VELIKANI HRVATSKOG STRIPA

Andrija Maurović (1901–1981) otac je našega stripa, a ujedno jedno od najvećih imena umjetnosti stripa i pripovijedanja stripom uopće, u razini s onim malobrojnim autorima (Miltonom Caniffom, Carlom Barksom, Vinsorom McCayem, Georgeom Herrimanom, Wallaceom Woodom, Elzijem Crislerom Segarom, Hugom Prattom, Halom Fosterom, Jeanom Giraudom, Edgarom P. Jacobsom i Willom Eisnerom) koji su uspjeli postići ono najviše umjetničko, ono najoriginalnije, ono crtački najbravuroznije, ali i ono što se može nazvati stripovski najnadahnutije, najsenzibilnije, genijalno i čudesno... u više od stoljeća dugoj povijesti medija.

Njegova jedinstvena i fascinantna karijera, koja je trajala od sredine 30-ih do druge polovice 60-ih godina, ponajprije je obilježena autohtonošću i osebujnošću, eksplozivnom kreativnošću, savršenom simbiozom vrhunske umjetnosti i vrhunske zabave. Gotovo svakom stripu koji je Maurović nacrtao može se dati ocjena u rasponu koji se kreće od vrlo dobar do odličan. U široj javnosti najpoznatiji je po vesternima (Trojica u mraku, Sedma žrtva, Gospodar Zlatnih bregova, Sablast Zelenih močvara, Jahač Usamljene zvijezde), premda ništa slabiju likovno-vizualnu snagu nemaju ni stripovi koji je bave nacionalnom poviješću (Seoba Hrvata, Opsada, Cvijet u kamenu), egzotično-pustolovnim pričama (Kugina jahta, Brod bez kompasa, Grob u prašumi, Biser zla), znanstvenom-fantastikom (Podzemna carica, Ljubavnica s Marsa), adaptacijama književnih djela (Zlatarovo zlato, Meksikanac, Kišova zagonetka)...

Najvažniji scenaristi bili su mu Krešo Kovačić, Franjo Fuis, Stanko Radovanović, Marcel Čukli, Norbert Neugebauer, Rudi Aljinović.

Walter Neugebauer (1921–1991) imao je nesreću da ga je većina suvremenika smatrala prije svega vrhunskim zanatlijom. Međutim, ta sintagma nije bila korištena kao kompliment, nego kao oznaka za autora koji je u mogućnosti nacrtati strip bilo kojega žanra, teme ili stila u kratku vremenu, a da pritom taj njegov rad bude u najmanju ruku na pristojnoj razini.

Neugebauer je doista bio i vrhunski zanatlija, ali prije toga bio je stripaš od glave do pete, umjetnik stripa s velikim U, te jedno od ključnih imena zaslužnih za razvoj i visoke estetske standarde nacionalne produkcije stripa – zahvaljujući ponajprije njemu za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske izlazio je Zabavnik (103 broja, od 1943. do 1945), najbolje strip-izdanje koje se ikada pojavilo na ovim prostorima. Oduševljen i radišan, od 1935. pa u sljedećih četvrt stoljeća – dok se nije preselio u München i okrenuo novu stranicu u karijeri – iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec Walter Neugebauer crtao je brojne stripove, pa njegov opus obuhvaća više od stotinjak kompletnih stripova, što je za većinu njegovih kolega – nedostižna produktivnost!

Priča o njemu ujedno je priča o povijesti našega stripa, jer gotovo da i nema lista u tom razdoblju koji nije objavljivao Neugebauerova ostvarenja: Oko, Mickey strip, Novosti, Veseli vandrokaš, Zabavnik, Kerempuh, Ilustrirani vjesnik, Vjesnikov zabavni tjednik, Horizontov zabavnik, Petko, Vjesnik u srijedu, Globus, Miki strip, Plavi vjesnik. Neki od njegovih najvažnijih karikaturalnih stripova su Patuljak Nosko, Gladni kralj, Mali Muk, Tarzanovim stopama, Rođak iz kamenog doba, Kraljeva miljenica, dok među realističkima izdvajamo Prve ljude na Mjesecu, 40.000 milja pod morem i Morski đavo.

