Nagrada ili nagrda?

piše Igor Ružić

Nagrada hrvatskoga glumišta zaslužuje svoje ime. Ona zaista jest nagrada, i to joj se ne može osporiti, ali je još više, ako je moguće nadmašiti snagu tvarne činjenice, hrvatskoga glumišta. Iako je u malo romantičnija vremena i ta sintagma zvučala romantičnije, danas, gotovo dvadeset godina nakon njezina osnutka, teško je razabrati što je više utjecalo u suodnosu onoga što bi hrvatsko glumište trebalo opisivati i onoga što ono radi. Nagrada je tomu, u oba smjera, poprilično pridonijela. Pa je neodvojiva: kad se kaže hrvatsko glumište, misli se na to kako ono funkcionira, misli se na ono što radi, čak i samu sebi, ne shvaćajući da si šteti. S druge strane, čim se spomene Nagrada hrvatskoga glumišta, jasno je tko si je, kako i zašto dodjeljuje. Da, to je hrvatsko glumište, to je sindikat.

Raskošno ispunjeno gledalište: umjetnici i uzvanici

Problem, međutim, nije u tome što sindikat sam sebi dodjeljuje nagrade, svaka udruga ima pravo na to, to je sasvim legitimna praksa, i svi to rade i zašto, na koncu konca i ne bi? Svrstavanje ili kritiziranje nema mnogo smisla ukoliko se u obzir ne uzme kontekst. A kontekst govori o tome da su Nagrade hrvatskog glumišta samooplođujući, zatvoreni sustav koji jako dobro pazi koga pripušta, a komu namjerno, sustavno i trajno, unatoč činjenicama, vidljivosti i kvaliteti, zatvara vrata. Između ostaloga i zato što se jedna sindikalna proslava, sasvim interna stvar jednog društva, točnije Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, partnerstvom s medijima i ulaskom na male ekrane, pretvorila u žuđeni spektakl čiju je ambiciju lako čitati iz, danas već nešto rjeđe spominjane, sintagme hrvatski kazališni Oscar. Tako je Nagrada hrvatskog glumišta postala opća stvar, a njezin pravorijek potvrda kvalitete određenoga kazališnog proizvoda. Da je zaista tako, nitko ne bi mogao biti sretniji od dobitnika, ali… istina je ponešto drukčija.

Kad lošiji ocjenjuju bolje...

Upravo zato što nagrada jest sindikalna, i zato što organizacijski ne pripušta nikoga tko nije njezin član ili barem bliski istomišljenik, cijeli proces nominacija i žiriranja postaje problematičan. Logika je poprilično jednostavna, i neumoljiva. Kako hrvatsko glumište, kao ni ostatak onoga što bi se moglo nazvati izvedbenom scenom u Hrvatskoj, nije članstvom ni blizu, primjerice, kineskom, tako je i broj onih koji nešto rade i onih koji bi o tome, sudjelovanjem u prosudbenim povjerenstvima, sudili, trajno ograničen. S obzirom, pak, da u Hrvatskoj na svu sreću kazališne produkcije ipak ne nedostaje, a i da se, barem nominalno, u sličnim situacijama pokušava izbjeći sukob interesa, formiranje žirija nužno dovodi do toga da oni koji su kvalitetni zaista rade svoj posao, dok oni drugi – sjede u žirijima. A svi su iz istoga društva, svi su glumci i redatelji…

Joško Juvančić, dobitnik Nagrade za životno djelo

Jer činjenica je da kvalitetni glumci i redatelji, kostimografi, scenografi i svi ostali kazališni autori i djelatnici, sudjeluju u produkcijama i o njima, vjerojatno, ne bi smjeli odlučivati, pa im se ne nudi, ili pak odbiju, članstvo u žiriju. Ljudska narav je, nažalost, suđena svim ljudima. Pa kad lošiji imaju priliku ocjenjivati bolje, nerijetko će se dogoditi da među boljima najbolji budu upravo oni najlošiji. I to je, vrlo jednostavno, logika stvari. Ne uvijek, ali često. Jer neke se činjenice ipak ne mogu zanemariti, a neke kvalitete previdjeti. No sustav predlaganja, nominiranja i nagrađivanja nudi nekoliko stepenica na kojima je proceduralno ili manje proceduralno stopiranje i guranje omogućeno pravilima, pisanim ili nepisanim, što otvara polja za mnogostruke interese, poveznice, žmirenje na jedno ili oba oka. I nigdje se ne može uprijeti prstom, ali opet, sve nekako godinama već ne izgleda onako kako bi trebalo.

