Dobra zamisao, ne i izvedba

Dobra je bila zamisao ravnateljice Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca Laure Marchig da novu sezonu započne uprizorenjem „biografije jednog razjarenog uma“, kako je teatarsku inačicu svoga filmskoga scenarija, napisana s Giorgiom Pressburgerom, žanrovski odredio Marco Colli. Riječ je o životopisu filozofa Carla Michelstaedtera, rođena u Gorici 1887, koji se ubio 17. listopada 1910. Njegov psihološki profil i životna sudbina predstavljaju još jednog od hipersenzibilnih intelektualnih i umjetničkih pojedinaca koji obilježiše dekadentno razdoblje sutona Austro-Ugarske Monarhije. Doda li se tomu da je za riječku izvedbu u igru uveden i, zbog 100. obljetnice smrti svenazočan, Janko Polić Kamov kao Carlov vršnjak i svojevrstan alter ego – tu je važnu koautorsku ulogu odigrao Antonio Staude – skupilo se dovoljno intrigantnih podataka da bi se iz njih satkala važna i zanimljiva kazališna priča.

Predložak ovom kazališnom činu, rekosmo, bio je o filmski scenarij koji nikad nije realiziran. Da bi, međutim, filmski scenarij postao valjani predložak za prijenos u drugi i drukčiji medij kao što je kazalište, hoće se teatarskoga znanja i osjećaja, eda bi nastalo ono što nazivamo kazališnim tekstom. A upravo toga Marco Colli, sudeći prema njegovoj režiji Michelstaedtera, nema. On je jednostavno uzeo scenarij i uprizorio ga u slijedu više filmskih nego teatarskih slika plošne i neizrađene fragmentarne dramaturgije. S druge strane, tekst je i odveć opterećen dugim filozofskim (i kvazifilozofskim) tiradama i disputima, koje su zamorne i uvelike razbijaju ritam inače postignut u prizorima iz obiteljskoga i ljubavnog života protagonista jedne, u okvirima prostora i vremena, ipak stereotipne drame. Konačni učinak ne može biti drugo nego razvučena i nedovoljno povezana cjelina nedosegnuta kreativnog čina.

Mirko Soldano i Elvia Nacinovich

Žorž Draušnik znalački gradi scenski prostor iz horizontalno i vertikalno pomičnih kvadratnih ploha i kubusa, a važnu mu dopunu daju efektno osmišljene videoprojekcije Martina Šesnića. Sandra Dekanić kostime stilske epohe dopunjava vlastitim kreativnim zamišljajima i ostvarajima, poglavito u odijevanju mladenačke družine oko Carla i u kostimima Kamova. Prilog cjelini dali su i Raffaele Cavarra kao oblikovatelj svjetla i Branko Žak Valenta kao koreograf. Zacijelo najbolje i najdosljednije izvedena sastavnica predstave jest glazba Marija Fragiacoma, koju je taj tršćanski skladatelj i trubač složio kao svojevrstan patchwork. Spoj osobita talijanskoga džeza s etnoglazbom pokazao se utemeljenim i produktivnim, a Fragiacomo predvodi i izvrstan kvintet uživo, koji čine još i pijanist Antonio Staude, violinistica Maja Veljak, klarinetist Janko Šepić i harmonikaš Mihalj Ivković.

Zaključno o glumi. Povratak Mirka Soldana Talijanskoj drami, i to u naslovnoj ulozi, i opet je potvrdio uvjerljivost i kreativnu moć toga mladog glumca. Njegova kreacija obuhvatila je složen raspon tog razjarena uma od mladenačke razdraganosti, zajedno s prvom dječačkom simpatijom koju srčano igra Leonora Surian, preko očajničkog traganja za pravom ljubavi i intelektualnih sumnji, do tragičnoga kraja. Tri su kruga oko Carla – obiteljski, prijateljski i ljubavni. U prvome se ističu figure oca i majke koje suvereno – u okviru mogućnosti koje im daju zadati stereotipi pater familias i brižne majke – interpretiraju Bruno i Elvia Nacinovich. Woody Nerri u prvome dijelu pomalo plošan, ali zato je u drugome dijelu izvrstan autentičan prokleti pjesnik u obličju Janka Polića. Prijateljski je krug adekvatno lepršav i luckast, a čine ga Woody Nerri kao Rico, Giuseppe Nicodemo kao Nino i Gaetano te Raffaele Sinkovic kao Emilio i Aldo. Među Carlovim ljubavnicama uvjerljivo je najbolja Rossana Bubola u ulozi fatalne Ruskinje Nadje. Miriam Monica ostaje blijedom i gotovo nevidljivom u ulozi Iolande, kao i mlade Carlove sestre Paule, ali je zato vrlo životna i autentična kao Ciganka. Napokon, Alida Delcaro kao stara Paula Michelstaedter koja sa sinom Carlom (Bruno Nacinovich) na međi podijeljena grada 1967. ima funkciju okvirne radnje, izvanjski je točno izradila karakter, što se ne može reći za Lucia Slamu i Antona Plešića koji su svoje epizode sveli na kreštavo deranje ili pak neumjerenu karikaturu.

Iz svega rečenog proistječe da je riječ o hvalevrijednoj zamisli koja se, nažalost, iz navedenih razloga, nije uspjela u cijelosti potvrditi izvedbom.