Walterova lijeva i desna ruka bio je brat Norbert Neugebauer, koji je u gotovo svim njegovim stripovima autor scenarija.

Julio Radilović (1928, Maribor) među rijetkima je koji su cijeli radni vijek proveli kao profesionalni crtači stripa, tek s povremenim izletima u ilustraciju i opremu knjiga. U svijet devete umjetnosti „uskočio“ je 1953. kada se redakcija Horizontova zabavnika našla u velikoj nevolji – zbog bolesti Maurović nije više mogao crtati Neznanca, jedno od udarnih ostvarenja, njegov nasljednik Aleksandar Marks nije se snašao, pa je prijetila opasnost da se taj strip jednostavno ukine. Radilović, iako je to bio njegov debitantski rad, iskoristio je priliku i vješto priveo kraju prvu epizodu Neznanca.

No trebale su proći još tri godine dok Jules (kako se počeo potpisivati na svoje radove) nije dobio mogućnost da zabljesne u punom sjaju – nakon crtanja licencnih stripova bez prava potpisa za njemačkog izdavača Rolfa Kauku, urednik Plavca Mladen Bjažić njemu i scenaristu Zvonimiru Furtingeru širom će otvoriti svoje stranice. Početak je bio s povijesnim stripom Kroz minula stoljeća i groteskom Izviđačke pustolovine, koji će se produljiti sljedeće tri, odnosno četiri godine; da bi tijekom idućih nekoliko desetljeća slijedio strip za stripom, žanr za žanrom, tema za temom. Spomenimo četiri epizode partizanskoga vesterna Kapetan Leši (prema filmovima Žike Mitrovića), egzotično-avanturističku trilogiju koja se zbiva na afričkom kontinentu (Pobuna u Kiboku, Mongo, Čarobnjak s Mjesečevih planina), serijal Partizani s britanskim komandosom kao glavnim junakom, vesterne (Din Kol, Jaimie Mc Pheeters), komične serije o izviđačima (Baća izviđač, Oli i ostali) te napokon Sherlocka Holmesa, ingenioznu verziju jednog od najpoznatijih likova nastalih u kriminalističkoj književnosti.

Osim Zvonimira Furtingera, kojeg Radilović smatra „kućnim scenaristom“, za njega su stripovske priče osmišljavali Đorđe Lebović, Žika Mitrović, Nenad Brixy, Norbert Neugebauer, Marcel Čukli i drugi. Poznat po pedantnosti i studioznosti, po vrlo privlačnim grafičkim kompozicijama, podjednako uspješan u realističkim i karikaturalnim strip-naracijama, Juliju Radiloviću stripovi su objavljivani na mnogim stranim tržištima, uključujući američko, britansko, francusko, nizozemsko i ostale.

Borivoj Dovniković Bordo (1930) najdugovječniji je crtač stripova ne samo na našim prostorima nego i u svijetu. Prve stripove objavio je s nepunih petnaest godina, u osječkom zabavnom tjedniku Magnet (Čika Toša i strašan san) i lokalnom dnevnom listu Glas Slavonije (Udarnik Ratko, prema knjižici Josipa Barkovića), a i danas, šezdeset i pet godina nakon toga, redovito ih crta (Čipko i djed Filip) za manjinski riječki dječji list Bijela pčela.