Javnost se poslije može čuditi, kazalištarci se mogu praviti da im Nagrada hrvatskog glumišta ionako ništa ne znači, dok oni koji su je dobili imaju priliku za manju proslavu i dodavanje još jedne stavke bogatu životopisu… i to je to. Ono što ostaje uvijek je nekako pogrešno produciran spektakl, ili njegova mentalnorecesijska inačica, koja se nikako ne može odlučiti što želi biti: spektakl za televizijsku publiku, komorna sindikalna proslava ili glamurozna svečanost hrvatskoga kazališta. Tako se ne može odlučiti ni za dominantnu poetiku – malo se kazalištu ruga, malo je na njega ipak ponosna, želi pokazati što sve domaći izvođači mogu, ali ih izmještanjem iz izvornoga konteksta čini smiješnima… Monolozi zato ne funkcioniraju, scene iz dramskih predstava ostaju nedorečene, suvremenoplesne sekvence smiješne, a operne arije groteskne. Na koncu se čini kao da se netko zaista želi narugati, iako izvođači daju sve od sebe kako bi, ne bez svijesti o moći televizijskog prijenosa, i u takvu simulakrumu bili što bolji.

Simptomatične nominacije

Malo konkretnije, možda i subjektivnije: donekle je bilo jasno da će Građanin plemić biti najbolja predstava u Hrvatskoj prošle sezone, ali je neshvatljivo kako se u nominacijama za najbolju predstavu, režiju ili barem kostimografiju, s obzirom da logika sindikalne raspodjele ponekad dovede i do potpuno zaumnih rješenja, nije našla Generacija 91–95 Zagrebačkoga kazališta mladih. U trenutku kad nema kazališta koje u programskim odrednicama ne naglašava činjenicu kako želi „sa scene progovoriti o onome što nam se događa i onome što živimo“. Također je nevjerojatno da među nominacijama za najbolju mušku ulogu nema Ozrena Grabarića, iako je Peer Gynt ipak ušao među najbolje predstave u cjelini… ali ne i Aleksandar Popovski, koji ga je postavio u Dramskom kazalištu Gavella. Može se tako nabrajati i dalje…

Na primjer, u plesu, koji je ove godine, s obzirom da je parna, također bio dio Nagrade hrvatskog glumišta. Lako za osobne procjene, kao što je ona da je Vodoinstalater Natalije Manojlović u produkciji Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu možda ipak najbolja predstava u cjelini, što može i ne mora biti točno, dok je, s druge strane, Matija Ferlin zaista netko na koga, i s kim, ovdašnja suvremenoplesna scena, a ne samo Studio za suvremeni ples kojem je ostavio Nastup, treba i mora računati. Mnogo je veći problem sam status tog pridodanog segmenta u sklopu Nagrada hrvatskog glumišta, jer tim dijelom se sindikat – Hrvatsko društvo dramskih umjetnika – nikad nije želio baviti. Pod pritiscima, onima izvana ali, vjerojatno, i onima koji dolaze od vlastitih ostataka razuma, ples je ipak pripušten matici, barem na ovaj, reprezentativni način koji malo košta i, izvan glumišta, malo znači. Ali ipak, simbolika je simbolika, i plesna je scena zadovoljna i takvim priznanjem vlastitog postojanja, kad već boljeg, u smislu ravnopravnijeg i pravednijeg financiranja i raspolaganja prostornim resursima, nema. Umjesto HDDU-a, bijenalni žiri za ples i balet sastavljaju, i za dio njegova posla zadužene su profesionalne udruge plesača, u slučaju suvremenog plesa UPUH, Udruga plesnih umjetnika Hrvatske. Hvalevrijedna inicijativa i u svakom slučaju pozitivna činjenica da je i suvremeni ples dobio svoju vidljivost u ovom kontekstu, od ove godine ima i pokoju mrlju na savjesti, kao pokazatelj da se upetljanost u sindikalnu priču osvećuje.

(Ne)vidljivost prave umjetnosti

Nezavisna scena, čiji su suvremeni plesači veliki i inače dosta glasni dio, često ističe svoju drukčijost od one potpuno zavisne i institucionalne nabrajanjem nesustavnosti, proceduralnih prekršaja, nepotizma i netransparentnosti ove druge. I uglavnom ima pravo, osim kad, kao ove godine, dvije glavne nagrade, za najbolju predstavu u cjelini i za najbolju koreografiju, žiri dodijeli predstavi u kojoj sudjeluje i jedna od ukupno troje članova žirija. Koliko god mala suvremenoplesna scena bila, koliko god na njoj interesi bili umreženi i premreženi, i koliko god kvalitetna ili nekvalitetna određena produkcija bila, to ne bi trebao biti princip kako se stvari rade, čak ni u umjetničkoj grani koja je, zbog institucionalne nebrige, na rubu preživljavanja. To si, vjerojatno, danas više ne bi dopustio ni žiri za dramu Nagrada hrvatskog glumišta, ni žiri Pulskoga filmskog festivala, pa čak ni, primjerice, Vinkovačke jeseni. Ne zbog medija i struke, ni svih onih koji će to zapaziti ili onih koji neće. Nije problem u, treba vjerovati, tek nezgodnoj epizodi, nego u principu po kojem je, ovakvom nezgodom, plesna scena u opasnosti da je se, po načinu funkcioniranja nje same, izjednači s onom institucionalnom.

I zato nije čudno da polupismenim novinarima, koji stalno nešto rovare, u disleksičnoj histeriji žurbe da što prije i što snažnije ugrizu zdravo tkivo hrvatske kulture, ponekad ispadne pokoje slovo. Pa Nagrada postane Nagrda. Hrvatskoga glumišta.