Užasi kapitalizma

Nakon prikazivanja satirične horor-triler-drame Šuma summarum, dugometražnoga scenarističkog i redateljskog prvenca Ivana-Gorana Viteza, na ljetošnjem pulskom festivalu na kojem je osvojio Zlatne Arene za kostimografiju i montažu, neki su filmski kritičari izrazili sumnju u mogućnost da će se film uopće pojaviti na redovitom kinorepertoaru. Razlog takvu razmišljanju nije bilo samo Vitezovo kalkuliranje s mogućom kinodistribucijom, potaknuto sviješću da će film zbog različitih razloga biti slabo reklamiran i osuđen na skromnu usmenu predaju, nego i u činjenici da ni u jednom hrvatskom filmu nikad nije prikazano toliko ekstremnoga nasilja, eksplicitnog seksa, naglašene mizantropije te provokativnih i angažiranih društveno, medijski i posredno politički kritičkih stajališta. Dodaju li se tomu okrutno čedomorstvo, naznake incesta, pedofilije i nekrofilije te prizori samozadovoljavanja i pokušaja „obljube“ drveta u šumi iz naslova, postaje jasan skepticizam glede distribucije Vitezova djela u kojem neki likovi govore dijalektalnim konstruktom poprilici sastavljenim od slovenskog jezika i bednjanskog govora. Premda možemo biti prilično sigurni da film nikad neće biti prikazan u prime-timeu, a moguće ni u bilo kojem drugom terminu neke od domaćih dalekovidnica, Šumi summarum neosporno je zajamčen kultni status. Ne samo zbog spomenutih provokativnih detalja nego i zbog autorove beskompromisne, jasne i uglavnom zaokružene vizije, sigurne i mjestimice nadahnute režije, uspjela crnog humora, apsurda i groteske, efektnoga spoja satire, horora, trilera i egzistencijalne drame, vrlo dobra pa i odlična rada s glumcima te odluke da stvar radikalno istjera do kraja.

Rijetka filmska uloga: izvrsni Vilim Matula

Sve je te osobine Ivan-Goran Vitez demonstrirao i u izvrsnom kratkometražnom filmu Pomor tuljana, u sjajnom dokumentarcu Male ruke, kao i u nagrađivanom, no zbog provokativnosti i obrade osjetljive teme teško dostupnu također kratkom filmu Posljednja pričest, storiji o skupini agresivnih i primitivnih mještana koji negdje u zabitom ruralnom kraju jedne noći organiziraju linč mladoga mjesnog svećenika pod ne sasvim jasnim okolnostima i razlozima osumnjičenog zbog pedofilije. Sukobi senzibilnog i agresivnog, urbanog i ruralnog te primitivnog i navodno civiliziranog, podjednako u osobi kao i u njezinoj sredini i široj zajednici, središnje su Vitezove tematske preokupacije. Kako naglašava u intervjuima, on želi obrađivati aktualne društvene teme i patološko naličje tuzemnoga svagdana, biti maksimalno socijalno angažiran i nespreman na kalkulacije, a stvarnost mu nudi i previše štofa za izražavanje putem različitih umjetničkih projekata, od kratkih i dugih igranih filmova, preko dramskih tekstova i televizijskih serija poput Zakona! i Bitangi i princeza, do planiranih animiranih filmova pa čak i klapskoga CD-a.

Valja istaknuti da se nijedan ma koliko provokativan i(li) nelagodan detalj u slojevitu Vitezovu filmu ne nalazi slučajno, već ima posve jasan i utemeljen razlog koji proizlazi iz dramskih situacija te profiliranja likova, njihovih karakternih osobina i međuodnosa. Dakako, protagonisti Šume summarum, skupina zaposlenika marketinške agencije koji s arogantnim mladim šefom Nizozemcem stižu na vikend team-building u šumu, simboliziraju društvo u cjelini, zajednicu manjih ili većih egoista, licemjera, karijerista i kalkulanata u kojima će početna izvanjska ugroza u liku ubilački raspoložena lokalnog divljaka Kuzme i naknadno članova njegove obitelji ubrzo razbuditi civilizacijom navodno obuzdane primitivne nagone i pretvoriti ih u zvijeri koje će se početi međusobno ubijati. Autor daje žestoku kritiku kapitalizma u kojem se poslodavci, oholi bjelosvjetski hohštapleri i manipulatori koji domaćine doživljavaju isključivo kroz prizmu rasističkih kolonijalnih stereotipa, viška radnika organizirano rješavaju njihovim doslovnim usmrćivanjem, jer bi im otkazi uz pripadne otpremnine bili preskupi. Baš kao što su im neisplativi porodiljni dopusti, bolesna djeca djelatnika i posloprimci koji misle svojom glavom (izvrsni i filmski inače nažalost slabo iskorišten Vilim Matula) te primjerice ne prihvaćaju da se novi tarifni sustav mobilnog operatera reklamira otvorenim sugeriranjem pedofilije. Sve je to u Vitezovu filmu itekako jasno i s naglašenim ironičnim odmakom elaborirano galerijom pomaknutih likova, i samih hodajućih stereotipa. Tu je ohola šefova ljubavnica koja sebe pogrešno doživljava kao transmisiju njegove volje (neobično uvjerljiva negativka Nataša Dangubić), potom plašljivi prevoditelj koji će u kritičnim trenucima otkriti posljednje ostatke osobnog integriteta (raspoloženi Željko Königsknecht), pa naivna mlada trudnica koja odbija prihvatiti ono očigledno (odlična Hana Hegedušić), zatim realist koji vjeruje da će unatoč svim nedaćama izdržati još nekoliko godina do mirovine (smireni Vinko Kraljević), a tu je i prostodušna i posve bezazlena sredovječna tajnica koja će pasti kao prva žrtva (Vanja Matujec).

Film koji velik dio zapleta prepisuje iz u nas nedistribuirana satiričnog horor-trilera Severance redatelja Christophera Smitha iz 2006. ima i nedostataka. Oni se ponajprije očituju u odveć doslovnoj eksplikaciji nekih stajališta, u suvišnim likovima karikaturalnoga ljubavnog para kroz koji autor uglavnom neuspjelo ismijava lažnu ekološku osviještenost i manipulativni feminizam, u nepotrebnim i tek provokacije radi umetnutim kadrovima pornofilmova u pozadini, u dijelom neodgovarajućem izboru urbanim rolama obilježene Nine Violić za ulogu šumske divljakinje (Daria Lorenci bi možda bila bolji izbor) te u pretjeranu gubljenju vremena na ne osobito zanimljive voditelje team-buildinga. Problematičnim se može učiniti i otvoreni završetak, no on je u dobroj mjeri i logičan jer stvarnost u kojoj živimo i ne može ponuditi konkretan ili barem razmjerno optimističan kraj. Stoga je neispisano no jasno naznačeno upozorenje nastavlja se... posve logično.