Nemoćni citat političke drame

Zašto se piše? Među mnogim odgovorima, nužnim i manje nužnim, zanimljiv je onaj koji tvrdi da potreba za pisanjem nastaje iz nemoći, dakle iz borbe protiv te nemoći. No nemoć je i u pisanju, ponekad, pa i pisanje tek ponavlja nemoć. Tada je već riječ o pisanju kao psihoterapiji, ali i to je opet jedno od objašnjenja sama pisanja... I povijest se ponekad, neki kažu i vrlo često ili čak uvijek, vrti u začaranim krugovima. Pisci i oni koji se takvima osjećaju, a među njima posebno dramatično dramatičari, vrte se zajedno s njom i pokušavaju sami sebi, i ostalima, objasniti kako je moguće da se neke pogreške stalno ponavljaju, dok rješenja koja su se jedanput pokazala ispravnima u sljedećoj situaciji više ne funkcioniraju. Da, to je povijest, ali to je i kazalište.

Nešto o svemu tome u novoj je drami Tko je srušio Berlinski zid? pokušao reći i Amir Bukvić, glumac i dramatičar koji svoju zgroženost zbiljom, pogotovo ovom suvremenijom, sve češće iz govora pretače u pismo. Nakon Djece s CNN-a u Histrionima mu je ponovno postavljen komad koji se tiče upravo onoga što se ovdje živi i živjelo se posljednjih dvadesetak godina. Uz zazivanje velikana poput Vaclava Havela, kojem se Bukvić čak nije uspio ni popeti na ramena, ali i crpeći od svih ostalih koji su dramom željeli razumjeti i raskrinkati mehanizme vlasti, on je pokušao u pristojnih sat i pol sažeti dva desetljeća europske i domaće povijesti, uz dodatak intimnog zapleta. Tekst je zato nalik dvostrukoj zavojnici kojoj jedan krak čini odnos pisca-disidenta i isljednika-vječnog sluge vlasti, dok je drugi obiteljska saga. Sve to, međutim, čini sa tek četiri lika, što zadaću čini još težom od same teme.

A i na njoj su se mnogi poskliznuli, pa im se na kraju osvetila. Politička drama s klasična dva pola – s jedne strane slobodnomisleći pojedinac, pritom još i autor, s druge kerber vladajućih koji s godinama i tranzicijom postaje sve moćniji te njihov odnos koji, ne samo zbog stokholmskog sindroma, postaje sve prisniji, iako nikad i prijateljski jer obojica zadržavaju svoje ideološke pozicije – obrazac je koji je teško osporiti. Tema je uvijek aktualna i zanimljiva, produkcijski nije izazovna jer riječ je više-manje tek o gomili uglavnom pametna teksta, dok je pozornička pirotehnika svedena uglavnom na praskave replike. I kod Bukvića je to tako moglo biti, ali nije.

Najprije njegovom zaslugom jer je, kao i svojedobno Miro Gavran kad se okušao u političkoj drami, ostao na esejističkoj podlozi svojih likova, koji su zato klišejizirani do patetike. Svaka njihova rečenica zvuči toliko poznato i već otrcano da Dragan Despot i Siniša Popović, pogotovo u režiji Zorana Mužića, koji im čito ne želi i ne može oduzeti ni gram prepoznatljive manire, zaista na trenutke igraju farsu, kao zadatak u kvizu gdje je cilj pogoditi na koliko sve uzora – dramskih, proznih ili filmskih – aludiraju. Da je zaista riječ o pirandelovskom kazalištu u kazalištu, kako u programskoj knjižici tvrdi obrazloženje Povjerenstva za dodjelu Nagrade Marina Držića, glumci bi barem dali publici do znanja da gleda citat citata. Ovako sve ostaje samo na prežvakavanju istih motiva, bez ikakva vrijednog dodatka. Drugim riječima, ako hrvatska drama tako pokušava navodno kritički sagledati prošlost i propitati sadašnjost, još nam se malo zla i dogodilo. A i ono pisaca što je bilo po zatvorima u tom se slučaju mogu pitati komu su i zašto dali svoje časnije godine.

Izvedbeno, svemu tome nimalo ne pomažu Barbara Vicković i Tara Rosandić, zadužene za onaj obiteljski krak priče. Jer, da nema njihove rutiniranosti i plošnosti, za što nisu krivi samo autor i redatelj, predstava bi bila tipična muška igra nadmetanja. S obiteljskom pozadinom, sve se pretvara u sapunicu s neizbježnim sretnim ili donekle sretnim završetkom. Donekle zato što zet Somalijac strada i zato što politička igra nije završena padom jednog korumpiranog ministra. I, naravno, zato što se domaći slobodnomisleći pojedinac na koncu pokazuje kao prikriveni rasist, što baca sasvim posebno svjetlo na sve njegove slobodarske ideje. To je, međutim, jedini zaista živ dio njegova inače potpuno papirnatoga karaktera. Unatoč svim nerealiziranim naznakama, riječ je o umornoj predstavi koja Despotu daje priliku da ponovno bude uvjerljiv, ali samo u svojim zabludama, Popoviću da ponovno razigra svoj uspješno uvježban cinizam, i jednom dijelu publike da čuje da je jedan predsjednik jednom bio dramski pisac. Bit će korisno za križaljku! O Kunderi, Stoppardu, Kovačeviću, Šnajderu ili Marinkoviću, samo dijelu onih koji su zaista iskoristili motive što ih je Bukvić tek donekle uredno nanizao – drugom prilikom.