Krleža, univerzalni klasik hrvatske književnosti

Razgovarao Gojko Borić

Reinhard Lauer sveučilišni je profesor slavističke filologije u miru na Sveučilištu u Göttingenu. Popis njegovih znanstvenih knjiga i studija obuhvaća više od sto jedinica, a za hrvatsku je kulturu važan kao suosnivač časopisa Umjetnost riječi, Književna revija i Zeitschrift für Balkanologie. U izdanju Matice hrvatske 2002. objavio je knjigu izabranih tekstova koje se bave kroatističkim temama pod naslovom Studije i rasprave. Proučavajući hrvatsku književnost profesor Lauer posebnu je sklonost pokazao prema liku i djelu Miroslava Krleže, a njegova najnovija knjiga Wer ist Miroslav K.? (Tko je Miroslav K.?), predstavljena na Frankfurtskom sajmu knjiga, bila je povod ovomu razgovoru.

Gospodine profesore Lauer, u novoj biografiji Miroslava Krleže pod naslovom Wer ist Miroslav K.?

upozoravate kulturnu javnost u zemljama njemačkoga jezika kako je taj velikan hrvatske književnosti ostao gotovo nepoznat izvan granica domovine i njezina susjedstva. Vi čak i u Krležinu imenu vidite neku smetnju pri izgovaranju na njemačkom jeziku. Krleža također nije imao sreću sa svojim nakladnicima u Austriji i Njemačkoj. Objasnite nam taj splet nesretnih okolnosti.

Stvarno vidim u za njemački jezik teško izgovorljivu Krležinu imenu jedan od razloga za poteškoće u recepciji njegovih djela u zemljama njemačkoga govornog područja. Imam više znanaca koji se svakako zanimaju za njegovo stvaralaštvo i poznaju neka njegova djela, ali uvijek kad je riječ o njemu kažu „je li to onaj autor s neizgovorljivim imenom“? Nijemci ne znaju što da učine sa skupinom konsonanata k-r-l, za njih nije zamislivo da r može posjedovati vokalne osobine. Oni ime Krleža redovito naglašavaju na glasu e, a glas ž ionako ne postoji u njemačkom jeziku. Ali šalu na stranu: Krleža je ne samo zbog izgovaranja svoga imena malo poznat, premda je u nas često bilo onih koji su se vrlo angažirali u promicanju njegovih knjiga. Tko se jednom upusti u Krležina djela, ubrzo postaje njegovim obožavateljem. Ugledni književnici kao Martin Gregor-Dellin, Humbert Fink, Iring Fetscher, Herbert Rosendorfer ili Erich Löst vidjeli su u Krleži nadmoćna autora, „hrvatskoga Tolstoja“, „panonskoga diva“ ili „istinskoga velikana hrvatske književnosti“. Dakle, nije da nedostaje oduševljenih poznavatelja hrvatskoga autora, nego više njegovih djela, što bi Krležu učinilo poznatim piscem u njemačkoj publici. Sigurno su u tome nesretnu ulogu igrale nevolje koje je Krleža imao s nakladnicima u Austriji i Njemačkoj. Njegov prvi izdavač na njemačkom jeziku (naklada Stiasny u Grazu, koja je do šezdesetih godina objavila niz romana, pripovjedaka i drama te dvije knjige aforizama) tragično je završio samoubojstvom. Novi početak na koji se osamdesetih godina osmjelila naklada Athenäum u Wiesbadenu, nakon što je ipak objavljeno osam knjiga Krležinih djela, završila je financijskom propašću. S dosadašnjim izdavačima Krleža je imao smolu, pa se samo možemo nadati da će hrabri nakladnik Wieser u Klagenfurtu biti uspješniji sa svojim inicijativom u izdavanju Krleže.

