Destigmatizacija umova

Ružica Šimunović

„Ja bih želio živjeti u stanu. Sad živim u Sloboštini u Centru za rehabilitaciju Zagreb. I želim živjeti sa svojom curom. Ja bih želio tako živjeti stalno, da se maknem iz institucije. Želim imat svoj život, da ne moram ići spavat kad mi drugi veli, da idem spavati kad ja hoću. I želim imat svoj novac, želim zarađivat novac i plaćati račune k’o i svi drugi ljudi. To je sve krug življenja u zajednici, u poslu, plaćanje računa i televizora. Ono kaj i drugi ljudi rade to bi i ja želio. Ja jesam invalid, al i ja sam čovjek k’o i drugi ljudi.“ (Nenad)

Udruga za samozastupanje, Priče samozastupnika

Festival Ekstravagantna tijela prije tri godine provokativno je problematizirao tjelesni invaliditet, a njegovo drugo izdanje, Ekstravagantni umovi, zadire još i dublje, u mentalno zdravlje čovjeka. U organizaciji Biroa suvremene umjetničke prakse – Kontejnera, festival se s umjetničkog, sociološkog i filozofskog stajališta, dakle putem izložbe, performansa, filmskog programa, teatra i simpozija, bavi pitanjem kako prevladati stigmu, tabue i kontroverze vezane uz duševne bolesti i intelektualne teškoće. Kako ističe, uz Olgu Majcen Linn i Ivanu Bago, članica Kontejnera Sunčica Ostoić, konstrukt mentalnih bolesti nije jednoznačan nego, bilo da je riječ o društvenom, kulturološkom, ideološkom ili medicinskom diskursu podrazumijeva disonantne i sukobljene teorije i prakse. Zato, treba podcrtati, festival nije poligon s kojega bi se raspravljalo o rehabilitaciji u institucionalnom smislu riječi, nego je više riječ o osvještavanju pitanja nelagode, zazora, srama, straha, odbojnosti i diskriminacije koji prate psihičke i intelektualne poremećaje i teškoće.

To se pokušava ostvariti na nekoliko razina. S jedne strane, tu su, poput Nenada, članovi zagrebačke Udruge za samozastupanje, jedine u našoj zemlji koju osnivaju, vode i za svoja se prava bore osobe s intelektualnim poteškoćama. S druge strane, festival je ugostio umjetnike koji i sami pate od nekog oblika duševnog poremećaja, a u međuprostoru su se uglavili projekti u kojima umjetnici surađuju ili na neki drugi način propituju što je „normalnost“, odnosno „poremećenost“. Ja sam Siniša Labrović i ja sam normalna osoba, izgovaraju nepoznate osobe u videoradu Siniše Labrovića o kojima ne znamo ništa i ne možemo (ili možemo?) pretpostaviti kakva su mentalnog zdravlja. Lakonski bismo mogli zaključiti da su „ludi“ jer tvrde da su Siniša Labrović. Onom pak tko ga ne poznaje, točnije ne zna kako izgleda Labrović, može se činiti da su osobe koje daju iskaz „normalne“. Barem muškarci. Siniša Labrović ne traži veliku gestu, nego provocira ponavljajući banalnu igru zamjene identiteta i isticanja „normalnosti“ subjekta (jednog imena, ali mnogih lica). Dok Labrović računa da se komunikacija s radom u potpunosti ostvari u pogledu promatrača, Amela Frankl postupa drukčije. Kako kaže, u videoinstalaciji S njima i bez njih, zanima je iz osobnog rakursa propitati što znači biti duševno bolesna osoba. Tri tjedna posjećivala je pacijente Psihijatrijske bolnice Vrapče. Ondje je s njima razgovarala, a po izlasku iz bolnice vodila svojevrstan videodnevnik u kojem prepričava susrete i svoj doživljaj dana provedena s bolesnicima. „S njima sam pokušala razgovarati i o bolesti, ali za njih je to veliki tabu. O tomu im je bilo nelagodno pričati ili nisu mogli govoriti, a neki bi plakali“, kaže Amela Frankl. Također u Vrapču, uz potporu voditeljice Centra za resocijalizaciju Dubravke Stijačić, s radnom skupinom u kojoj su osobe s dijagnozom kronične shizofrenije, multimedijalni projekt Destigmatizacija ostvarila je Andreja Kulunčić. S obzirom da je riječ o osobama koje žive u društvu, u obitelji umjetnica nastoji otvoriti nekoliko mogućih načina prevladavanja stigmatizacije mentalnih bolesti. Želi se stvoriti platforma za aktivno uključenje bolesnika u vlastitu destigmatizaciju i, među ostalim, otvoriti makar mali medijski prostor u kojem bi se čuo njihov glas. Projekt se zato nastavlja i izvan okvira Ekstravagantnih umova.

