Krinka naša svagdašnja

Neka od ključnih umjetničkih djela s prijelaza dvaju stoljeća uvode nas u skrovit svijet maski, zabluda i prijetvora, duhovnih i prostornih labirinata koje sve češće susrećemo i u vlastitu realitetu. Krinka, prava ili metaforična, promjena identiteta ili stil života, obmana ili nužnost, tema je prvoga broja Književne revije u 2010, koja u pedeseto godište neprekinuta izlaženja ulazi u novom redizajniranom obliku, s novim uredništvom, koncepcijom i formatom, predvođena Ivanom Trojanom. Središnji časopis Ogranka Matice hrvatske Osijek, jedna od rijetkih publikacija s dugovječnim i kontinuiranim promišljanjem nacionalnog i kulturnog identiteta, osuvremenjen je u izraznom i sadržajnom smislu, dobivajući na provokativnosti, zanimljivosti i dostupnosti širem čitateljskom krugu.

Doživljavajući časopis kao univerzalni fenomen koji briše granice između lokalnog i globalnog, u skladu s osnovnim odrednicama kulturne globalizacije, temeljene na jačanju regionalnosti i nacionalnog prostora, nova serija Književne revije u srcu Slavonije nastoji pridonijeti policentričnosti hrvatske kulture, zalažući se za fluktuaciju i raznolikost mišljenja, otkrivanje autentičnih vrijednosti regionalnog i nacionalnog kulturnog identiteta te usmjerenost k civilizacijskim i europskim razmjerima, uvažavajući ujedno prisutnost različitih naraštaja i potičući književno-znanstvenu produkciju u doticajima s regionalnim partnerima. Iz tih je razloga okupljen tim stručnih suradnika iz Osijeka, Pečuha, Novog Sada i Tuzle koji, svaki unutar svoje kulturno-političke zajednice, objektivno prezentiraju suvremene kulturološke preokupacije sredine, ukazujući na potrebu pluralizma kulturalnih estetika. Prvi, književni, dio otvara osječki krug suradnika koji fenomen krinke proučava iz filozofskog, kulturno-društvenog i psihološkog aspekta.

U tekstu Opreka krinki ili o Levinasovom konceptu golog lica Kristina Peternai-Andrić propituje odnose etike i identiteta o kojem se već nekoliko desetljeća žustro raspravlja na širem području humanističkih i društvenih znanosti, obrazlažući tezu francuskog filozofa Emmanuela Levinasa (1906–1995) o čovjeku kao biću komunikacije koje „vlastiti identitet stječe tek i isključivo u dijalogu s Drugim“. Prikaz evolucije Levinasove filozofske misli koja u središte pozornosti stavlja pitanja transcedencije, jezika i etike, autorica podvlači Levinasovom tvrdnjom o „Drugome kao temelju, ali i svrsi čovjekova djelovanja“. Dok je povod promišljanja Igora Gajina Industrija krinki – maskiranje kao iluzija skrivanja, u poetiziranom eseju Drugi Ivana Šojat-Kuči raznolikim refleksijama ukazuje na opsjednutost modernog čovjeka vanjštinom i srećom kojoj težimo stavljajući različite maske s kojima se „kreveljimo pred zrcalom, pjevamo pjesme o iskrenoj ljubavi, a neiskreni, uvijek lažima presvučeni, izlazimo u svijet u kojem želimo biti savršeni“. Govoreći o zabludama modernoga društva koje je izgubilo dušu, zaključuje kako je „maska ono što kazalište zapravo čini većim od života“ pretvarajući ga u „kažiprst što ga tankoćutni umjetnici upiru u svijet koji je zao, kojeg su ljudi podigli da ne bude po mjeri čovjeka“. Klaunovski memoari naslov su eseja Endrea Labassa, o čuvenom londonskom pantomimičaru i klaunu Josephu Grimaldiju (1779–1837) kojim autor otvara priloge iz Pečuha, donoseći Grimaldijeve autobiografske epizode koje je uredio Charles Dickens te bakroreze Grimaldijevih nastupa ilustratora Georgea Cruikshanka. Preplitanja niti regionalnog i kulturnog identiteta uočava Beata Thomka, a o Maski kao sredstvu skrivanja i otkrivanja piše Peter P. Mueller. O Religiji u svojim preobrazbama i Židovskoj figuri pisanja iz Novog Sada promišljaju sociolog Vladimir Ilić i književni kritičar Vladimir Arsenić, a Maske između sakralnog i profanog iz etnološkog i antropološkog aspekta analizira Vesna Marjanović iz beogradskog Etnografskog muzeja. Shakespearov Shylock, jedna od najspornijih književnih tvorevina u elizabetanskoj drami predmet je eseja Demira Alihodžića iz Tuzle (Problem Shylockovog identiteta u Mletačkom trgovcu: Židov kao zločinac ili žrtva), a Identitet kralja Leara: k ludilu otkriva Merima Ibrišimović, zaključujući da je „trenutak kada padnu maske onog nametnutog ‘nasljeđem’ i društvenim normama trenutak ‘ludila’ – kada spoznajemo ono što je spoznao kralj Lear – da smo ništa“.

Drugi dio Književne revije koji će u novoj seriji, prema riječima glavnog urednika Ivana Trojana, „promišljati i odgovarati na tematski upit kroz prizmu svih vrsta medija“ u ovom broju donosi teatrološke priloge o povijesti glume i kostimografije u međuratnom razdoblju u Hrvatskoj, bitno doprinoseći proučavanju i popularizaciji povijesti hrvatskog kazališta. Dok Lucija Ljubić prati sudbine Hrvatskih glumica u kazalištu i društvu međuraća, u opsežnoj studiji Hrvatska kostimografije prve polovice prve polovice 20. stoljeća Martina Petranović naglašava kako su „na kostimografiju prve polovice 20. stoljeća utjecali i repertoar i redatelji i likovne umjetnosti, no u prvom redu scenografi“. Zaključuje kako je „put kostimografije od umjetnika do umjetnosti najavio Oton Iveković, produbili ga Šenoa, Krizman, Babić, Trepše i ostali scenografi, a poslijeratna generacija kostimograf(kinj)a predvođena Ingom Kostinčer osigurala je njezinu konačnu afirmaciju kao autonomne kazališne umjetnosti“. Prvi broj Književne revije za 2010, obilježen brojnim inovacijama, zaključen je Osječkim dokumentarijem koji donosi popis kulturnih događaja u Osijeku iz prvog tromjesečja 2010.