Kamo idu bosanskohercegovački Hrvati?

piše Vedran Obućina

Petnaest godina nakon potpisivanja Day-ton-skoga sporazuma Bosna i Hercegovina živi paralelnim životom triju etničkih zajednica, u većinom prisilnom zajedničkom održavanju jedinstvenosti države za koju narod nije dao plebiscitarnu dozvolu pukog postojanja. Ne valja se zavaravati integrativnim pričama o nekadašnjoj slozi koja je postojala u vrijeme Titove Jugoslavije u toj, mnogo puta nazvanoj „najjugoslavenskijoj republici SFRJ“.

Milošević, Izetbegović i Tuđman sporazum su potpisali 14. prosinca 1995. u Parizu

Ništa nije dalje od istine, jer su tri etničke zajednice, bošnjačkomuslimanska, srpskopravoslavna i hrvatskokatolička, stoljećima živjele na istom ozemlju, ali bez međusobnih poveznica. BiH je bila predzadnja republika bivše države po broju mješovitih brakova (zadnje je bilo Kosovo), a postotak onih koji su se 1991. u popisu stanovništva izjašnjavali kao Jugoslaveni iznosio je svega pet posto, ponajviše u velikim gradskim središtima poput Sarajeva ili gradovima s posebnim geografsko-povijesnim osobinama poput Brčkog. Takvo nasljeđe traga je ostavilo u iznimnoj etničkoj teritorijalizaciji BiH nakon rata, tako da se danas s lakoćom mogu prepoznati srpski, bošnjački i hrvatski kantoni i/ili županije te općine.

Svatko za sebe ili svi protiv svih

Da je opstanak BiH kao jedinstvene države dalekosežna mogućnost oko koje se u načelu slažu sve tri zajednice, neosporna je činjenica. Iako su državu organizirali veliki, a Ustav iste te države nisu demokratskim putem na referendumu potvrdili državljani BiH, te je ona pod utjecajem transsuverenih nacionalističkih strategija Srbije i Hrvatske, neosporna je činjenica da sva tri naroda doživljavaju BiH (i) kao svoju državu. Možda je pomalo smiješno, ali je realistički gledano vrlo važno da estradni pjevač Mate Bulić u jednoj svojoj pjesmi kaže: „Od Brčkog do Kupreških vrata, to je zemlja i bosanskih Hrvata“! Bosna i Hercegovina jest zemlja gdje su se stalno tijekom povijesti dva naroda oprečno postavljala naspram jednog, u labavim zajednicama, a redovito su bili protiv trenutačne države. Tako su pravoslavci i katolici bili protiv muslimana i Otomanskog Carstva; pravoslavni Srbi i muslimani protiv katoličkih Hrvata i Austro-Ugarske; Hrvati i muslimani protiv Srba u prvoj Jugoslaviji; pravoslavni Srbi protiv muslimana i Hrvata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj; ambivalentan, ali na prikriven način, odnos svih međusobno u socijalističkoj Jugoslaviji; i na kraju Hrvati i Bošnjaci protiv Srba u nezavisnoj BiH, unutar čega se dogodio kratkotrajan, ali iznimno poguban sukob Hrvata i Bošnjaka. Mišljenje da je do sukoba došlo tek 1991. naprosto je preziranje logike i ubijanje činjenične istine. Vrlo vidljiv dokaz tomu jest i činjenica da u BiH ne postoje multikonfesionalna groblja.