Nama se čini da su oni koji su Krležu trebali progurivati u prošlosti zakasnili barem dva desetljeća, dakle još prije Drugoga svjetskoga rata, kad je Krleža uspostavio veze sa svojim istomišljenicima u Austriji, preko koje je mogao voditi put u veliki svijet, kao što piše Manes Sperber u autobiografiji Bis man mir Scherben auf die Augen legt (nažalost nije prevedena na hrvatski), ali to se nije dogodilo. Krleža se već u to doba uklapao u tzv. kakanijsku literaturu (književnosti bivše k. u. k. monarhije). Je li Hrvatska u to vrijeme bila izolirana od literarnih gibanja u Europi?

Krležino je stvaralaštvo nedvojbeno bilo brojnim nitima povezano s austrijskom literaturom poslije carskog i kraljevskog doba. On je svoj uzor imao u Karlu Krausu, a pjesnik Bildgedichta Reiner Maria Rilke bio je njegov veliki poetski ideal. No ne vjerujem u to da su dimenzije austrijske literature bile dostatne za Krležu. On je od sama početka djelovanja posjedovao mnogo šire obzore nego bilo koji drugi austrijski i/ili njemački autori, možda ako izuzmemo Bertolta Brechta, tog lijevog njemačkoga klasika. Osim hrvatske književnosti Krleža je poznavao njemačku, rusku, talijansku, francusku, englesku i mađarsku literaturu. Kretao se na samim njihovim vrhovima. Toga nije bilo ni u jednog usporedivog autora u Europi. Njegova europska vizija išla je iznad svega onoga, recimo tridesetih godina, što je tada bilo zamislivo. Da se to nije shvatilo u Austriji i ostalim zemljama, možda možemo objasniti tadašnjom izoliranošću Hrvatske. Nijedan od važnih hrvatskih autora, ni Matoš, ni Ujević, a ni Krleža, nisu tada uspjeli postići europsku slavu. Jedini hrvatski autor o kojemu se neko vrijeme govorilo u Njemačkoj bio je Josip Kosor.

Krleža je odmah nakon Prvoga svjetskog rata bio uspješan sa svojim dramama, dobivao je ugledne nagrade, imao je publiku. Istodobno žalio se na hrvatsku malograđanštinu, na kulturnu ograničenost hrvatskoga i jugoslavenskog društva. Nije li na taj način protuslovio samu sebi?

Ne vidim u tome proturječnosti. Krleža je postigao silne kazališne uspjehe upravo zbog toga jer je u svojim djelima prozreo i kritički probušio malograđansku i veleburžujsku publiku. Pogledajte uspjehe Wedekinda i Brechta u Njemačkoj: upravo zbog toga što su kritizirali građanski svijet – svoju teatarsku publiku – bili su uspješni na pozornicama. Publika na neki način traži i treba autore koji će joj držati zrcalo. Krleža je upravo bio onaj koji je raskrinkavao građanska mešetarenja, što je publika i tražila. On je našao one na kojima je mogao odmjeravati svoje polemičke i kritičke snage.

Krleža se već na početku književne karijere uključio u ljevičarske kulturne krugove, iako je većina njegovih hrvatskih sunarodnjaka simpatizirala konzervativnu Hrvatsku seljačku stranku braće Radića. Doduše, prije uspostavljanja diktature kralja Aleksandra Karađorđevića i komunisti su bili zapažena politička opcija, ali ipak manjinska. Nije li se književnik Krleža svojim lijevim zaokretom na neki način udaljio od svoga naroda? S druge pak strane Krleža je kritizirao i jugoslovenski nacionalizam. Sjetimo se samo njegova ruganja monumentalnom Vidovdanskom ciklusu Ivana Meštrovića. Gdje se Krleža točno politički nalazio između dva svjetska rata?

