kruga, koji pak odjekuje cjelokupnim korpusom suvremene hrvatske poezije. To donekle potvrđuje i ovjenčanost Maslinovim vijencem na ovogodišnjoj pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva. Njegov intelektualni nemir usklađen je s bogatom životnom toponomastikom. Začudo, on je aluzivan, a ne izravno patetičan ni emotivno ishitren, kada je riječ o posljednjoj ratnoj tragediji u kojoj je bio izravni sudionik (godinama je bio djelatni časnik hrvatske vojske), a to potvrđuje i njegova pjesma Obrana ploče (Vukovar). Osjećamo isprekidanost njegova pjesničkog govora. Zastajkivanje nositelja značenja otkriva uvijek nove implicitne kontekste. No neće biti riječ o rasutosti cjeline i znakovnoj enigmatici subjekta, već o pjesnikovoj navici da uvijek izbjegne izravni izrijek, bivajući na njegovu pragu.

Posvema, Kršul provodi „redukciju vidljivog i očitog… budući da zaboravljivo zemaljsko, ljudsko iskustvo, povremenu opomenu, percipira kao znakovito upozorenje“ (B. Maleš). I stoga ne čudi što su ga povezivali kao suvrsnika i suputnika semantičkih konkretista iz ranih 80-ih prošloga stoljeća. No njega subverzija smisla i posvećenost jezičnoj operativnosti nije posve zaokupila, iako za nj riječi mogu omeđiti svaku krajnost. On je naprosto pjesnik koji istodobno postiže i slikovitost i pojmovnost, ali i osobno svjetonazorno iskustvo s obzirom na svijet. Uposebljenost dijela njegova bića jest i klasična simbolika koju posvaja i privatizira začudnim razmještajem i konstelacijom stiha. Njegov skamenjeni pogled okameni i stvari i pojave te ih na taj način bolje locira u paralelnim omjerima dubinskoga smisla. Naprosto, pjesnik nas pritišće rastućom tenzijom konotacija. Književna kritika smjestila ga je u pretinac između hermetičnosti i estradnosti, dakle između komunikativnog govora i zatamnjena smisla, gdje obično arbitrira lirski subjekt koji želi priopćiti nešto između logosa i visoke osjećajnosti, između onoga koji misli i onoga što se misli. U svakom slučaju Kršul je pjesnik koji otkriva nešto izvorno svoje, neku zakonitost po kojoj će spretno prenositi značenja.

Sead Begović