Nekorumpirana i nepokorena tijela združena sa zahrđalim, iz traume isisanim glasom i zvukom, u ropotarnici metalne starudije Damir Bartol Indoš / Kuća ekstremnog muzičkog kazališta izvodi performans Vrata. U višestruko kulminirajućoj izvedbi Indoš „prolazi“ kroz troja vrata – psihijatrijskih bolnica u nacističkoj Austriji, onih u Letu iznad kukavičjeg gnijezda i, kao svjedok, kroz vrata autobusa koja se u Zagrebu zatvaraju iza bosanskih izbjeglica na putu za još ratno Bugojno. Ono što zastupa jest, kako kaže, pravo na slobodu ostvarenja transcendentalnog simptoma duševne patnje.

Na Ekstravagantnim umovima bitna je uspostava dijaloga. Kako smo istaknuli, dobrim dijelom sudionici festivala, među njima i umjetnici, govore o bolesti u prvom licu. Kim Noble, britanski performer i videoumjetnik koji pati od manijakalno-depresivnog sindroma, izvodi teatar na granici apsurda i cinizma Kim Noble će umrijeti, kako kaže, obiteljsku predstavu za mlađe od četiri godine koja govori o samoubojstvu, smrti i promašaju. „Ja samo prikazujem što mi se dogodilo, pokazujem svu tugu i promašenost svog života, ali istovremeno komentiram svijet zabave, politički i moralni kontekst svijeta u kojem živimo. To nije predstava koja podiže raspoloženje, ali ima humora, što neke zbunjuje, a u drugih izaziva nelagodu“, kaže Noble. Doista, u seciranju vlastitog i identiteta društva, ako Noble i izmami smijeh, u gledatelja ostaje osjećaj težine i izvjesnosti da ni nakon nekoliko priznatih pokušaja samoubojstava nije odustao. Performativ izvedbe može se sažeti u iskaz njegove majke, koju gledamo na videu projiciranu na plastičnu kantu nataknutu na glavu gosta iz publike: „Ja sam Kim Nobleova mama, nažalost!“ Glumac i performer David Hoyle, Londonac kao i Noble, nakon živčanog sloma prije deset godina „ubio“ je svoj lik proslavljen na britanskom Channel 4 kao Divine David Presents i Divine David Heals. Poslije mu se (ili ga je) vratio i oživotvorio kroz „terapeutsku i katartičnu“ umjetničku praksu koju na Ekstravagantnim tijelima predstvalja u performansu Na kauču s Davidom Hoyleom. Mnogi od nas, i ja sam, itekako znamo što su depresija, tjeskoba i osamljenost. Smatram da je glavni uzrok tomu kapitalističko društvo. Živimo u okrutnu svijetu i, umjesto da budemo svaki za sebe, bolje je da pomažemo jedni drugima, da se družimo i smijemo zajedno. Festivali kao ovaj vrlo su važni jer su mentalni poremećaji nešto što ljudi najviše vole sakriti. Žele biti nevidljivi, a mislim da je konačno došlo vrijeme da otkrijemo tko smo, da budemo iskreni i kažemo kakav je to osjećaj biti bolestan.