Krleža je nesumnjivo bio lijevi, komunistički autor. Koliko je meni poznato, pripadao je u osnivače Komunističke partije. No ne vidim da ga je to odijelilo od njegovih čitatelja. Naprotiv, čini se da su oni vrlo točno znali razlikovati između komunista kao političke osobe i lijevog autora. I visoki ustaški funkcionari poslije su stalno naglašavali kako je Krleža veliki hrvatski autor kojega je stoga vrijedno štititi. U većemu obujmu to je vrijedilo i za široku hrvatsku publiku. To se može usporediti sa slavom koju su uživali Bertolt Brecht i Jean Paul Sartre, premda je publika točno znala da u politici zauzimaju radikalno lijeve pozicije. Da je Krleža najoštrije kritizirao hrvatske, odnosno jugoslavenske nacionalne mitove, pripadalo je to u osnovnu tendenciju njegova djelovanja u doba između dvaju ratova. No on, kao lijevi autor, sa sličnom se odlučnošću borio i protiv staljinističkoga dogmatizma u lijevoj umjetnosti. S pravom je zastupao mišljenje da slaba, estetski loša umjetnost samo šteti lijevoj stvari.

U svakom slučaju Krleža se protivio partijskom dogmatizmu s veoma uzbudljivim polemikama u tzv. sukobu na književnoj ljevici. S druge pak strane nije povukao konačnu pouku nakon posjeta Sovjetskom Savezu kao, primjerice, André Gide ili prije spomenuti Manes Sperber, koji su već prije Drugoga svjetskoga rata upozorili na strahote staljinizma. Josip Broz, kojega je Kominterna postavila za generalnog sekretara KPJ, navodno je odvratio Krležu od bijega iz Partije. Ti razgovori jednoga bravara i jednog velikog intelektualca čine mi se vrlo tajanstveni. Navodno je Broz rekao Krleži: „Partija može bez tebe, ti ne možeš bez Partije.“ Što bi to moglo značiti?

Da, ono što sam upravo rekao, bila je to prava srž konflikta na ljevici. Činjenica da nakon posjeta Rusiji nije prekinuo sa Sovjetskim Savezom može se objasniti time da je to putovanje bilo ranije nego kod ostalih intelektualaca. Za njega je ravnomjerno preoblikovanje vlasničkih odnosa s tadašnjega gledišta bio pozitivan događaj. U kasnijem sukobljavanju sa staljinističkim dogmatizmom povukao je sve konzekvencije. Bio je optužen zbog trockizma i isključen iz Partije. Mnogo toga ukazuje da je s Titom 1939. otvoreno razgovarao o sovjetskim progonima. U svome eseju O tendenciji u umjetnosti (1937) Krleža zauzima odlučujuću protupoziciju spram socijalističkoga realizma. Njegov odnos prema Titu stvarno je zagonetan. Ali čini se da je Tito posjedovao snažnu osobnu karizmu kojoj se ni Krleža nije mogao oduprijeti. Tito je bio taj koji ga je – kao ranije poglavnik Ante Pavelić – spasio nakon 1945.

Krležu uvrštavaju, kako sam prije rekao, u kakanijske pisce kao što su bili Robert Musil, Karl Kraus i Italo Svevo (da navedem samo neke), ali meni se čini da je Krleža u usporedbi s njima bio raznolikiji glede uspješnosti u raznim književnim vrstama, ali i društveno angažiraniji. No postoje literarne sličnosti. Kako biste ih mogli opisati?

O tome sam prije nešto rekao: Krleža je tematski bio blizak nekim kakanijskim piscima, ali on je mnogo većega kalibra no što su oni. Za razliku od raznih monista u austrijskoj književnosti, Krleža je bio pravi klasik, što znači književnik koji je u svim literarnim vrstama iznjedrio izvanredna djela, koji je obrađivao sve teme, od intimnih do političkih, koji je ovladao svim stilovima i formama, sve do barokne kajkavštine u Baladama Petrice Kerempuha, te koji se stvaralački postavio kako prema tradiciji tako i prema modernome. Podnaslov moje knjige ne glasi slučajno Život i djelo hrvatskoga klasika.