Upravo je Udarnik Ratko bio jedan od povoda svemoćnom Agit-propu da potkraj 1945. strip u novoj društvenoj i političkoj okolini stavi na indeks, popis zabranjenih stvari, što je na snazi ostalo dugih pet godina. A kada se stripu ponovno upalilo zeleno svjetlo, upravo je Dovniković bio među najvažnijim obnoviteljima devete umjetnosti u nas – njegove stripove 50-ih godina nalazimo na stranicama Pionira, Horizontova zabavnika, Petka, Miki stripa, Vjesnika, Naše smotre i drugih izdanja. S podjednakim uspjehom crtao je stripove u realističkoj figuraciji (Izgubljeni svijet, Emil i detektivi, Tragom izgubljenog krda, Afrička ogrlica, Slom ofenzive Braun...) i karikaturalnom stilu (Velika utakmica, Tri dabra...), ostajući pritom uvijek i dokraja svoj. Šezdesetih godina u Plavom vjesniku objavljivao je stripove sa suvremenom tematikom, priče koje su bile ambijentirane u domaće ambijente i s domaćim junacima (nogometna trilogija – Novi centarfor, Čudesni tim, U zemlji lijepog nogometa; stripove o doživljajima vozača kamiona na autocesti; Menda Mendovića – prema popularnoj TV-emisiji) koji su izazvali izniman interes čitatelja i visoku nakladu sama Plavca.

Nakon što je u ljeto 1965. nacrtao četrnaestu epizodu Mende Mendovića Borivoj Dovniković se stripu – zbog obaveza na animiranom filmu – vraćao nažalost samo povremeno, ali svaki put bi mu se posvetio maksimalno profesionalno i s autorskim izazovom. Sredinom 80-ih godina za kulturni dvotjednik Oko nacrtao je prema vlastitom scenariju Susrete treće vrste, remek-djelo našeg satiričkog i angažiranog stripa.

Inače, neki od scenarista s kojima je surađivao su Marcel Čukli, Norbert Neugebauer, Ljubomir Vukadinović, Rudi Aljinović i Mladen Bjažić.

Žarko Beker (1936) među rijetkim je crtačima prema čijim su likovima (kao što je Zaviša iz istoimenoga stripa) roditelji davali imena sinovima, a obožavatelji – poput Zdravka Zupana, autora i povjesničara stripa iz Beograda – naslove svojih fanzina. Debitirao je oponašajući Disneyja kao petnaestogodišnjak u dječjem listu Pionir, rutinu izgrađivao crtajući stripove kao gimnazijalac, a poslije kao animator u Zagreb filmu. S dvadesetikojom godinom već ima status vrhunskoga novinskog ilustratora, da bi u razdoblju od 1959. do 1967. na stranicama Plavog vjesnika realizirao jedan od najdojmljivijih crtačkih opusa u hrvatskom stripu nakon Drugoga svjetskoga rata. Općenito se smatra virtuozom crtačke elegancije u stripu, ispod čijeg su pera i lista nastali Pavel Biri, Bint el Hadra, Demonja, Tajna mini-aviona, Špiljko, Mak Manić, Magirus, ali i povijesnopustolovni strip iz ranoga srednjeg vijeka Zaviša te omladinski suvremeni strip Neven, Koraljka i Bobo, koji su poslije višekratno reprizirani. Koliko je Žarko Beker (uvijek prepoznatljiv autor, bez obzira bio mu strip u realističkoj ili karikaturalnoj maniri, neovisno o tematici i žanru) osvojio simpatije čitatelja rječito kazuju rezultati anketa o omiljenostima pojedinih naslova: njegovi su stripovi osvojili vrh popularnosti.

Scenarije su mu pisali književnici Zvonimir Furtinger i Danko Oblak, novinari Marcel Čukli i Rudi Aljinović, da spomenemo najvažnije, a povremeno se i sam Beker okušavao u tome. U drugoj polovici 60-ih napustio je strip i u potpunosti se do odlaska u mirovinu posvetio grafičkom dizajnu. No kao umirovljenik potkraj prošloga stoljeća sjetio se svoje dječačke ljubavi, pa je otad do danas nacrtao niz stripova uglavnom satiričkog karaktera, koje je objavljivao u Nacionalu, Modroj lasti, TNT-u, Vjesniku, Smibu, Slobodnoj Dalmaciji.

V. K.