Fotograf problematičar

Fotograf i filmski snimatelj Stanko Herceg ne izlaže često. Zauzvrat, relativno malobrojne fotografske izložbe redovito osmišljava pedantno i – što je osobito važno – izrazito problemski. Najnovija nosi naslov Blow Up, čime autor jasno ističe svoju višegodišnju zaokupljenost istoimenim redateljskim remek-djelom što ga je još davne 1966. realizirao Michelangelo Antonioni. U tom slojevitom filmu veliki se Talijan dotaknuo i nadasve zanimljiva fotografskog pitanja. Ono bi moglo glasiti: U kolikoj je mjeri fotograf doista u mogućnosti nadzirati ono što snima? Protagonist Antonionijeva filma, naime, pri nastojanju da fotografira ljubavni par dokumentira i čin ubojstva, ali toga postaje svjestan tek naknadno, nakon što znatno poveća već razvijenu fotografiju. Sitan i nejasan detalj iz pozadine na taj način prerasta u najvažniji i najintrigantniji dio cjelokupne fotografske kompozicije.

Laura

Stanko Herceg tijekom protekla je dva i pol desetljeća intenzivno fotografirao prijatelje i znance, da bi tek sada osjetio potrebu neke od tih uradaka objediniti i na izložbi. Iako svedene na konkretne osobe – nazivi su im ujedno i imena odnosno nadimci modela – izložene fotografije međusobno su vrlo raznolike. Lica u ekstremno krupnim planovima izmjenjuju se s prikazima torza odnosno čitavih figura, crno-bijeli snimci s bogatim kolorima, a aktovi s posve odjevenim likovima. Većina modela pozira ispred neutralnih, dakle nedefiniranih pozadina, ali postoji i nekoliko iznimaka. Iako su nastajale u različita vremena i na različitim mjestima, sve izložene fotografije vrlo su velikih dimenzija. Ne bez razloga. U kratku zapisu uz pozivnicu izložbe autor se pita: „...ima li još nešto treće što nisam primijetio gledajući kroz objektiv...“. I tu se vraćamo na Antonionija. Herceg je fotograf problematičar, čak i pomalo filozof. Posve je svjestan često nedovoljno isticane razlike između fotografije i figurativnog slikarstva. Obje umjetničke discipline, naime, na određeni način omogućavaju spoznaju, ali to čine na posve različite načine. Slikar spoznaje tijekom stvaralačkoga procesa koji je često dugotrajan. Fotografija, naprotiv, nastaje u djeliću sekunde; iako fotograf nerijetko promišljeno i pomno bira motiv i kadar, uvijek će postojati i oni sitni detalji koji u prizor ulaze nepozvani. Odraz u malom zrcalu na slici Jana van Eycka, primjerice, nastao je pri slikarevoj punoj svijesti i zahvaljujući njegovu golemu trudu odnosno talentu. S fotografijom nije nužno tako. Važna je i intuicija, koju nije moguće objasniti i kontrolirati. Stanko Herceg uporno nastavlja proučavati svoje fotografije i godinama nakon što ih je snimio. On – po vlastitim riječima – neprestano sumnja. Ali pritom i spoznaje. Fotograf, dakle, u znatno većoj mjeri od slikara, spoznaje a posteriori. Postoji li nešto zanimljivo u odrazu oka fotografirane osobe? Kako su točno raspoređeni madeži na njezinu tijelu? Što je sa zamućenom ulicom što se nazire u pozadini? Takva i još bezbrojna slična pitanja zaokupljaju Stanka Hercega. Na njih nije uvijek moguće odgovoriti. Mnogo važnije ih je, ipak, postavljati.