Novi zvuk za nova vremena

piše Mirta Špoljarić

Nakon što je jedna od najljepših crkvenih građevina u Zagrebu, Crkva sv. Marka na Gornjemu Gradu, zasjala obnovljena u jednostavnosti i čistoći vanjske i unutarnje strukture te raskoši krovnih ornamenata, došao je red da se isto učini i s njezinim orguljama. Upravo ovih mjeseci u tijeku je izgradnja potpuno novih orgulja, koje bi trebale prvi put zasvirati na blagdan sv. Marka u travnju 2011.

Već 2008. intenzivno se počelo razmišljati o novim rješenjima, odnosno o posve novom instrumentu, jer je postalo jasno da nedostatke staroga glazbala nikako više nije moguće krpati, već da će se samo produbljivati. Tradicija orguljanja u Sv. Marku seže još u 14. stoljeće, točnije 1359. godinu, kada se u spisima spominje orguljaš Nikola, što je ujedno i prvi pisani spomen orgulja i orguljaša u Hrvatskoj. Orgulje koje su do ove godine bile u crkvi potječu iz 1890, kada je postavljen mehanički instrument Ferde Heferera, a već 1936. njegov nasljednik, August Faullend-Heferer, prema dispoziciji koju je načinio Franjo Dugan, postavlja nov, moderniji instrument.

Majstor graditelj novih orgulja Wolfgang Eisenrath iz Passaua

„Količina preinaka izvršenih od strane Augusta Faullenda-Heferera toliko je velika i značajna, a materijal iz 1890. u najvećem dijelu uklonjen, te je naše stručno mišljenje kako se predmetne orgulje imaju smatrati potpuno novim instrumentom koji datira iz 1936. kao Faullendov opus 247“, ističu akademik Anđelko Klobučar (glavni orguljaš Zagrebačke katedrale), Ante Knešaurek (glavni orguljaš Bazilike Srca Isusova u Zagrebu i docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu), Pavao Mašić (glavni orguljaš Crkve sv. Marka ev. u Zagrebu) i Juraj Kolarić (predstojnik Vijeća za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije) u zajedničkom stručnom mišljenju zatraženu u veljači ove godine od strane Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.

„Specifični problemi kako dispozicije (broj i vrsta registara koje je koncipirao Franjo Dugan prateći tadašnju praksu gradnje liturgijskih instrumenata u Hrvatskoj), tako i ne najsretnija te manjkava izrada samog instrumenta od strane tvrtke Heferer su sljedeći: upitne menzure labijalnih registara, neprecizno izvedena i svirna i registarska traktura, nedovoljna opskrba zrakom, potpuni nedostatak jezičnjaka i djelomični nedostatak alikvotnih registara (nepostojanje kvalitetne miksture glavnog manuala koja je nadomještena registrom Kornet 2 2/3’), loša intonacija cijelog instrumenta, čime su odnosi registara i njihovih pojedinačnih grupa unutar cjelokupne dispozicije narušeni, jednako kao što je i konačna akustička slika po pitanju odnosa pojedinih manuala i pedala neuravnotežena“, pojašnjavaju se dalje u mišljenju četiriju uglednika, koji teze potkrepljuju i činjenicom da je slično mišljenje o kvaliteti instrumenta imao i ugledni hrvatski organolog Ladislav Šaban tridesetak godina prije njihova uvrštenja u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture, kad je 1977. predložio taj instrument za 3. kategoriju.

Tijekom godina svi popisani nedostaci produbljivali su probleme orgulja u Crkvi sv. Marka, koje je pokušao riješiti i Wolfgang Braun 2001. proširivši dispoziciju nadogradnjom skupine jezičnih registara. Nažalost, ni to nije bilo od velike pomoći. Između ostaloga, već od 1950. većina europskih majstora „napušta pneumatski, priklonivši se mehaničkom sustavu, koji danas, zahvaljujući upotrebi suvremenih tehnika i materijala omogućuje najbolju izvedbu, dugotrajan je te se jednostavno održava. Za razliku od njega, pneumatski sustav iznimno je težak za održavanje, zahtijeva intenzivna ulaganja svakih pet do deset godina, a u usporedbi s mehaničkim sustavom prilično je neprecizan te se njime ne može ostvariti direktna kontrola ventila prilikom sviranja, što je moguće ostvariti upotrebom mehaničke trakture“, ističe Pavao Mašić, koji je u zvukovne i tehničke aspekte orgulja Crkve sv. Marka trenutno vjerojatno najupućeniji, budući da s njima diše svakodnevno. Treba istaknuti da su, osim spomenutoga, još dva neovisna mišljenja dali renomirani orguljaši Emin Armano (u studenome 2009) i Mario Penzar (u svibnju 2010), svi se složivši oko istoga jedinoga mogućeg rješenja.