Krleža je dočekao Drugi svjetski rat, politički gledano, kako ste točno napisali „između svih stolica“. Posvadio se s ljevičarskim drugovima, a nije se mogao približiti njihovim konzervativnim, odnosno nacionalističkim protivnicima. Za Krležu je dolazak na vlast nacionalističkoga diktatora Ante Pavelića mogao završiti katastrofalno, ali nije. Za vrijeme komunističke Jugoslavije malo se znalo o tome tko je držao ruku zaštitnicu nad Krležom kao istaknutim komunističkim književnikom. Mislim da nikad nije dovoljno naglasiti kako se spasio jer se, prema Poglavnikovim riječima, „nije ogriješio o hrvatstvo“. S druge pak strane, Krleža je uvijek vjerovao u neku vrstu idealnog jugoslavenstva. Je li to proturječje?

Kad je izbio Drugi svjetski rat, Krleža se nalazio između svih stolica. Kao trockist nije mogao otići partizanima u šumu, a kao zakleti ljevičar nije mogao surađivati s ustašama, premda su visoki ustaški funkcionari kao Pavelić, Budak i dr. Vranešić držali ruku zaštitnicu nad njim. Oni su u njemu vidjeli hrvatskoga književnika koji se nalazio na suprotnoj poziciji spram Mile Budaka. U Krležinim djelima nalazimo mnoga mjesta u kojima je definirao hrvatstvo, geografski, politički i jezično. S druge strane u njega nalazimo manje političkoga jugoslavenstva. Čini se da je on izgubio svoje jugoslavenske iluzije već za vrijeme Drugog balkanskoga rata, nakon pobjede Srbije nad Bugarskom kod Bregalnice. Sjetimo se kako je taj aspekt intenzivno orisao u svojim Zastavama. Druga je stvar da je on, vrlo vjerojatno kao autor, stalno zagovarao jedinstveno jugoslavensko knjižno tržište.

Pišete da Krleža nakon pobjede komunizma u Jugoslaviji nije uspio spasiti ne samo Milu Budaka (što bi bilo ravno čudu!) nego i svoga dobročitelja dr. Đuru Vranešića. Meni se čini da to Krleža uopće nije mogao jer je tada njegov položaj s obzirom na nove vlastodršce bio vrlo nesiguran. Nije otišao u partizane, a da je otišao, vjerojatno bi nastradao, kao što je potvrdio tada svemogući staljinist i budući disident Milovan Đilas. Očito je Tito spasio Krležu jer je znao za njegove slabosti: osiguranje životne egzistencije i donekle slobodno djelovanje. Krleža se na neki način prodao novim vlastodršcima. Krleži su se rugali da je bio salonski komunist. Danas je u Hrvatskoj gotovo nepoznato da je Krleža pisao sastavke o omladinskim radnim akcijama i ode Staljinovoj vojničkoj genijalnosti. Drugim riječima, Krleža je time od Partije kupio svoju poluslobodu, u okviru koje je uspješno djelovao kao književnik i enciklopedist. U Hrvatskoj to nije bilo neobično. Zar nije Iso Kršnjavi služio mađarskom uzurpatoru Khuenu-Héderváryju i istodobno mnogo napravio za hrvatsku kulturu? Očito Krleža nije bio stvoren za disidenta. Zar se Krleža, time što je otišao u lijevo, nije udaljio od svoga naroda ili barem njegove većine?

Možda ste u pravu. Nakon završetka rata Krleža je bio ne samo bez ikakva utjecaja nego, naprotiv, morao se bojati za vlastitu egzistenciju. Zapisi iz tih godina, posebice klanjanje Staljinu, pripadaju u najnezgodnije tekstove u Krležinu stvaralaštvu. Ali i slavljenje Tita nije bez neugodnosti. I uopće, u poslijeratno vrijeme opada broj njegovih ambicioznijih djela. Meni izgleda kao da Krleža nije u socijalizmu našao svoju pravu temu. Zahvaljujući Titu uspeo se na poziciju dostojanstvenika, diktatora je pratio na inozemnim putovanjima i provodio ferije na Titovu otočju Brijunima. Ali ne smije se zaboraviti da je Krleža s velikom ozbiljnošću i velikim elanom upravljao golemim projektima u okviru Jugoslavenske enciklopedije. Tu je uložio silnu energiju. Rijetko se događa da neki dostojanstvenik postane disidentom, premda je Krleža u razgovoru s Predragom Matvejevićem rekao kako književnik u odnosima prema državi i njezinim institucijama mora biti disident, dapače i defetist. Osobno ne vidim u Krleži disidentstvo, osim možda u njegovu potpisivanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kao i u nekim kasnijim izjavama u razgovorima. Teško je reći koliko se Krleža oportunizmom udaljio od svoga naroda. Ali ipak vjerujem da narod svojim književnicima uvijek daje veći manevarski prostor, i u ideološkim pitanjima, nego u praktičnom životu.

Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu, a ne Krleža, premda je Fritz, kako su u Zagrebu šaljivo nazivali Krležu, bio u svemu, po meni, kvalitetniji od Andrića, koji je od Hrvata postao Srbinom i napisao vrijedne romane, ali danas se njegova proza doima vrlo starinska, premda ne bez šarma solidne realistične patine. Zašto su se Šveđani odlučili za folklornog Andrića, a ne za super naprednoga Krležu?

Koliko mi je poznato, Andrić je tada dobio Nobelovu nagradu zbog toga što je bio poznat u Njemačkoj. Krleža se s time nije mogao usporediti. Još danas većina ljudi izvan Hrvatske nemaju točnu predodžbu o golemoj raznovrsnosti Krležina djela, dok Andrić sa svoja tri važna romana i nekoliko pripovjedaka očito izgleda pregledan. Kako izgleda, barem u nas, Andrić je kao autor iz jednoga komada, u čemu se nalazi njegov šarm, dok Krleža posjeduje mnoge udubine i uzvisine koje otežavaju da ga se vidi kao integralna autora.

Vi ste prevodili Krležina djela na njemački. Na koje ste poteškoće nailazili i jeste li imali nekoga s kim ste se savjetovali kako bi prijevodi bili što adekvatniji originalu i što razumljiviji njemačkoj publici?

U monografiji o Krleži sve sam citate iz njegova djela osobno preveo na njemački. Priznajem da to nije uvijek bilo jednostavno jer se Krleža vrlo često služi dugim rečenicama sa zamršenom sintaksom. Također neke njegove strane riječi nije lako pretočiti u njemački. Ipak posjeduje prepoznatljiv stil koje se mora osjetiti u jeziku prijevoda. Osim tih dijelova tekstova prevodio sam eseje i pjesme Miroslava Krleže, pjesme s velikim zadovoljstvom, prije svega zbog toga što su to veličanstveni stihovi. Krleža je i važan pjesnik što je ovdje gotovo nepoznato. Pomoć u prevođenju nisam trebao, osim rijetko svoje supruge, koja posjeduje izvanredan jezični senzibilitet. Osim toga, vjerujem da prevedeni tekst mora odgovarati izvorniku, ali i biti posve razumljiv u jeziku na koji se prevodi. Odavno je preporučeno: toliko doslovno koliko je moguće i onoliko slobodno koliko je nužno.

Je li Krleža suvremen? Bio je pacifist, što bi i danas moglo biti aktualno s obzirom na ratne sukobe diljem svijeta. Snažnim je riječima opisivao osamljenost pojedinaca u njima suprotstavljenim društvenim sredinama, a to je vječna tema. Mislim da bi vaša knjiga mogla potaknuti neke nakladnike da izvuku iz zaborava već prevedena Krležina djela i ponovno ih plasiraju, dakako s popratnim osvrtima u časopisima i novinama. Je li to moguće?

