Četiri razloga za Čast

Gostovanje Istarskoga narodnoga kazališta – Gradskoga kazališta Pula u Kazalištu Mala scena u Zagrebu s predstavom Čast, nastalom prema tekstu Honour australske spisateljice Joanne Murray-Smith u prijevodu Maje Oršić Magdić, u trajanju od četiri dana (16–19) u studenome imalo je i nekoliko ključnih razloga. Prvi je od njih vremensko-prostorni: hrvatska praizvedba dogodila se u Puli nedavno, 2. listopada, a pozornica Male scene Istarskoga narodnog kazališta srodila se s malom scenom Male scene u Zagrebu i s obzirom na dimenzije i s obzirom na scenografsko-redateljsku kronotopsku inventivnost i estetiku: predstava se, naime, odigrava na kružnoj pozornici na kojoj su stalno svi glumci, a scena sugerira i sudnicu i poprište amfiteatralnih sukoba u cirkuskoj i boksačkoj areni. Kostimografkinja Dinka Jeričević, osmišljavateljica pozornice Kazališta Mala scena i stalna suradnica redatelja Šimića u gotovo svim predstavama na toj sceni, pulsku predstavu određuje i kružnolikošću i intrigantnim, hladnim bjelilom koje sve upija.

Prizor iz predstave Čast (Zoran Gogić, Mirela Brekalo-Popović, Helena Minić i Lana Gojak)

Drugi je razlog izvrstan tekst, ovjenčan uglednom australskom nagradom Victorian Premier’s Literary Award za najbolju dramu dramatičarke, scenaristice, romansijerke, libretistice i kolumnistice iz Melbournea napisan 1995, dok je autorica polazila program dramskoga pisanja na Sveučilištu Columbia u New Yorku, i gdje je doživio prvo scensko čitanje uz nazočnost Meryl Streep. U tekstu Honour dominira intrigantna osobnost protagonistice Honor, koja se suočava s gubljenjem moralne časti i književne (po)časti zbog 32-godišnjega udovoljenja prohtjevima vlastita muža. Tekst se igra ljubavnim i preljubničkim, roditeljskim i igrama djece što se prepleću s igranjima publicističkoga i umjetničkoga pisanja i književnoga stvaranja u jedinstven, dinamičan mozaik subjekata i objekata koji se stalno premještaju asocijativnim domino-efektima u preciznom i višeslojnom dijalogu kratkih i britkih rečenica koje ubadaju u istinu i istragu moguće krivnje.

Treći je razlog redateljsko-glumački. Sjajno Šimićevo redateljsko ostvarenje, mizanscenski i estetski lucidno, fokusirano je na izbor glumaca i minimalistički precizan rad koji izvire iz intrigantnih, mrežolikih silnica teksta što se na pozornici prepleću s identitetima i stalnim glumačkim nazočnostima. Mlada Lana Gojak eruptivnom energijom blista u najmanjoj ulozi kćeri Sophie, studentice s Cambridgea, Helena Minić izvrsno predočuje proračunatost i ambicioznost buduće spisateljice Claudije i Georgeove nove ljubavnice, Zoran Gogić kao George, novinar i doktor znanosti, maestralno vibrira na nitima zagonetnosti i dobrote, a Mirela Brekalo-Popović kao Georgeova žena, spisateljica Honor, fascinantnim preobrazbama pokazuje neizmjeran mozaik unutarnjih previranja i borbi.

Četvrti je razlog sveukupno dobar produkcijski potez Vitomire Lončar, koja u Zagreb, u svoje i Šimićevo kazalište, dovodi tekst iz Pule praizveden u kazalištu Belasco na Broadwayu 1998, s Enid Graham, koja za tu ulogu dobiva nagradu Tony, računajući na publiku svih naraštaja koja će prepoznati dobru predstavu na temelju teksta koji je izveden u tridesetak zemalja. Publika je glumce (zagrebačke i pulske) i sve stvaraoce nagradila dugotrajnim, snažnim pljeskom.