Stoga se, uz veliku potporu i zalaganje župnika Franje Prsteca te u suradnji s mjerodavnim konzervatorskim uredom, službama Ministarstva kulture mjerodavnima za kulturna dobra, ali i temeljem mišljenja struke, došlo do zaključka kako je najbolje rješenje gradnja novog instrumenta, uz zadržavanje postojećega kućišta, koje treba obnoviti. „Između ponuda renomiranih radionica većinom iz inozemstva (Švicarske, Austrije, Njemačke, Slovenije) odlučeno je da se projekt gradnje novog instrumenta povjeri radionici Eisenbarth iz Passaua. Ova radionica s 22 zaposlenika pod vodstvom sedamdesetogodišnjeg majstora Wolfganga Eisenbartha ujedinjuje stručnost i produktivnost zaposlenika sa zrelošću u iskustvu gradnje instrumenata koju posjeduje Eisenbarth. Najbolji primjer za to su katedralne orgulje u Passauu koje je ta radionica gradila, ujedno i najveće katedralne orgulje u Europi s 233 registra i oko 18 tisuća svirala (otprilike 4 puta veće od orgulja Zagrebačke katedrale). U Hrvatskoj je ta radionica unatrag nekoliko godina izgradila instrumente najviše kvalitete u katedralama u Požegi i Zadru, a u Zagrebu su gradili vrlo uspjeli instrument u župnoj crkvi na Jordanovcu“, objašnjava Pavao Mašić.

Nedavno je Mašić i sam boravio u Eisenbarthovoj radionici, promatrajući način na koji će nove orgulje biti načinjene. Naime, sve svirale i ostali dijelovi izrađuju se vlastoručno. Taj iznimno složen proces rezultira montiranjem čitavoga instrumenta u radionici, gdje se još jednom nadzire ispravnost svih dijelova. Potom se demontira i prevozi u crkvu, gdje slijedi montaža i intonacija svake pojedine svirale, što je iznimno složen i dugotrajan proces, jer se glasnoća i boja svake svirale trebaju prilagoditi određenom crkvenom prostoru. Čitav proces trebao bi biti završen u travnju iduće godine, a zvuk novih i osvježenih orgulja preplaviti zagrebački Gornji grad.

Što se tiče svojstava novog instrumenta, koji je trenutno u izradi, Mašić navodi da će se raditi o „srednjem prema većem instrumentu s 3 manuala, pedalom i 41 registrom (6 registara većim od dosadašnjeg), mehaničke trakture i najsuvremenijih pomagala, materijala te najviše kvalitete u izvedbi instrumenta. Dispoziciju novih orgulja zajednički su načinili Ante Knešaurek i Pavao Mašić, u suradnji s akademikom Anđelkom Klobučarem, najboljim ekspertom po pitanju orguljske registracije u Hrvatskoj. Sva trojica bili su mišljenja da se dispozicija novih orgulja koncipira u francuskom stilu te se na taj način orguljski pejzaž Zagreba, ali i Hrvatske, obogati do sada nedostajućim ili rijetkim francuskim tipom instrumenta. U dispoziciji se vodilo računa da uz dovoljan broj temeljnih, osamstopnih, registara bude njima proporcionalan odnos jezičnih i alikvotnih registara koji su zaslužni za konačnu gradaciju prepoznatljivog orguljskog zvuka, koji u svim svojim segmentima nudi ujednačenu zvučnu sliku. Na žalost, upravo je po tom pitanju dosadašnji instrument pokazivao svoje najveće mane.“

Zbog svih navedenih razloga Mašića kao glavnoga orguljaša Crkve sv. Marka, svojevrsnoga domaćina novih orgulja, iznimno raduje činjenica kako će Zagreb dobiti novi instrument koji će, kako pokazuju i druge hrvatske sredine poput Požege i Zadra, potaknuti velik broj liturgijskih i koncertnih aktivnosti, zahvaljujući visokokvalitetnoj gradnji, a na radost svih domaćih i inozemnih glazbenika koji će na njemu imati priliku muzicirati. Na kraju dodajmo da će cijena čitavog projekta iznositi 450.000 eura te da je financiran isključivo sredstvima župe i dragih donatora.