Vjerujem da je Krleža sa svojim najboljim djelima – u njih pripadaju ne samo romani, drame i pripovijetke nego i mnogi eseji i dnevnici – sasvim suvremen i potpuno moderan. Opstojnost današnjega čovjeka s njegovom duhovnom osamljenošću i izgubljenošću, s društvenom diskriminacijom i sudbinom u ratu i miru, u Krleže je oblikovana u vremenski trajnoj, što znači i danas važećoj formi. Njegov pacifizam i njegova vizija duhovne Europe – nije se upuštao u političke spekulacije – trajna su poruka. Nadam se da će moja knjiga pridonijeti tomu da se neka Krležina djela izvuku iz zaborava i predstave u novoj aktualnosti. U knjizi pišem na jednom mjestu da bi Krleža, nakon što je socijalizam propao i kapitalizam ponovno uskrsnuo, iznova pronašao svoje stare ciljeve napada: „Krleža je bio književnik u kapitalizmu: socijalizam mu nije ponudio ili mu je ponudio malo tema.“

Vi ste slavist, odlično poznajte jezike i književnosti južnoslavenskih naroda. Zašto danas slavistika u Njemačkoj općenito, a kroatistika posebno, ne igraju onu ulogu na sveučilištima koju zaslužuju s obzirom da se države u kojima se govori tim jezicima dijelom već nalaze u Europskoj Uniji, a dijelom će uskoro postati njezine članice. Je li posrijedi samo štednja (u vrijeme gospodarske krize najprije se, nažalost, štedi u kulturi) ili nešto drugo?

Sigurno je da mjere štednje općenito igraju ulogu. Slavistika je, ponajprije devedesetih godina, time bila time izrazito pogođena jer se prema američkom uzoru nakon hladnoga rata pretpostavljalo da tu struku više nećemo trebati. U to vrijeme u Njemačkoj su bili potpuno zatvoreni slavistički instituti u Mannheimu, Bonnu, Münsteru, Marburgu, Frankfurtu, Erlangenu i na nekim drugim sveučilištima. Takozvana serbokroatistika patila je posebno zbog toga što je bila zastupljena samo jednim lektoratom na kojemu se moralo pokriti tri jezika, što je u međuvremenu priznato. Normalno je da se ni na jednom sveučilištu ne mogu uspostaviti tri rektorata (za bošnjački, hrvatski i srpski), nego da se samo na jednom lektoratu, reducirana za pola ili tri četvrtine, predaje onaj jezik koji slučajno zastupa lektor iz te zemlje. Tako u nas sad postoje bošnjački, hrvatski i srpski lektorati. Kroatisti su se organizirali u udruženje kojega aktivnosti dosad nisu bile dovoljno plodonosne. Među njemačkim slavistima postoje neki koji se još pridržavaju srpskohrvatske fikcije. Oni nisu uzeli na znanje Krležinu izreku da se može govoriti ili hrvatski ili srpski, nikako srpskohrvatski, jezik kojega nema. Po mome mišljenju, kroatistika može postati stvarni dobitak za kulturologiju samo putem kulturnih vrednota i njezinih istaknutih književnika – od Gundulića preko Ivana Mažuranića do Matoša, Ujevića i Krleže. Moje angažiranje za Krležu cilja u tom smjeru.

Zašto još neki njemački slavisti ne žele shvatiti da ne postoji srpskohrvatski, nego da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore, doduše, vrlo sličnim jezicima, ali ne istovjetnim jezikom. Meni je enciklopedist Tomislav Ladan rekao da su razlike između švedskoga i norveškoga znatno manje nego između hrvatskoga i srpskoga, pa ipak nitko ne tvrdi da postoji švedsko-norveški jezik. Što je ovdje posrijedi u mišljenjima nekih njemačkih slavista, koji se nikako ne žele oprostiti od svojih mladenačkih grijeha?

