Ironijsko čitanje povijesti

Književni put Gorana Tribusona karakterizira autorov otvoren i istraživački pristup literarnoj praksi – sklonost da ispituje mogućnosti prepletanja elemenata visoke i niske književnosti, lakoća mijenjanja poetika, žanrova i stilova. Kad se ima na umu takva piščeva sklonost mijenama, njegovo nastojanje da izmakne mogućim zamkama tematske, stilske ili kakve druge vrste monotonije, onda pojava njegova novog romana Zbirka otrova zapravo i nije neko veliko iznenađenje. Baš kao ni činjenica da Tribuson ostaje vjeran svojoj prijelomnoj odluci iz osamdesetih godina o „pisanju za publiku“: da piše tako da ga sa zanimanjem mogu pratiti i manje zahtjevni čitatelji, ali da su ti isti tekstovi zapravo slojeviti i da se u svem bogatstvu otkrivaju tek obaviještenoj, rafiniranoj publici, onoj s razvijenim osjećajem za nijansu, za aluziju, za ironiju.

U novom Tribusonovu romanu posrijedi je priča o prosječnom, običnom Zagrepčaninu čiji je život usmjerio i obilježio neobični ujak rijetkoga zanimanja. Ujak je naime toksikolog, koji iz života tada petogodišnjeg dječaka tajanstveno nestaje uoči rata i na isti, tajanstven način vraća se u grad 1952. Tom su povratku zdušno pridonijele jugoslavenske tajne službe, jer je režimu takav stručnjak trebao da osnuje toksikološki institut. „Nema vlasti kojoj ne trebaju toksikolozi. Pogotovo oni koji su radili za vojsku“, komentira tu potragu za ekspertom oficir OZNA-e. Mladog je nećaka ujak tek jednom pustio u svoju radnu sobu, ali je Vladimir ostao trajno fasciniran onim što je tamo vidio; ni sva ujakova upozorenja neće ga poslije spriječiti da s vremena na vrijeme posegne za otrovima kojima će eliminirati one što su ga na neki način povrijedili.

Činjenica da je protagonist romana ujedno pripovjedač u prvom licu, dakle da sâm, iz prve ruke, priča svoju životnu priču, višestruko je indikativna. Najprije, ona upućuje na stanovitu književnu osviještenost pripovjedača, koji roman započinje tvrdnjom da je „istinite priče što ih čovjek krije u sebi... nužno ispričati, jer čine građu svijeta. Svaka zatajena ili prešućena istinita priča pridonosi općoj koroziji prošlosti i nadolasku zaborava.“ Ustrajući općenito na istinitim pričama pripovjedač, dakako, traži čitateljevo povjerenje i za svoju pojedinačnu priču, koja će se kao dio povijesti „uskladištiti u golemu knjižnicu“. Ali na kraju, suočen s nemogućnošću da dozna bilo koji važan podatak o ujaku – što je zapravo radio, komu je služio i zašto ga je jugoslavenska tajna služba hladnokrvno likvidirala – utjehu će pronaći „u tome da sve izmislim, odnosno da kao i pradjed napišem roman u kojem ću svom junaku (…) omogućiti da se vine do sjajnih spoznaja i otkrije najnevjerojatnije stvari.“ Razliku između svijeta povijesti i svijeta romana on će dakle relativizirati i u skladu s općim tonom teksta poentirati ironično: da će uspjeti u naumu bude li imao vremena da napiše „tako trivijalnu stvar kao što je roman“.

Pripovjedač pokazuje i svijest o mogućnostima manipuliranja vremenom u pripovijednom tekstu („priče su završene“), te ističe kako se u takav tekst „može ući sa svake strane i na bilo kojem mjestu“. Čitatelj će taj diskontinuitet uočiti relativno brzo: u prva četiri poglavlja govori se o vremenu uoči početka Drugoga svjetskog rata, i tu su već gotovo svi glavni motivi: pradjedov romaneskni opus (ironiziran naslovima romana, komentarima članova njegove obitelji) u kojem se zapleti često rješavaju trovanjima, bakina zapovjedna pozicija, majčin promiskuitet, obiteljski prezir prema ocu i njegova smrt, te ujakov tajnovit posao. Peto poglavlje vremenski je skok u sadašnjost, kad Vladimir ima „76 godina, a možda i više“ i kad je u staračkom domu iako još povremeno odlazi u napuštenu obiteljsku kuću. Takva isprekidana vremenska linija, uglavnom u funkciji postizanja napetosti i dinamičnijega pripovijedanja, nastavlja se do kraja romana.