BiH je opstala zahvaljujući volji međunarodne zajednice, a u njoj su uvedena načela konsocijacijske demokracije kakva živi u svim duboko podijeljenim, pluralnim društvima. Kako država nije imala legitimitet naroda, tako je i pitanje same konsocijacije sve vrijeme postdejtonske BiH visjelo u zraku, omogućujući učvršćenje elitne demokracije u kojoj se elite triju zajednica dogovaraju u elitnoj koaliciji. Takva je elita doista potrebna jer konsocijacija je teško provediva ukoliko je nametnuta odozgo; ona mora proisteći iz volje, odozdo. Pred takvom je elitnom koalicijom nepremostiv zadatak: provedba novoga popisa stanovništva. Od njega zaziru sve tri strane, jer će otkriti mnogo činjenica oko kojih se danas isprepleću bajkovite priče s pogubnim i umjetnim održavanjem slova Daytonskoga sporazuma (ali ne i njegova duha, na nesreću upravo hrvatske zajednice). Taj će popis, između ostaloga, pokazati koliko je stradala hrvatska zajednica, koja je zasigurno daleko manja od predratnih 17 posto, kao i koliko je Srba manje. Vrlo je vjerojatno da će u cjelokupnom omjeru stanovništva biti veći postotak Bošnjaka nego što je to bilo prije rata. Tomu treba pridodati i onih pet posto „Jugoslavena“, koji su pretočeni u integrativno nastrojene Bošnjake, ali koji bi se, prema nekim mišljenjima, možda čak izjasnili i kao Bosanci. Ako vlast ipak ne stekne dovoljno hrabrosti za provođenje popisa stanovništva, BiH će se i dalje vrtjeti u brojčano-bajkovitim međuetničkim odnosima koji bi, naposljetku, mogli stvoriti bolesnika na Balkanu. Ako se narodi ne dogovore, onda sve ovisi o volji onih koji su te narode i spojili, prije svega članovima nekadašnje Kontaktne skupine: SAD, Velika Britanija, Rusija, Francuska, Njemačka i Italija.

Mogućnost hrvatskog entiteta

U toj su priči Hrvati, iako ustavno zaštićeni kao konstitutivni narod, doista postali de facto nacionalna manjina, koja se u Republici Srpskoj nalazi u tragovima, a u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH stavljena je na margine društveno-političkih krugova. U društvu s uravnoteženom kompeticijom, gdje nema uvjerljive brojčane većine jednoga naroda nad druga dva, te gdje je na snazi institucionalizacija međuetničke suradnje, Hrvati se osjećaju sve više izbačenima. Stoga je logična i očekivana posljedica bilo potpisivanje sporazuma između HDZ BiH i HDZ 1990, dviju najvećih hrvatskih stranaka u BiH, prema kojemu se smatra da se ustavna jednakopravnost hrvatskog naroda može osigurati samo reformom Ustava i novom teritorijalnom organizacijom koja će uključivati utemeljenje federalne jedinice s hrvatskom većinom koja će u sebi sadržavati trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Takav hrvatski entitet nikako ne bi odražavao nekadašnju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu koja je došla na loš glas upravo zbog sukoba s Bošnjacima i ratnim dogovorima sa srpskom stranom. Uostalom, prema riječima tadašnjega ministra vanjskih poslova RH Mate Granića, vodstvo na čelu s Matom Bobanom rušili su svi, pa i Sveta Stolica, ne željevši da se počne govoriti o sukobu između katoličanstva i islama u Europi. U Federaciji, gdje Bošnjaci pretežu na svim razinama, bilo je logično očekivati takav potez, koji traži podjelu na tri federativne jedinice s posebnim statusom Sarajeva, kao glavnoga grada i multikulturnog središta. Ironija je povijesti da je danas Sarajevo najmanje multikulturno od svog nastanka. Nadjačavanje Bošnjaka i slab povratak Hrvata u Republiku Srpsku dosegnuli su zenit.