Kao što rekoh, neki njemački slavisti uče i govore srpskohrvatski, jezik kojim nitko ne govori i koji uopće ne postoji. Iz vlastita iskustva znam da nije jednostavno jednako naučiti i govoriti srpski i hrvatski. U razdoblju 1956/57. studirao sam godinu dana u Beogradu govoreći tada, recimo, čistim srpskim, uključujući i takozvani šatrovački, studentski žargon. Tri godine poslije došao sam u Zagreb, svi su me razumjeli, no odmah mi je postalo jasno da svi govore posve drukčije nego ja, morao sam iznova učiti taj jezik, hrvatski. To je moje osobno iskustvo. Naši slavisti znaju samo jedan jezik, srpski ili hrvatski, a da se pritom ne upuštaju jednako u oba. Ili pak vjeruju da jedan takav jezik, u kojemu po volji miješaju srpski i hrvatski, negdje biva rabljen. Godine 1956. bio sam na jezičnim vježbama kod profesora Reitera u Berlinu, kojom smo prigodom prevodili jedan kriminalistički roman na srpskohrvatski. Rezultat nije bio čitljiv nikomu ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Prevodili smo na jezik kojega nema. U srpskome jeziku postoje iskustva sa crkvenoslavenskim ili takozvanim slavoserbskim, što je Hrvatima ostalo strano; u hrvatskom postoje bliski dodiri s kajkavskim i čakavskim narječjem, koji su bili pod utjecajem talijanskoga, njemačkoga i mađarskoga, što su iskustva koja nedostaju Srbima. Krležine Balade Petrice Kerempuha Srbima su knjiga sa sedam pečata; srpski komandni govor zvuči Hrvatima posve strano. Zašto bi oba jezika, unatoč mnogim sličnostima i još priličnim razlikama, trebala biti povezana u jedan srpskohrvatski nakon što nije uspjelo spojiti tri različite nacije u jednu, kao što je uspjelo Nijemcima s njihovim Hochdeutsch, zajedničkim službenim i književnim jezikom?

Životopis

Sveučilišni profesor Reinhard Lauer (1935, Bad Frankenhausen, Tiringija) studirao je slavističku filologiju, germanistiku i istočnoeuropsku povijest u Marburgu, Berlinu, Beogradu i Frankfurtu na Majni. Bio je lektor njemačkoga jezika na Sveučilištu u Zagrebu. Postao je redoviti profesor slavističke filologije na univerzitetu u Göttingenu, gdje je i umirovljen. Kao znanstvenik posvetio se ruskoj, bugarskoj, hrvatskoj i srpskoj književnosti. Popis njegovih znanstvenih knjiga i studija obuhvaća više od sto jedinica. Suizdavač je časopisa Umjetnost riječi, Književna revija, Osijek, i Zeitschrift für Balkanologie, Wiesbaden. Redovni je član Akademije znanosti u Göttingenu i dopisni Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Srpske akademije nauka i umetnosti, Austrijske akademije znanosti i Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. O njemu su izašli brojni osvrti u stručnoj literaturi Njemačke, Austrije, Hrvatske i Srbije. Sudionik je brojnih znanstvenih skupova. Iako u mirovini, i dalje radi u svome zvanju, koje je ne samo to nego i poslanje.

O nakladniku

Lojze Wieser (1954, Klagenfurt/Celovec) pripadnik je slovenske nacionalne manjine u Austriji i nakladnik. Nakon školovanja za knjižara radio u svojoj struci i u tiskarama, postavši upraviteljem Naklade Drava. Za vrijeme rata u Sloveniji radio je kao koordinator informacijskoga centra Austrijske televizije. Osnovao je nakladu pod vlastitim imenom Wieser Verlag u Klagenfurtu/Celovcu. Specijalizirao se za izdavanje knjiga malo poznatih književnosti, posebice onih sa slavenskoga juga i iz istočne Europe. Za izvanredne zasluge u stvaranju kulturnog ozračja u Koruškoj dobio je od austrijskog predsjednika Thomasa Klestila 2004. titulu profesora. Srbija mu je odala priznanje za širenje njezine literature Nagradu Dositej Obradović. Wieser je autor niza knjiga o položaju nakladnika na granici i o kulinarstvu. U posljednje vrijeme posvetio se izdavanju prijevoda iz hrvatske književnosti, objavivši djela Živka Skračića, Ive Andrića, Predraga Matvejevića, Nedjeljka Fabrija, Pavla Pavičića, Miroslava Krleže, Slobodana Novaka, Veljka Barbierija i Vladana Desnice.