Tribuson je pisac komu ironija nije strana, dapače; u svojoj autobiografskoj prozi vrlo se efektno služi i autoironijom. No roman Zbirka otrova tako je premrežen ironijom da se ne može govoriti samo o stilskoj figuri nego o ironijskom stavu. Ironija izražava suprotnost između iskazanog (pozitivnog) i mišljenog (negativnog), pa se iz tog uočljiva nesklada proizvodi snažan kritički, rugalački naboj. Pripovjedač ovog romana ironizira sve: likove, pojave, povijesne prevrate kojima je svjedočio. Ironični žalci ne mimoilaze ni njegove najbliže, majku i oca: kad je majka jednom s nekim liječnikom otišla na trodnevni izlet u Opatiju, rekla je mužu „kako se radi o ekskurziji dominantno terapijske prirode“. Jedan ustaša ovako se bavio tajnama stanovite nacionalne etnogeneze: „Po tim teorijama Hrvati su ponajčešće bili gotskog podrijetla, premda je bilo i indicija da su došli s opasnih iranskih visoravni, gdje se Srbin ne bi usudio ni primirisati, a ni s nordijskim se korijenima nije oskudijevalo. Po njima su se naši pređi već u desetom stoljeću zalijetali do Amerike, što bi se lako dokazalo da se nisu zagubili brodski dnevnici pisani glagoljicom.“

Nerijetko se pripovjedač upušta i u karikiranje. Tako je Mladen Guzjak (nomen est omen!), upravitelj doma za nezbrinutu djecu u kojem je Vladimir proveo šest poratnih godina, prisvojio sebi titulu dr.; no to nije kratica riječi doktor, nego riječi direktor. Partijski radnik i udbaš Fedor Desnica zadovoljio je svoju želju za prikladnim revolucionarnim prezimenom te se prozvao Levica. Slično je s agentom egzekutorom Crnim, koji je dobio prezime – Potemkin. Karikiranje je ponekad i groteskno, primjerice kada Desnica objašnjava kako je njegova enormna debljina posljedica rata: došao im je instruktor iz Rusije i rekao da je salo na trbuhu najbolja obrana od metaka: „Četiri centimetra te štiti od manjeg kalibra, šest je dosta za srednji, a petnaestica te štiti od rafalne paljbe tako da ni ne znaš da netko šiša po tebi.“ Ironijom nije izrugano samo endehazijsko i socijalističko vrijeme nego i tranzicijska Hrvatska, i to posredovanjem lika upravitelja staračkog doma Homolke: on je opisan kao „rodoljub i dobročinitelj, poznat kao organizator recitala ‘Imamo domovinu, odlazimo spokojno!’, što se odnosilo na domske stanare i njihovo zadovoljstvo s domovinom i onostranošću. Riječju, sad umireš kao Hrvat, pa potom odlaziš u hrvatski dio Raja, gdje si opet ‘svoj na svome’.“

Romanom se, u sva tri povijesna vremena u kojima Vladimir participira, provlači pitanje nasilna oduzimanja života, dakle zločina, bilo na način na koji to čini Vladimir (trovanjem) bilo na način Crnoga / Potemkina (ideološko opravdanje da treba „naprednih, revolucionarnih ubojica, koji su spremni na sve, koji su spremni za domovinu položit i tuđi život“). Kako je Tribuson uvijek držao da književnost mora biti slobodna od bilo kakva angažmana, pa tako i od moraliziranja, dosljedan je tome i u Zbirci otrova: jedan je ubojica umro prirodnom smrću, drugi je još živ i piše svoju istinitu priču. Oni imaju neku svoju etiku, pa Crni uvjereno kaže „Nisam bio gad, bio sam samo ubojica.“ U jednom rječniku piše da je otrov „tvar opasna po zdravlje i život ljudi i životinja“. A tek zbirka otrova!