Magičnih pedeset minuta

Poezija Dobriše Cesarića, doživljaji njegovih emocija i ljepota misli, nadahnuli su mladoga koreografa Lea Mujića za prvu ovosezonsku premijeru baletnog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, praizvedbu Tišine mog šuma. Ne želeći prenositi riječ u pokret ni oslikavati ni prepričavati pjesnika i njegovu poeziju, Leo Mujić, kako sam kaže, stvara pokret iz ugođaja Cesarićeve poezije. Sa stihovima koje kazuje glumac Dragan Despot i plesačima koji plešu na glazbu Mozarta, Vitalija, Debussyja, Schuberta te mlade suvremene skladateljice Anite Andreis, gradi konglomerat dopadljivih plesnih slika forsajtovskoga stila. Glazba Anite Andreis u tom konglomeratu povezuje ostale glazbene stilove. Na određenoj se razini Leo Mujić suživljava s jednom od Cesarićevih osobina: koliko je on pokušavao oživiti radost u poeziji iz koje je bila potisnuta, toliko i Mujićeva predstava iskazuje vedrinu unatoč tmurnijim trenucima i završava optimističnim finalom. Jednostavnim, a dojmljivim izražajnim sredstvima koreografu i redatelju od velike je pomoći bio scenograf, kostimograf i oblikovatelj svjetla Thomas Mika.

U središtu je predstave dinamična plesna kreacija Ksenije Krutove.

U prvoj ovosezonskoj baletnoj premijeri Leo Mujić stvara pokret iz ugođaja Cesarićeve poezije

Mihaela Devald i Milka Hribar Bartolović lelujavo povezuju pojedine prizore. Edina Pličanić i Pavla Mikolavčić često su solistice u igri muških skupina koje predvode Edgar Castillo i Eugen Dobrescu. Cijeli ansambl nadahnuto iskazuje pretpostavljenu energiju jer toga koreografa, iako mu je to tek drugi rad u HNK-u, dobro poznaje kao svojega čestog baletnog pedagoga. Upravo su predan i pošten rad baletnog ansambla i njegova nadahnuta plesna interpretacija najveća vrijednost Tišine mog šuma.

Sve u svemu, tvrdnja koja se može izreći, kako predstava nije loša, ali nije ni nešto naročito, dovodi do problema koji se u ovoj prigodi ipak ne može zaobići. Prigoda je jubilarna, 150. sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Moglo bi se mnogo toga navesti što se sve moglo i što se moralo prirediti za takvu obljetnicu. Dovoljno je reći da na repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu nema baleta Đavo u selu Frana Lhotke. U ovoj sezoni nije predviđena ni jedna velika klasična predstava. Umjesto toga, prva je baletna premijera pedesetminutno ostvarenje obećavajućeg, ali ipak mladog autora koji naprosto nije primjeren za tu prigodu. Leo Mujić jest izdanak Béjartove škole u Lausanni i kao međunarodno afirmiran plesač upoznao je širok raspon modernoga i neoklasičnog baletnog izraza, koje u koreografskom radu spretno spaja s temeljima klasične baletne škole. No on još nije koreograf duga daha, pa ni u tih pedeset minuta nije mogao izbjeći puka ponavljanja. Čak je i sjajna, dosljedno energična Ksenija Krutova prema kraju predstave postala jednolična u kovitlacu istih pokreta.

Vezano uz jubilej HNK-a, simpatična je zamisao o primjeni svečanih kazališnih zastora kao integralnoga dijela scenografije, bez obzira od koga potekla, od autorâ ili nekoga iz HNK-a. Bukovčev Hrvatski preporod, Karasova lepeza Djed, unuk i vila, Hegedušićeva Seljačka buna A. D. 1573 i Četiri godišnja doba Lackovića Croate lijepo su poslužili za ugođaje baletnih prizora. Dobro je da su ih proluftali i da se mogu vidjeti.

I neka mi na kraju bude dopušteno da i na mene djeluju stihovi Dobriše Cesarića iskorišteni u predstavi: Sve nas ulice vrijeđaju uvijek istim licima, a naše duše žeđaju za beskrajnim vidicima. O, mi smo toga presiti. Pobjeći, pobjeć nekamo! Mi čudo jedno čekamo, a neće nam se desiti... Naime, željni smo plesnih autora koji mogu ispuniti večer, koji mogu razviti maštu i prekoračiti magičnu granicu od pedeset minuta koje, tobože, predstavi omogućuju cjelovečernjost. Mogu li to u obliku apstraktnog baleta ostvariti pojedinačni autori ili njih nekoliko, sa zajedničkom temom ili svaki neovisno za sebe, valja dobro promisliti. Jer riječ je o pozornici nacionalnoga kazališta, a ne o nekoj alternativnoj plesnoj sceni.