Od „narodnog jedinstva“ do obrane hrvatske narodne individualnosti

piše Mario Jareb

U trenutku stvaranja prve jugoslavenske države potkraj 1918. bila je Matica hrvatska najveća i svakako najvažnija hrvatska kulturna ustanova. Dosljedno je djelovala na promicanju hrvatske znanosti i kulture te na njegovanju hrvatskoga identiteta, no istodobno je naglašavala povezanost Hrvata s „jednokrvnom braćom“ Srbima (i Slovencima), odnosno jedinstvo svih južnih Slavena i potrebu užeg povezivanja njihovih kultura. Zbog toga je nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca pozdravljen sa zadovoljstvom i s još većim očekivanjima od nove „narodne države“ i željenog „narodnog jedinstva“ Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako je u brzojavu Matičina vodstva poslanom regentu Aleksandru Karađorđeviću u prigodi ujedinjenja 1. prosinca 1918. istaknuto da su njezini osnivači bili „prvi svjesni Jugoslaveni na Balkanu“.

Fran Tućan, predsjednik Matice hrvatske 1918–1920.

Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske 1928–1945.

Hrvatska revija Blaža Jurišića

Postupno su u Matici sve više izbijale nesuglasice u pogledu proklamirana „narodnog jedinstva“ Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj je pojam postao zapravo krinkom za svekoliku centralizaciju i uspostavu srpske dominacije u Kraljevini SHS, pa je sve više Matičinih članova počelo isticati da je njezina glavna zadaća afirmiranje hrvatske kulturne i narodne individualnosti. Ne čudi zbog toga da je godine 1920. prijedlog tadašnjega predsjednika dr. Frana Tućana da se Matica vrati „na stare ilirske ideale, obnovljene sada u novom jugoslavenskom ruhu“ bio odbijen, pri čemu je „na čelu oporbe stajao naš veliki povjestničar Klaić“. Do kraja dvadesetih godina zagovornici „narodnog jedinstva“ izgubili su bilo kakav utjecaj u Matici, no ni tada njezino vodstvo i članovi nisu bili protiv suradnje sa sličnim srpskim i slovenskim ustanovama. Tako su njezini predstavnici bili na proslavi stote obljetnice Matice srpske u Novom Sadu u prosincu 1927. Ipak je u članstvu s negodovanjem primljena ideja tada iznesena u Novom Sadu o osnivanju Centralnog prosvjetnog saveza kao saveza koji bi okupio ugledne ustanove iz cijele Kraljevine SHS, što pokazuje i da je tada već većina članova otklanjala mogućnost zajedničkoga djelovanja Matice hrvatske sa srbijanskim ustanovama u sklopu novih ustanova. Nedaće koje su u tijeku jednog desetljeća života u prvoj jugoslavenskoj države sustigle Maticu hrvatsku pretvorile su je od ustanove odane promicanju ideje jedinstva Južnih Slavena u ustanovu koja je budno pazila da hrvatska kultura i narodna posebnost ne bi postali žrtvom režimski oblikovana „narodnog jedinstva“.

Nijekanje hrvatskoga identiteta

U Matičinoj pretvorbi u snažno sredstvo obrane hrvatske kulturne i narodne posebnosti istaknuli su se brojni njezini članovi, pa i svećenik, geograf i geopolitičar Filip Lukas (1871–1958), koji je u svojim radovima osobitu pozornost posvetio antropogeografskim razmatranjima. On je 1928. postao predsjednik Matice hrvatske i na tom je položaju ostao sve do odlaska u emigraciju 1945. Snažnim utjecajem na rad ustanove kojoj je bio na čelu udario je neizbrisiv pečat cjelokupnom Matičinu djelovanju u najvećem dijelu razdoblja kojim se bavi ovaj članak, pa je uvelike i zbog toga nakon godine 1945. tadašnji njezin rad bio osporavan. Matica je optuživana da je radila protiv „narodnih“ interesa, a u skladu s nastojanjima komunističkoga režima da se obračuna sa svim „narodnim“ neprijateljima, njezinu vodstvu iz Lukasova razdoblja i njemu samu nalijepljena je etiketa ustaštva.

On je pripadao skupini hrvatskih nacionalista i dosljedno je zastupao ideju stvaranja neovisne hrvatske države te je nasuprot ideje „narodnog jedinstva“ isticao hrvatsku narodnu samobitnost. Ideja „narodnog jedinstva“ tijekom šestosiječanjske diktature pretvorena je u ideju stvaranja jedinstvenoga jugoslavenskog naroda na štetu „plemenskih“ individualiteta, što se u praksi uglavnom svodilo na nijekanje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Bez obzira na kompleksnost i velike razlike koje su vladale na hrvatskoj nacionalističkoj sceni prije travnja 1941, sve su pojave hrvatskoga nacionalizma nakon godine 1945. označene kao ustaštvo. Takvu pojednostavnjenu sagledavanju stvari su uz želju komunista da se obračunaju sa svima koje su smatrali protivnicima pridonijela i pretjerivanja ustaškoga režima, koji je pojave hrvatskoga domoljublja i hrvatskoga nacionalizma tridesetih godina pripisivao međuratnom ustaštvu. Naime, stvarnu malobrojnost i razmjerno slabu organiziranost domovinskog ustaštva prije uspostave NDH ustaški režim i njegova promidžba nastojali su zamijeniti krivotvorenom slikom o tome da je navodno cijeli hrvatski narod tada prihvatio Pavelića kao vođu kojega treba slijediti u bolju budućnost, pa su tako i svi hrvatski nacionalisti označeni ustašama. I zbog toga je u očima predstavnika komunističkog režima Matica hrvatska iz razdoblja prije svibnja 1945. bila tek jedna od ustaških ustanova. Sreća je što je i među novim vlastodršcima bilo onih koji su godinama prije bili Matičini članovi, a i njezina „predustaška“ prošlost bila je dovoljno dugačka i važna. To je potaknulo nove vlasti da „spase“ i pročiste Maticu od „nenarodnih“ elemenata te joj omoguće nastavak rada.

