Institucija napretka

Prilikom političkog zatopljavanja u Hrvatskoj od početka 1989. među temama o kojima se raspravljalo svoje mjesto našla je i Matica hrvatska, odnosno obnavljanje njezina rada. Moram priznati da mi se u tom trenutku ta tema činila nekako autsajderskom. Tada sam znao reći: u ovom novom pokušaju postavljanja na noge ili ćemo se osoviti i krenuti snažno naprijed ili ćemo pasti sa svim posljedicama poznatim nakon gušenja hrvatskog proljeća 1972, među kojima je bila i zabrana rada Matice hrvatske. U tom slučaju razmišljanje o obnovi Matice jest bespredmetno, no što ako se u ovom pokušaju domognemo cilja: hrvatske neovisnosti? Moram priznati da ni tada na mojoj listi prioriteta Matica hrvatska nije zauzimala neko visoko mjesto. Štoviše, tada sam znao reći – osobito u beskrajnim razgovorima s prijateljem Stjepanom Sučićem koji nije dijelio moje mišljenje – da u hrvatskoj državi svaka nacionalna institucija, od Hrvatskoga narodnog kazališta do Akademije, mora biti Matica hrvatska. Država bi, naime, trebala značiti završetak preporodnih nastojanja te bi jedna njezina institucija s takvim ciljevima došla u opasnost da se pretvori u sektu s perspektivom odumiranja pa je stoga nije potrebno ni obnavljati.

O tridesetoj obljetnici njegove smrti Ivo Pranjković u Vijencu je napisao: „Najteži politički udarac Jonke je ipak doživio 1971. Bio je tada predsjednik Matice hrvatske, a upravo je ta ustanova proglašena jednim od glavnih krivaca za sve ono što se događalo u vezi s tzv. maspokom, odnosno Hrvatskim proljećem. Posljedica je naravno bila da je Jonke morao odstupiti s mjesta predsjednika zajedno sa svim Matičinim tijelima. Sljedeće godine (1972) preporučeno mu je da uzme slobodnu studijsku godinu, a nakon nje stekao je uvjete za umirovljenje. Posljednje godine života proveo je u tišini, uglavnom u radu vezanu za Akademiju. Mukom je dočekana čak i njegova smrt u ožujku 1979. U Vjesniku, u kojem je godinama vodio vrlo popularnu rubriku Razgovori o jeziku, vijest o njegovoj smrti objavljena je u jednoj rečenici i formulirana tako da se vidi kako ne bi bila ni objavljena da nije bilo priopćenja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Ta je vijest naime u cijelosti glasila: ‘Zagreb (Tanjug) – Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti saopćila je da je u četvrtak u Zagrebu, u 72. godini života umro profesor dr Ljudevit Jonke, redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i profesor u mirovini Filozofskog fakulteta u Zagrebu.’“

Nakon prvih inicijativa za uvođenje političkog pluralizma uslijedit će prilagođavanje sustava novim prilikama, koje će rezultirati legaliziranjem višestranačja, slobodnim izborima, konstituiranjem Sabora, proglašenjem neovisnosti, srpskom pobunom i agresijom JNA, okupacijom, oslobođenjem te konačnom reintegracijom Hrvatske kao samostalne, međunarodno priznate, moderne europske države.

Usporedno s time događao se i stvarni nacionalni preporod: nacija je disala kao jedna osoba, a mi-osjećaj ćutio se u svakom kutku i društvenom sloju Hrvatske. Dogodila se homogenizacija nezapamćena ne samo u hrvatskoj nego i u povijesti europskih naroda uopće. Kakav je u takvu stanju mogao biti položaj preporodne Matice hrvatske? Nikakav, bio sam uvjereniji nego na početku gibanja koja su doveli do svega toga. I nisam bio jedini među hrvatskim državotvorcima koji su slično rezonirali.

Bio je to rezultat zagledanosti u sebe i svoje probleme, koji se nisu mogli mjeriti ni sa čime što se u međuvremenu događalo oko nas. No kad smo napokon mogli dignuti glavu i obazrijeti se oko sebe, imali smo što vidjeti. Gotovo ništa nije ostalo na svome mjestu u odnosu na vrijeme kada smo krenuli u projekt koji je za nas imao biblijske razmjere. Pa ni sama nacionalna država kao takva. A što li tek reći za naciju? Ona je u jednom važnom krugu zapadnih društvenjaka čerečena kao najomraženija ljudska zajednica u povijesti, uzročnik svih zala, a osobito velikih totalitarizama 20. stoljeća, koji su prouzročili nezapamćene ljudske patnje i doveli do praga degradacije svih onih velikih tečevina koje je čovječanstvu podarila zapadna civilizacija.

Umjesto, dakle, normalne države kakvu su zamišljali hrvatski državotvorci, moralo se prihvatiti činjenicu da smo dobili državu mekog suvereniteta, propusnih granica, državu u kojoj više ne postoje unutrašnje stvari, nego je sve podložno monitoringu, vanjskom pritisku pa i diktatu.

Naime, još u vrijeme borbe za politički pluralizam, kao polaznu osnovicu za državno osamostaljenje – jer nijedan normalni član integrirane nacije u trenutku kada mu se ukaže prilika da slobodno iskaže svoju volju neće pristati da živi pod suverenitetom neke druge zajednice – u povijest je, padom Berlinskog zida, nahrupila pojava koju obično nazivamo globalizacijom.

Ta pojava nije imala odraza smo na nacionalnu državu i naciju nego je prožela cjelokupni život. Osim objedinjavanja svijeta ona je sa sobom nosila ili naglašavala mnoge pojave koje su duboko zadirale u samu bit ljudske egzistencije. Spomenimo samo neke: posvemašnju permisivnost (maksimalizaciju prava, minimalizaciju dužnosti), relativizam (od umjetnosti do morala), profit kao pokretač povijesti (što pogoduje jakima, a potkopava slabije), ujednačavanje ljudske svakodnevnice (od prehrane do odijevanja), političku korektnost (koja karikira međuljudske odnose, a osobito one među spolovima), konzumizam itd. (Naposljetku smo došli dotle da se trošenje, u inačici hrvatske gospodarske krize, gotovo proglašuje patriotskim činom!)

No koje veze sve to ima s Maticom hrvatskom? Itekakve! Sve navedeno u prethodnom ulomku kao izravni posljedak ima, u najmanju ruku, mekšanje osobnog i nacionalnog identiteta. Polazeći sa stajališta da je identitet (osobni i kolektivni) vrijednost koju ne treba dokazivati, Matičina uloga u vremenu novih pravila postaje možda važnija nego ikada u njezinoj povijesti.

Znači li to da je zadaća Matice vraćanje stvari unatrag, sa svrhom da se ono konzervira u nekoj idiličnoj povijesnoj točki? Ni slučajno! Ponajprije što takve točke-etape nikad nije ni bilo, a osim toga što je u svakoj tradiciji, a osobito u nacionalnoj – nacija je kao tvorevina moderne nastala u sukobu sa starim režimom te se za nju može reći da je po definiciji progresivna činjenica – ukorijenjena ideja napretka.

Upravo stoga što čuva tradiciju, Matica je hrvatska institucija napretka, ali ne bilo kakva, nego konstruktivnog napretka, koji ne izobličuje ljudsku prirodu i u kojem progresivno stvaranje ne ruši sve ono što je stoljećima stvarao čovjek kao Božji sukreator ljudske povijesti.