Tko je tomu kriv i tko može promijeniti stvari? Prije svega, nitko nije amnestiran od krivih poteza, a to uključuje i hrvatsku politiku prema BiH i poteze hrvatskih političara u BiH. U situaciji gdje se Hrvati u BiH sve više počinju tretirati kao klasična nacionalna manjina i gdje su druge dvije etničke zajednice nadjačale treću, Hrvati se naravski okreću svojoj vanjskoj domovini. Nakon paternalističke transsuverene politike hrvatske vlade tijekom devedesetih godina i s dolaskom novoga predsjednika i nove koalicije, odnos prema Hrvatima BiH gotovo je posve prekinut. Od nekadašnje pomoći danas se potiče samo obrazovanje, kultura, znanost i zdravstvo, za što je 2009. iz proračuna izdvojeno 28.500.000 kuna. Rebalans proračuna zbog gospodarske krize nije ukinuo tu pomoć Hrvatima BiH, iako je iznos smanjen. No politike svih hrvatskih vlada, od onih HDZ-ovih, pa do koalicija lijevog ili desnog centra, ostale su ograničene kratkotrajnim stranačkim interesima. Umjesto objedinjene i sveobuhvatne politike hrvatske države prema Hrvatima u BiH, u skladu s ustavnim i zakonskim ovlastima te međunarodnim ugovorima, postojala je politika stranačkih blokova koje su se mijenjale ovisno o izbornim rezultatima na terenu, izbornim makinacijama i gerrymanderingu. Prijedlog Strategije o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske predviđa ipak da „Republika Hrvatska skrbi o očuvanju ustavnog statusa Hrvata u BiH. Posebnu će pozornost posvetiti provedbi postojećih međunarodnih sporazuma, kao i sklapanju novih, a sve za opstanak i zaštitu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Povezivanje s Hrvatima u BiH, potpora njihovu povratku i ostanku u BiH te očuvanje njihove pune jednakopravnosti od strateškog su interesa za Republiku Hrvatsku. Isto tako interes je Republike Hrvatske unaprjeđivati dobrosusjedske odnose s Bosnom i Hercegovinom i podupirati BiH na putu euroatlantskih integracija.“

Važnost Katoličke crkve

U stranačkim su se igrama dobro snašli i hrvatski političari u BiH, međusobno se svađajući i pokušavajući pronaći načine suradnje sa Sarajevom, ali i Banjom Lukom. Naposljetku, stranke su se dogovorile, predsjednik RH redovito posjećuje Mostar i u zraku se osjeća velika nada kako će se ustavnim promjenama pokrenuti nova stranica u povijesti bosanskohercegovačkih Hrvata. Hrvatima se nastoji ugoditi i u Sarajevu pa se svaka situacija u kojoj bi se moglo progovoriti o odnosu Bošnjaka prema Hrvatima izbjegava. Tako je deložacija kardinala Puljića brzo riješena, a uloga Katoličke crkve u BiH sve se češće hvali. Naime, upravo su biskupi u BiH jedini pokazali spremnost za integrativnu očuvanost BiH, ali ne po nacionalnim linijama, nego podjelom zemlje u nekoliko teritorijalnih jedinica, među kojima nijedna ne bi imala prevladavajuću nacionalnu komponentu. Takva je podjela gotovo nemoguća, ali pokazuje volju Katoličke crkve, koja se otvoreno zalagala za hrvatske nacionalne interese, prije svega za pravednu obranu, očuvanje samostalnosti, ali i bliske veze s Hrvatskom.

Obljetnice često služe pogledu unatrag. U slučaju BiH, petnaest godina sasvim je dovoljno da se uvide potrebe ustavnih promjena. Nije to dječja bolest nove demokracije: cijela Europa ima slične teškoće. Ipak, vrijeme je najpovoljnije da BiH krene u čvrstu i jasnu politiku federalizacije, s trima etničkim cjelinama i jednim multietničkim središtem, gdje će tri naroda doista biti jednaka, i gdje će država doista ekumenski održavati jednakost triju naroda. Za to je potreban kompromis, volja i smanjivanje utjecaja nacionalističkih mitova koji su tu zemlju, kao i cijeli Balkan, zaodjenuli u krvavu haljinu. Bosna i Hercegovina to traži. Shvaćaju li to njezina djeca?