Različiti svjetonazori

Jedan od najvećih „grijeha“ Lukasovih bila je njegova suprotstavljenost marksizmu. To potvrđuje sadržaj njegova članka Ruski komunizam spram narodnog načela, objavljen u Hrvatskoj reviji, broj za lipanj 1933, zbog kojega je književnik i publicist marksističkih pogleda August Cesarec dao ostavku na članstvo u upravnom odboru MH. To je navelo Fikretu Jelić-Butić da godine 1977. u svojoj monografiji u Ustašama i NDH istakne da, „kad su desničarski elementi osvojili Maticu hrvatsku tu su ustanovu počeli napuštati njeni istaknutiji progresivni članovi, koji se nisu mogli pomiriti s takvim razvojem ustanove“. Danas su takve podjele anakrone i nije bila riječ o navodnom neslaganju „progresivnih“ članova s „desničarima“ (koji bi, suprotno terminu „progresivno“, bili „nazadni“), nego o sukobu dvaju načina razmišljanja. Pritom je upravo Hrvatska revija kao Matičin časopis pod uredničkim vodstvom Blaža Jurišića tijekom tridesetih godina u javnosti doživljavana kao publikacija otvorena osobama različitih svjetonazora.

Očito je da su u Matičinu članstvu i među suradnicima njezinih izdanja bili ljudi različitih pogleda, pa je među njima bilo i onih nacionalista koji su već potkraj tridesetih godina bili pristaše ili članovi ustaške organizacije. Među autorima bili su i zaprisegnuti ustaše kao što je bio Mile Budak, ali i haesesovac lijevih pogleda Ivan Goran Kovačić. Među Matičinim izdanjima koje se može označiti barem djelomično proustaškim publikacijama izdvaja se Almanah hrvatskih sveučilištaraca iz 1938, koji je bio rezultat djelovanja Sveučilišnoga pododbora MH. Sve to Maticu hrvatsku ipak nije odredilo kao ustašku organizaciju, a ustaški opredijeljeni pojedinci i skupine činili su tek dio njezina članstva. Uz to Lukas ni nakon uspostave NDH nije pristupio tada već vladajućem ustaškom pokretu, a svoje djelovanje prije travnja 1941. ni tada nije označivao ustaškim. Tako je u govoru na glavnoj godišnjoj skupštini Matice hrvatske 8. ožujka 1942. spomenuo doduše Pavelića u povoljnu svjetlu, no ni jednom jedinom riječju nije spomenuo ustaško djelovanje kao zaslužno za stvaranje NDH. Taj je govor neobičan za vrijeme u kojem je nastao, a da to nije bilo slučajno, potvrđuju i drugi Lukasovi nastupi iz tog razdoblja. On je dosljedno i javno nastavio zastupati i druga svoja stajališta, koja su u mnogočemu odstupala od postavki ratne ustaške politike i promidžbe. Primjerice, u jednom predgovoru iz rujna 1944. istaknuo je da ga u njegovu djelovanju „nije vodila mržnja spram Srba – jer sam se uviek veselio svakom napredku Srbije i ostvarenju njezinih opravdanih težnja (...)“.

Razvoj Matičinih pogleda na „narodno jedinstvo“ i okretanje promicanju hrvatske narodne individualnosti tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća karakteristično je za mnoge u tadašnjoj hrvatskoj javnosti. Pritom su neki prihvatili postavke hrvatskoga nacionalizma, a snažni pojedinci kao što je bio Lukas znatno su utjecali da udruge i skupine u kojima su djelovali u mnogočemu slijede upravo njihove ideje. Tako je i Matica hrvatska postala pogodno tlo za širenje nacionalističkih ideja, no to ipak ne znači da je u tome razdoblju ona pretvorena u svojevrsnu ustašku organizaciju. Poslijeratne komunističke optužbe nisu sagledavale činjenice ni kompleksnosti uvjeta u kojima je Matica hrvatska djelovala u razdoblju do svibnja 1945, a višedesetljetna komunistička vladavina omogućila je zadržavanje sličnih optužbi sve donedavno. Od obnove Matičina rada potkraj godine 1990. do danas objavljen je niz priloga koji su utemeljeno progovorili o Matičinu djelovanju u razdoblju od 1918. do 1945, a osobito o Filipu Lukasu kao njezinu tadašnjem predsjedniku. Ipak držim da te teme nisu ni izdaleka iscrpljene, pa je i ovaj članak kratki podsjetnik na tu činjenicu.